Milost bez granica danas postaje model i način rješavanja socijalnih prava, zdravstvenih problema, školovanja: svugdje ovisimo o milosti, umjesto da zdravstvo, školstvo i minimalni dohodak smatramo pravom. Stanje u kojem se nalazimo danas stanje je u kojem je “svatko dužnik odgovoran prema kapitalu”
Katarina Peović Vuković
Obično se Shakespeareova drama Mletački trgovac tumači kao priča o pohlepnom Židovu Shylocku i dragim ljudima poput Porzije, koji spriječe rigidne posljedice jedne pohlepe. Porzia je kršćanka i milosrdna osoba koja pomaže dužnom Antoniju i spašava ga od okrutne naplate duga, koji je prema ugovoru trebao biti podmiren kidanjem mesa s njegova tijela. Opis njezine milosti je pak u Shakespearea preuzet iz Starog zavjeta, koji je poznat po okrutnosti, a gdje se kaže kako je milost bez granica – “jer svojstvo milosti nije ograničeno”. Slovenski filozof Mladen Dolar primijetio je kako je upravo to figura današnje dužničke ekonomije, “onkraj Shylockova principa”, povezana s dugom koji ne dopušta dužniku da ga se ikada riješi (Dolar, 2014)[1]. Milost bez granica danas postaje model i način rješavanja socijalnih prava, zdravstvenih problema, školovanja.
Svugdje ovisimo o milosti, umjesto da zdravstvo, školstvo i minimalni dohodak smatramo pravom. Stanje u kojem se nalazimo danas stanje je u kojem je “svatko dužnik odgovoran prema kapitalu” (Lazzarato, 2011: 7)[2]. Radnici su neprestano na nečijoj milosti, “beskrajno dužni i zaduženi zbog [svojeg] bezvrijednog postojanja” (Dolar, 2015). Nije riječ samo o tome da se radno pravo ne poštuje, da se nasljeđe sindikalne borbe gazi na nelegalan način, već se dokida samo nasljeđe radničke borbe. Radnik danas prividno nestaje iz kapitalizma, mnogi će reći da radnika nema, jer na njegovo mjesto dolazi “suradnik” i “partner”. Emergentni kapitalizam negira temeljnu klasnu razliku između podređenih i menadžmenta – svi se u spljoštenoj hijerarhiji “suradnika” čine jednakima. No ovdje nije riječ o radničkom samoupravljanju. Podjela opstaje, radnici ne dijele dobit, dok istovremeno novi oblik kapitalističke firme odražava horizontalnu raspodjelu odgovornosti, naročito odgovornosti za neuspjeh poduzetničkog poduhvata.
Zašto suvremene korporacije radnike promoviraju u suradnike? Kapitalizam se suočava s činjenicom da ljudi nisu strojevi, te da je ishod njihova rada nesiguran. Ugovaranje je jedna od strategija kojom se kapitalizam nosi s tom neizvjesnošću. Umjesto stalnog radnog mjesta i radnika na plaći, a zbog nesigurnosti ishoda tog rada, kapital ugovara rad, kupujući od radnika gotov proizvod. “Odnos poslodavac/zaposlenik jedan je od najstarijih ostataka ancien régimea.” (Varoufakis i dr., 2011: 65), a taj odnos djeluje kao oružje u bitci kapitala protiv nestabilne kalkulacije unosa-iznosa. Kroz formu ugovora, kapital cilja na transformiranje ljudskog unosa prema više ili manje stabilnoj računici.
Radnik, čarobno transformiran u suradnika, ne zapošljava se na “radnom mjestu”, već se njegova pozicija definira ugovorno. Tako ona postaje oblik najma radnog mjesta, kao što je to slučaj s Uberovim vozačima ili Airbnb iznajmljivačima. Umjesto čvrste vlasničke strukture i odnosa vlasnika tvrtke i vozača-radnika, ili pak cehovskog udruživanja gdje vozači sami nose i odgovornost i dobit, Uberov ugovorni model omogućava korporaciji da se riješi brige oko zdravlja i dobrobiti vozača, sindikalno zagarantirane minimalne plaće ili osmosatnog radnog vremena, kao i brige oko vozila, a da se fokusira samo na zaradu – 25% od svake vožnje. Uberovi vozači su “vozači-partneri” što znači da sami snose odgovornost (plaćanje poreza i prireza, zdravstveno, kvarovi vozila) a tvrtka im pruža infrastrukturu platforme za spajanje vozača i klijenata. Uber se naziva ekonomijom dijeljenja, iako bi bilo bolje nazvati je kapitalističkom ekonomijom s obzirom da milosrdno “dijeli” platformu u zamjenu za profit.
Ono što je, opet, skriveno “milosrdnom” gestom prividno ravnopravnog odnosa vlasnika i “suradnika” jesu stavke koje ugovaranje zaobilazi, a to je radnikovo tijelo/meso, radnik kao živi stroj, koji za razliku od kapitala, ima svoja ograničenja. U ugovornom odnosu poslodavac plaća samo kratki period kontakta s radnikom, koji se nekako (magično) doveo u stanje u kojem je sposoban proizvesti traženi proizvod ili ponuditi uslugu na tržištu rada (sve dok to jednom neće biti sposoban, no to više neće biti problem poslodavca). Zaduživanje radnika na tržištu, kako bi priskrbio sredstva za proizvodnju, edukacija i drugi temeljni uvjeti tog proizvedenog stanja, nisu u ugovoru tematizirani. Ugovorni odnos ima samo jedan predmet – čisti proizvod rada.
No ono što ga omogućava zbiva se u političkoj sferi, gdje su svi uvjeti hegemonije prethodno “ispregovarani”. Da bi ekonomija milosrđa bila aktivna, radnik sam takav ugovorni odnos treba prepoznati kao milosrdan, kao oblik transformacije radnika u suradnika, te konsenzualno prihvatiti nejednakost. Tu legitimaciju hegemonije obavlja privid “slobode” i narativ o slobodi svakog pojedinca da radi koliko želi. Poznato je da Uberovi vozači spavaju u autima, te da “sami sebi” postavljaju nevjerojatne radne zadatke. Tzv. “gig ekonomija” podrazumijeva da se pored svojeg radnog vremena “odradi” i dio taksi vožnje. Takva ekonomija fuša dovela je i do toga da su trudnice pod trudovima vozile klijente, želeći produžiti radni dan i povećati svoje prihode. No bile su slobodne odlučivati, zar ne?[3]
Ukratko, tipična gesta postindustrijskog kapitalizma tako je istovremeno šajlokovsko rezanje radničkog mesa (u obliku odbijanja da se radniku priskrbi stalno radno mjesto, socijalna zaštita i druga prava koja proizlaze iz radnog prava) i s druge strane porcijansko davanje koje dolazi u obliku podjele odgovornosti (vidljivo u gesti promoviranja radnika u suradnika) i širenja sfera definicije rada (kao u slučaju kreativnih industrija) – spoj najgoreg iz oba svijeta.
Milosrđe bez granica
Milosrđe je postalo sastavni dio kapitalizma danas od milosrđa Billa Gatesa i Microsofta, do Marka Zuckerberga koji se odlučio odreći 99% dionica Facebooka. Zuckerberg će prebaciti vlasništvo svojih dionica, ali će ostati na čelu zaklade koju će voditi s članovima svoje obitelji. Ne samo da se svojih dionica neće odreći odjednom, već pomalo, tijekom života, dok će kroz Inicijativu LLC moći trošiti novce na što želi, već će na taj način Zuckerberg djelomično izbjeći i državnim porezima.
Poslovni modeli diskurzivno uokvireni filantropijom predstavljaju novi oblik ekonomije – ekonomiju milosrđa koja prividno ograničava kapital, da bi ga istovremeno priskrbila novom slobodom. Odluka Marka Zuckerberga da se odrekne 99% dionica Facebooka je u tom smislu paradigmatska za ekonomiju milosrđa. Ona uvijek negdje daje da bi drugdje uzela, to je “milosrđe” koje istovremeno daruje, no tek da bi konačno podredilo onoga kojem daruje.
Microsoftov filantropski program, simptomatično nazvan Unlimited Potential tako je zbilja uložio gotovo 120 bilijuna u lokalne ekonomije (Stevenson, 2010)[4], pokrenuo je više od 16000 programa koji su na ovaj ili onaj način povezani s obrazovanjem. U ovom programu koji Microsoft vodi u suradnji s UNESCO programom Education for All (EFA), naglašava se kreativnost i inovacija, otvaranje radnih mjesta i druge mogućnosti.
Istovremeno, Microsoft vodi pravnu bitku protiv piratstva utemeljujući Business Software Alliance (BSA), članicu snažne američke lobističke organizacije International Intellectual Property Alliance (IIPA). Microsoft je akumulirao više od 6000 svojih patenata, tvrdeći da slobodni softveri poput Linuxa krše njih bar 235 (Stevenson, 2010). Zaštita autorskog prava jedan je od temelja nejednakosti u svijetu, jer se autorskim pravima zaštićuju proizvodi čija je proizvodnja relativno jeftina. Softver je primjer proizvoda čiji razvoj pokazuje kako darovne ekonomije mogu parirati vlasničkom softveru. Dakle, s jedne strane Microsoft donira, da bi s druge perpetuirao nejednakost podržavajući zakone o autorskim pravima koji koče razvoj.
Naravno, ne samo da se milosrđe Microsofta i zaštita autorskih prava međusobno ne isključuju, već upravo filantropski projekti mogu razviti nove poslovne oblike. Gatesova strategija cilja nadopuniti, a ne zamijeniti čvrstu taktiku uobičajeno korištenu u njihovoj osnovnoj poslovnoj djelatnosti (Stevenson, 2010)4. Microsoft tako razvija nove oblike profita. Gates sam “kreativni kapitalizam” definira kao način da se korporacijama omogući “stvarna inicijativa”, da postane “moguće zaraditi dok se služi...” onima kojima je to “najpotrebnije” (citirano prema Stevenson, 2010). Dakle nije riječ o nekoj naivnoj korporativnoj filantropiji, niti nekim moralnim imperativima koji se postavljaju pred kompanije. Gates otvoreno priznaje da je to način da se korporacijama omogući da uđu u nove sfere neprofitnih sektora i tamo ostvare profit.
Kod nas se također pojavljuju primjeri privatnog poduzetništva koje se predstavlja kao milosrdno. Projekt Croatian Makers – liga za robotiku, crowfunding kampanjom u kojoj je prikupljeno 1,5 milijuna kuna uspostavlja suradnju s oko jednom trećinom hrvatskih škola. Pri tome se zbiva presedan da program ulazi u škole mimo kurikuluma[5].
Na sličan način na koji i svjetski filantropi poput Gatesa filantropiju shvaćaju kao produžetak poduzetništva drugim sredstvima i ovdje se filantropija pojavljuje usporedno s poduzetničkim pritiskom na javni sektor. Protagonisti ovog milosrđa zagovaraju smanjivanje broja nastavnika, povećavanje agencijskog zapošljavanja, deregulaciju školstva itd. Filantropija danas smjenjuje sustav koji se proglašava neučinkovitim. Javljaju se kampanje za pomoć oboljeloj djeci, nude se stipendije uspješnim učenicima, donira se na sve strane. No ujedno milosrđe legitimira ukidanje sustava koji je sve te stvari osiguravao kao pravo, osigurani minumum društvene solidarnosti. Djelomično se naravno uistinu detektiraju problemi u sustavu, no prije nego odustanemo od javnog zdravstva treba primijetiti da nitko nema odgovore na pitanja kako bi zdravstveni sustav ili obrazovanje organizirali pobornici autoriteta slobodnog tržišta. Jedini odgovori ostaju u domeni socijalnog darvinizma, tko ima – taj bi se i liječio i obrazovao.
Korporacijska logika
Možemo li, recimo, dati korporaciji Google da vodi brigu o rukopisnom nasljeđu? Google je pokrenuo digitalizaciju knjiga koju je uistinu uspješno počeo provoditi putem reCaptcha sustava. Captcha stil je oblik testa koji se koristi u računarstvu, a čija je zadaća da odredi radi li se o ljudskom unosu ili automatiziranim programima koji se koriste kako bi se prikupile osjetljive informacije. Uobičajen oblik programa Captcha zahtijeva od korisnika da ispravno unese slova koja treba pročitati sa slike. Tražeći korisnike da dešifriraju skenirane riječi sa knjiga koje računalni optički čitači za prepoznavanje slova nisu uspjeli pročitati, drugi program reCaptcha za Google počinje usporedno raditi na digitalizaciji arhiva i rukopisnih knjiga. Primjerice projekt Google Books je objavio cjelokupnu arhivu časopisa The New York Times. Moguće je da pokrenuti procesi dovedu do toga da čitavo pisano nasljeđe postane dostupno. Google ovime ulazi u arenu obrazovanja i arhiviranja.
Ipak, bez dobitka korporacija nije zainteresirana za arhiviranje baštine. Pristup nije besplatan, jer se dobit postiže putem Google AdWords sustava. Korporacija može jednostavno odlučiti početi naplaćivati pristup knjigama i časopisima, ili će se korisnici morati registrirati. Dakle, problem nije u sadržaju, niti tehnološkom napretku, kako se to često pojednostavljuje, već u političko-ekonomskom okviru u kojem se današnji filantropski projekti odvijaju. Pohraniti svjetsko pisano nasljeđe u ruke korporacije, znači kockati s tim nasljeđem.
Upitan predstavlja li takav okvir kreativnog kapitalizma problem, na konferenciji Digital Humanities 2013. godine u Hanoveru, Googleov “evangelist”, utemeljitelj Captche i Duolinga, odgovara “tako stvari stoje” – ne postoji javni sektor koji bi bio dovoljno snažan kako bi pokretao takve projekte. U tom smislu javnost bi trebala biti zahvalna za priliku koju je otvorio privatni sektor, a koji ju je, navodno, otvorio zbog kreativnosti, inovacije i vještine svojih menadžera. I valja priznati da je djelomično u pravu. Privatni sektor jest dovoljno jak da dozvoli sebi takvo milosrđe, dok država sve više slabi. Ipak, trebalo bi postaviti naivna pitanja: zašto je tome tako i je li to dobro? Jesu li menadžeri filantropi i jesu li poduzetnici milosrdne kršćanke poput Porzije? Nije li činjenica da javni sektor od doba države blagostanja prolazi kroz privatizaciju javnih dobara, da bi se sada kao i u primjeru spašavanja banaka za vrijeme krize, karte odjednom okrenule? Kada kreativni kapitalizam radi za svoju, a kada za društvenu korist? Možemo li uopće razdvoji te dvije stvari?
To ne znači da ponekad kapital neće uistinu služiti javnim interesima. No cijena je višestruka. Mariana Mazzucato je u studiji Poduzetnička država pokazala kako je od druge polovice 20. stoljeća za razvoj informacijskih tehnologija ključnu ulogu odigrala država, a ne poduzetnički sektor, kako se to obično misli. Iako neprestano slušamo kako se državu treba srezati kako bi potaknuli poduzetništvo, pa se usluge u javnom sektoru premještaju od države prema poduzetnicima, činjenica je da je algoritam koji je doveo do Googleovog uspjeha utemeljen na račun javnog novca (Mazzucato, 19)[6]. Jednako tako uspjeh “STEM revolucije” u Hrvatskoj ovisi o javnom sektoru od kojeg se očekuje povrat uloženih sredstava. No može se očekivati da će se na ljudima štedjeti kako bi se novac ulio u ruke poduzetnika.
Sada se možemo vratiti onoj Dolarovoj ocjeni da je Shylock, kao uzorni model fiksne ekonomije, još uvijek bio pravedan u odnosu na Porziju i karakter novog tipa ekonomije milosrđa. Danas, čini se, kako bi zarađivao, kapitalist mora biti milostiv. Marxov devetnaestostoljetni tip kapitalista također čini se gotovo naivnim, kapitalist koji profit stvara putem otuđenog rada, dok model kapitalista-dobročinitelja omogućuje izbjegavanje poreza i drugih mehanizama koji ciljaju smanjivanju nejednakosti između bogatih i siromašnih ili pak promovira lažni tip filantropije koja parazitira na javnom.
Kao kod Zuckerbergovog dobročinstva, logika se pomiče s akumulacije kapitala i odricanja dijela fiksnog kapitala, na odricanje kapitala, u formalnom smislu, ali apsolutnog i neograničenog zadržavanja moći. Drugi je oblik onaj Gatesov, u kojem se promiče stjecanje profita u neprofitnim sektorima (obrazovanja, zdravstva, kulture) gdje se s jedne strane daje (pristup digitalnim knjigama, ili obrazovanje u trećem svijetu) da bi se s druge oduzelo (naplaćivanje pristupa knjigama, ugrožavanje javnih knjižnica, privatizacija obrazovanja). Mnogi su oblici strategija milosrđa diskurzivno oblikovani oko filantropske ideje, što nas navodi na zaključak da se akumulacija kapitala danas ne događa usprkos filantropiji, već upravo zbog nje.
U ožujku ove godine objavljeno je pismo Billa i Melinde Gates, najbogatije porodice na svijetu, koje kaže kako u borbi protiv siromaštva – pobjeđujemo! Bill i Melinda Gates se u svojem pismu koje optimistično najavljuje smanjenje siromaštva drže ridikulozno niskog iznosa koji je Svjetska banka uzela kao granicu siromaštva (1,90 dolara). Ako bismo uzeli 5 dolara, što bi predstavljalo realni minimum, i to samo za hranu, a prema nekim procjenama to bi iznosilo i 7,40 dolara, onda bismo došli do 4,2 milijarde siromašnih, odnosno povećanja od jedne milijarde u posljednjih 35 godina. Danas se procjenjuje kako je više od 4 milijarde ljudi, što je dvije trećine svjetske populacije – siromašno. Filantropiji usprkos.
[1]Dolar, Mladen (2014) “The quality of mercy is not strained”, The Yearbook of Comparative Literature, Vol. 60
[2]Lazzarato, Maurizio (2011) The Making of the Indebted Man. An Essay on the Neoliberal Condition, Amsterdam, Semiotext(e}
[3]Tolentino, Jia (2017) “The Gig Economy Celebrates Working Yourself to Death”, The New Yorker, (http://www.newyorker.com/culture/jia-tolentino/the-gig-economy-celebrates-working-yourself-to-death)
[4]Stevenson, Siobhan (2010) “Unlimited potential, unlimited power? Microsoft’s corporate citizenship in the battle over New social relations of production”, First Monday, sv. 15, br. 10
[5]Više o tome u članku Nikole Plejića “Koliko je STEM-ovaca potrebno da promijene svijet?”, Netokracija, 26. 1. 2017., http://www.netokracija.com/stem-revolucija-131067
[6]Mariana Mazzucato (2001) The Entrepreneurial State, Demos
