Putinova Rusija i njen povratak na veliku scenu sa svojom agendom, uz sačuvani respekt na Istoku, uz ambicioznog Macrona na drugoj obali La Mancha, probudila je prastare britanske strahove od »zajedničkih interesa« povijesnih konkurenata – Moskve i Berlina
Svaki put kada se između Zapada i Rusije desi »teški incident« kao što je trovanje dvostrukog agenta Sergeja Skripala i njegove ćerke Yulie u Londonu, pa odmah potom robusna reakcija atlantske zajednica orkestrirane evo sada iz Londona – sjetim se zanimljive epizode iz vremena diplomatskog službovanja na Bliskom istoku, ovdje davno već ispričane.
Riječ je o ljudskim mentalitetima a ne velikoj politici. Dobar stari prijatelj, zapadni vojni stručnjak, ispričao mi je kako su tada glasoviti zapadni instituti zaduženi za procjenu kapaciteta, profila i sposobnosti potencijalnih neprijateljskih vojnika u nekom mogućem vojnom konfliktu, izradili studiju i o ruskom vojniku. Stari poznavalac Rusije i tamošnjih »profila«, general velike zapadne armije, kazao je: »Kada bi oni doista bili ovakvi kakvim su ih ocijenili, Staljingrad bi pao za jedan dan...«
Naprosto, temeljem perspektive koju imaju na Zapadu o »ostatku svijeta«, lako je dokučiti otkuda toliko velikih grešaka u vojnoj prošlosti, ali i u današnjim procjenama kapaciteta svih »drugih« na planeti, od Vijetnama evo do Sirije... Tu negdje je i asocijacija povodom onakvog ultimatuma Londona Moskvi. I njihovog odgovora: »Smiješno!«
Druga storija koja mi u ovakvim situacijama pada na pamet jeste, opet nekada davno pominjanja a meni nezaboravna, o drugaru Amerikancu, sjajnom momku, koji je ostao iza rata u Sarajevu i tu se odomaćio, oženio, postao »naš«. Sjećam se ležernog razgovora uz pivo, kada sam mu rekao da mi je sasvim normalno što svi na svijetu baš i ne misle kako je američki model društva, demokracije i prava za sve najbolji na svijetu. I da svako ima svoje specifičnosti u skladu sa svojom kulturom, tradicijom i istorijskim iskustvom. Bio je naprosto zblanut!
Kasnije godine provedene na Bliskom istoku u bezbroj navrata potvrdile su mi riječi sjajnog učitelja koji me spremao za život i posao tamo, starog i mudrog diplomate iz onih vremena: »Moraš naučiti njihovu logiku promišljanja stvari. Ona je često sasvim drugačija od naše, evropske. Ako to ne naučiš, puno važnog o čemu hoćeš da pišeš, zapravo, nećeš razumjeti«.
Onog Staljingrada sjetio sam se povodom otrovanog agenta Skripala. I kontranapada zapadnog carstva pod zastavom Londona. U istinskom, valjda imperijalnom očekivanju da će Moskva nakon ultimatuma Therese May kleknuti i moliti za milost. Jer eto, zaprijetila je da niko iz britanske kraljevske familije ili vladinih ministarstava neće prisustvovati ceremonijama otvaranja Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji. Pa da će zamrznuti rusku državnu imovine i račune u bankama u Engleskoj. A onda i protjerati 23 diplomata i prekinuti diplomatske odnose sa Moskvom. Očekivala se potpuna kapitulacija neprijatelja.
Evo da se sada i zaboravi ono što je teško zaboraviti, da u svim zvaničnim oglašavanjima iz Londona postoji razložan kondicional »...AKO umiješanost Rusije bude dokazana... VJEROVATNA umješanost Moskve...NAJVJEROJATNIJE je Putin odobrio napad...itd«. Teška optužba je bez stvarnog dokaza. Istovremeno, Lavrov je zatražio istragu nadležnih međunarodnih organizacija zaduženih za ovakve slučajeve. Nije je dobio. Zato je, zanimljivo, britanski »The Telegraf« natuknuo i drugačiju storiju o nalogodavcima Sergeja Skripala. U tom kontekstu povod Londona bezmalo za rat sa Rusijom, uz pozadinsku podršku Washingtona, Pariza, Berlina i NATO-a (naravno AKO je Moskva...), dobija drugačije obrise. Novina objelodanjuje dosje o povezanosti Skripala sa Christopherom Steelom i grupom Fusion GPS koji su za predizbornu kampanju Hillary Clinton radili kompromitirajući materijal protiv Trumpa!
Smiješno je povjerovati da kod Rusa ovo može tek tako proći. Upetljanost profesionalaca u ovako amaterski izvedeni napad na »opasnog špijuna« bio bi ludilo u eri svih drugih pritisaka na njih.
U osmatranju cijele storije sa veće i sveobuhvatnije distance, nude se i drugi detalji. Recimo, koliko se elemenata čistog srljanja minulih dana i sedmica poklopilo sa nekim temeljnim geostrateškim realnostima u svijetu. Teško je već poodavno ne uočiti gubljenje britanskog imperijalnog tla pod nogama u svijetu. Od Bliskog istoka, preko Azije, do Evrope zaključno sa Brexitom. Reklo bi se poprilično nestvarno za njih. Za tvorce novijeg imperijalizma na planeti i mentalni sklop na tome formiran, breme tog poraza nije lako. Putinova Rusija i njen povratak na veliku scenu sa svojom agendom, uz sačuvani respekt na Istoku, uz ambicioznog Macrona na drugoj obali La Mancha, probudila je prastare britanske strahove od »zajedničkih interesa« povijesnih konkurenata – Moskve i Berlina.
Tradicionalisti Britanci, pored rastuće Njemačke nisu više vidjeli sebe u EU onoliko dominantnima koliko su navikavani, pa su se počeli okretati Americi i prije Trumpa. A ovaj im je ambicijama što samo nebo dodiruju, posebno kontra evropskim, dodatno drag. Trump voli Britaniju koja ne voli Bruxelles, a nova londonska ekipa u ovakvoj Americi vidi prirodnog partnera protiv njemačko-ruske osovine što prijeti »osvajanju« Evrope. Eto ideja za razne nestašluke poput ovoga sa otrovanim špijunom. I njegovom ćerkom koja je živjela u Rusiji, ali su je ubojice iz Kremlja čekale u Londonu!? To se sada zove hemijski napad na Evropu! Ima li išta strašnije.
Dirljiva je uvjerenost kako će se »Car« što ubija unaokolo po svijetu uznemiriti što niko iz kraljevske porodice neće doći u Moskvu na otvaranje nogometnog prvenstva. Pitanje je za London kako bi tamošnji nogometni manijaci reagirali ako se nedolazak Kraljice, Dvora i ministara tamo protegne i na zabranu odlaska nogometne reprezentacije, o čemu se šuška. To bi se i u politici zvalo – autogol!
Paralelni politički »senzibilitet« porodio je ovih dana i na onoj strani Atlantika više zanimljivosti, od doista bizarnih do onih što kazuju da se proizvodnja histerije spram Moskve podiže na već opasnu razinu.
Bizarno je, recimo – što se mentaliteta tiče – pogledati izjavu sada već notorne Hillary Clinton koja u intervjuu za »India Today« nestašno ističe Trumpovu sklonost ka diktatorima. Veli da je to tužno za Ameriku, pa dodaje i Putina u isti taj koš. Ta sitna pakost poražene zaboravlja malu nijansu: Putin i oni oko njega, narod pogotovo, ne nude svoju zemlju i režim kao unikatni model svega i svima na svijetu. Pogotovo ne demokraciju i ljudska prava.
Bizarno je, isto tako, kada ljuta, a principijelna Nikki Haley, ambasadorica SAD u UN otvoreno zaprijeti svjetskoj organizaciji kako će Amerika vojno djelovati u Siriji i Damasku zato što to međunarodna zajednica neće. A oni sve otrovom pobiše. Potom su zblanuti kada im se odgovori da će na takvu operaciju dobiti »adekvatan odgovor«. Šta će Britanci nego da sazovu hitnu sjednicu učinkovitog Vijeća sigurnosti (sic!).
Za dio tog mentaliteta nije nikakav problem ni što se minulih dana po internetu vrti ratna fotografija trijumfalno nasmijane uniformirane Gine Haspel pokraj tijela torturom unakaženog, ubijenog zarobljenika u zatvoru kojim je upravljala baš ta nasmijana – nova direktorica CIA-e.
Ono što postaje dodatno i krajnje opasno u uvjerenju da će se Moskva sa saveznicima uplašiti ovim »bizarnostima«, jesu nova događanja u Washingtonu. Prije svega izbor onakvog novog državnog sekretara, klasičnog »jastreba«, koji po svojim nakanama nije nimalo bizaran. Mike Pompeo, do jučer šef CIA-e za kojeg je Trump lani kazao da je »pravi dragulj«, srcem i dušom je, uz ostalo, za rušenje nuklearnog sporazuma sa Iranom, pa i samog Irana koji je »strateška opasnost po nacionalne interese SAD«. Spreman je za bombardovanje Damaska, za očuvanje Guantanama, za mučenje i torturu kao metod ispitivanja zarobljenika, za špijuniranje i američkih građana i stranih lidera, za smrtnu kaznu Snoudenu itd.
Zablude nadjačavaju razum. U Washingtonu je »deep staate« porazila svaku drugu logiku sem sile. U Londonu su za to dobijeni partneri. Nostalgija za imperijalnim vremenima poprima zabrinjavajuće razmjere. Evropa jeste sve slabija i bez odgovora za vlastite probleme. Što se tiče Rusije i onih što su uz njih, plašenje slanjem diplomata kući, odbijanje kavijara i votke za dobrodišlicu na otvaranju Mundiala, doista spada u domen onih »stručnih analiza« o profilu protivnika koji je već unaprijed mrtav.
A on sve življi i življi.
