Bisera Turković je kao još uvijek ambasadorica BiH u Kataru, a samo petnaestak dana prije nego što je postala potvrđeni kandidat Izetbegovićeve stranke, zvanično je posjetila vodećeg duhovnog vođu »Muslimanske braće«
Političko Sarajevo je minulih dana na nogama povodom nastavka lokalne igre odavno već poznate kao »ko će koga«. Igrači su uglavnom isti, oni koje su glasači uporno birali od minulog rata do sada. Kako danas stvari stoje, izvjesno je da će rezultati budućih glasanja opet biti ako ne potpuno isti, onda veoma slični.
Nova epizoda u poznatoj igri zove se »trojka protiv šestorke« i igra se u kantonu/županiji Sarajevo. Nakon malo više od godinu dana od minulih izbora, tri ujedinjene stranke ruše koaliciju šest protivničkih stranaka. Za one sa strane koji nemaju velikog interesa da se bave detaljima dovoljno je znati: riječ je o klasičnoj borbi za vlast uz poznato pozivanje na udruživanja u ime interesa naroda, promjena, Evrope/Europe, principa i poštenja. Koalicije se mijenjaju a svaka od njih – u nekim drugim, normalnim vremenima suštinski nezamislive – sada su legalne i legitimne. Uz javna dokazivanja da je eto baš ta nova, nekada nezamisliva koalicija u kojoj su zajedno ekstremni sa jednog krila sa ekstremnim sa drugoga, garancija za boljitak naroda.
Ruku na srce, ništa tu nije više ni čudno jer Zapadni Balkan je mali, ali važan dio prostora na kojem se – osim u onih pet decenija minulog vijeka – najčešće igra za vlastiti džep u kombinaciji sa izvjesnim tuđim interesima. Ovaj put vanjskog interesa je manje onoliko koliko smo svi skupa manji nego nekada. Zato su veći političko – korupcionaški profiti novih lokalnih grupa i igrača. Istina je da se podanički osluškuju i nalozi svjetskih igrača ali, sve dok ne dođeš na red da te »pospreme«, ostaje prostor za domaće skečeve. U tim igrarijama ono što je nekada bivalo doživljavano kao apsurd, sada je već normalno ali i povod za veselje i šprdnju. Takva je politička realnost.
U slučaju Bosne i Hercegovine ova priča još nije dostigla vrhunac apsurda ali se ubrzano tomu primiče. Oni nesvjesni najmanjih političkih gabarita grabe dalje na isti, sada već dnevno poguban način za razoreno društvo i državu, a oni koji svjesno i mudro kapitaliziraju svoju nezajažljivost i pohlepu boga mole da se prazni prostor u kojem smo produži što je moguće više. Lukavo kalkulirajući i sa međunarodnim suglasjem da je ovdje još ponajbolji status quo. Vjerovati da su najmoćniji u EU, uz Ameriku, Rusiju ili Tursku doista zainteresirani da BiH uz ostale »zapadne Balkance« postane dio evropske federacije, groteskno je. Ma koliko njihovi motivi za tu blokadu bili različiti.
Do koje mjere je nešto što je važilo kao princip, sistem ili puka normalnost u politici ovdašnjih država, a postalo šprdačina, pokazuje i samo nekoliko primjera stanja u BiH. Da se ne ponavlja ono već pomenuto u tekstu objavljenom na ovom mjestu minule subote (javna oblajavanja države od njenog »predsjednika«, zastava, himna, ustavna organizacija države, nivo političke i svake druge korupcije, »patriotizam« itd. itd.).
Ko je iole pratio velike igre malih igrača u bh blokadi od minulih izbora oktobra 2018. do danas, zna kakva je sve gimnastika činjena da se ta blokada održi što duže. Konačno, kada su iscrpljene mnoge mogućnosti za normalan nastavak života institucija, u zemlji u kojoj su – kako su tvrdili dojučerašnji lideri EU – »postizani impresivni rezultati u reformama na putu prema EU«, odlučeno je da Vijeće ministara BiH (u normalnom svijetu to se zove vlada) može biti formirana. Pod okolnostima koje ovdje nisu sada važne usvojen je i potpisan sredinom novembra dokumenat koji se zove »Program reformi BiH«. Uz sve ostalo vezano za dalji put BiH u NATO, bio je predočen i kao strateški program daljeg razvoja BiH. Deblokiran je i izbor novog premijera BiH uz obavezu – kako je i to u normalnom svijetu – da predloži buduće članove Vlade.
Apsurd je što su članovi Predsjedništva BiH zaključili da će dotični Program reformi biti tajna sve dok dokumenat ne dođe u sjedište NATO-a. I ne samo da mandatar Zoran Tegeltija »predlaže« ministre koje su mu već unaprijed postavile pobjedničke političke stranke (uz razne međustranačke skečeve posebno u RS-u), već premijer predlaže program »vlade« a da ni on nije imao pravo da vidi »Program reformi« koji je osnovni dokumenat za budući rad!
Ne treba ni spominjati sve one eksplozivne medijske i političke špekulacije koje su pohrlile u javnost sa raznih strana, od onih šta je u tom programu a što nije, posebno u vezi sa NATO-om, ko je tu izdao a ko je heroj, šta je tačno a šta netačno itd. Stvoreni haos je, naravno, bio na veliko zadovoljstvo onih kojima pogoduje dalje jačanje konstitutivno konfrontiranih u BiH. Smješniji su samo komentari iz tzv. međunarodne zajednice odakle se važno upozorava da se »bh lideri moraju više posvetiti interesima naroda«.
Da cijela ova igra u Sarajevu u kojoj »trojka ruši šestoricu« baš i ne mora biti rezultat samo krajnjeg amaterizma i potpune političke potkapacitiranosti mnogih igrača u ovoj igri, već se provlače i lukavosti druge vrste, pokazuje još jedna vjestica o naoko nebitnom događaju novije bh diplomacije. A i više je nego znakovita za samu supstancu i realnost BiH. I usput, da je riječ o amateru u diplomaciji kakvih ima napretek, ni po jada, što bi narod kazao.
Ali, riječ je potezu osobe koja je ne tako davno sama napisala u vlastitoj knjizi kako je »diplomacija elitno zanimanje« i »nije za uhljebljenje...« Bisera Turković o kojoj je riječ je kao još uvijek ambasadorica BiH u Kataru, a samo petnaestak dana prije nego što je postala potvrđeni kandidat Izetbegovićeve Stranke demokratske akcije, zvanično je posjetila trenutno vodećeg duhovnog vođu »Muslimanske braće« Jusefa El Karadawia u njegovim odajama u Dohi.
Tamo mu je tamošnja vlada pružila utočište nakon bjegstva iz Egipta. Vijest je na svom twitteru 1. decembra objavio on lično. Prema fotografiji sa susreta, ambasadorica u odjeći prikladnoj svojim uvjerenjima i »bratovim« svjetonazorima, bila je vidno zadovoljna susretom.
Polazeći i od činjenice da je ambasadorica obnašala ovo »elitno zanimanje« na mnogim za bh diplomaciju značajnim i probranim mjestima, uz ostala od Hrvatske, preko Beča, SAD do evo Katara, da je osoba od posebnog povjerenja porodice Izetbegović još od prije rata i posebno da je Bakir Izetbegović poznati »fan« Muslimanske braće i njihove filozofije i lidera poput nedavno preminulog Mohameda Morsija pri čemu se u tome istakao više puta zgražavajući mnoge u diplomatskim krugovima u BiH i svijetu, nije naodmet nekoliko napomena o toj organizaciji čijeg je aktuelnog duhovnog vođu u egzilu posjetila buduća ministrica vanjskih poslova BiH.
Sa očiglednim zadovoljstvom ali i izvjesno ne i bez dogovora sa njenim pravim šefom, predsjednikom SDA. Tema je bitna uopće ne zbog privatnih afiniteta pomenute gospođe na koja naravno ima pravo, već isključivo radi funkcije ambasadora i države koju predstavlja. Danas kao diplomate a sutra kao šefa diplomacije. I još više radi onih koji će joj u ovoj šizofreno podijeljenoj državi izvjesno davati ovakve i slične naputke i mimo onoga što bi morao biti sistem. Naputke političke ali i mnoge druge usađene – kako ambasadorica piše u svojoj novoj knjizi – u glasovitoj »tekiji na Mejtašu, u avliji punoj cvijeća sa šadrvanom... osjećajući se poput žedne pred neiscrpnim izvorom znanja...«
Zajednički i najvažniji imenitelj svake varijante Muslimanske braće, bez obzira na različita viđenja jeste – politički islam. Taj termin obuhvata čitavu lepezu organizacija i pojedinaca čiji je cilj stvaranje država i društava isključivo na temeljima islamskih principa. Muslimansku braću (Gama’at al-ihwan al-muslimin), kao pokret osnovao je u Egiptu 1928. godine Hassan al-Banna, sa jedinstvenim ciljem oporavka umme, muslimanske zajednice ili bratstva posvuda u svijetu. I, najvažnije, osnivanju jedinstvenog islamskog halifata.
Pojednostavljeno kazano, za njih je svaki musliman bilo gdje na svijetu »brat« a shodno tome ni država ni nacija izvan toga de facto su nepostojeći. U našoj stvarnosti, »nemuslimani« su zapravo to. Za »braću« je islam dio političkog života. A povratak istinskoj vjeri pretpostavka je za uspostavljanje islamske države. Za ovako definirane ciljeve pokreta temeljni smisao postojanja Bosne i Hercegovine kao ravnopravne zajednice tri naroda (i ostalih) naprosto je poguban.
U doktrinarno značajnoj knjizi »Braće« danas, »Znakovi pored puta« Saida Kutbe, koja je svojevrsni političko-vjerski manifest islamskog fundamentalizma, piše i ovo: »Istok i Zapad su poraženi, pa je sada islam alternativa kao spoj vjerovanja i prakse... Put spasenja vodi kroz formiranje zajednice koja će ići ispred ostalih tako što će povesti ‘veliki rat’, pribjeći sili kako bi se promijenilo postojeće stanje...«
Šta je to buduća ministrica vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, države više naroda i više vjera mogla da čuje novo ili poruči – zajedno sa svojim istinskim mandatarom za ovo mjesto – diplomatski potpuno nepotrebnom pa i apsurdnom, ali suštinski znakovitom posjetom duhovnom vođi Muslimanske braće, izbjeglom iz Egipta u Katar.
Čovjeku čija ideologija poziva na »sveti rat« protiv nemuslimana kao i muslimana koji ne slijede pomenuti nauk. Uostalom, Braća i njihovi nalogodavci iz pozadine sjajno su se inkorporirali u istorijsko obećanje i mit o kalifatu i sretnoj prošlosti.
Znamo do čega je to dovelo, za sada na Bliskom istoku. Ove teorije, djela na njihovom tragu i misli od kojih sve potiče u našem kontekstu su poražavajući. Posebno po Islam u Bosni i Hercegovini koji se tradicionalno ogledao u miroljubivom suživotu sa sljedbenicima ostalih religija, u dijalogu sa Zapadom i sa Istokom, u usklađenosti sa zahtjevima vremena i potrebama sekularnog društva... A danas nam se, evo, kliče da moramo svi pod tuđe zastave, jer su one zapravo i naše. Tako ćemo i mi biti »braća«. Pa zato »braću« treba zvanično posjećivati i na diplomatskom nivou.
I usput, da li je ignorantski odnos svijeta prema ovakvim, razarajućim tendencijama bliskim haosu u Bosni i Hercegovini, uz mnoge druge slične, od glorificiranja ratnih zločinaca do negiranja samih zločina, rezultat sljepila, ili je koncept daljeg rastakanja društva i države, domaći i vanjski, vidjet će se, uvjeren sam, vrlo brzo.
