Foto: Dženat Dreković
O Dodikovim strategijama manipulacije. O tome, da li svi političari u RS-u misle isto: kako, uprkos svemu, pretvoriti entitet u državu? O vladi SAD-a i njenoj prijetećoj moći
Autor: Nerzuk Ćurak
Odnosi među zemljama u našem konfliktnom svijetu primarno su zasnovani na tzv. realističkoj teoriji međunarodnih odnosa. Po toj školi mišljenja, ključno načelo regulacije u internacionalnoj areni je princip anarhije među državama. Šta to znači? To znači da se svaka država u svjetskim poslovima ponaša onako kako želi, odnosno da ne postoji nikakva izvanjska sila, nikakva nadsila koja može natjerati neku međunarodno priznatu državu kako će se ponašati, kakve će relacije uspostavljati sa drugim državama.
Intenzitet korištenja ovog načela anarhije najviše ovisi od međunarodnog konteksta. Kada je taj kontekst primarno određen dominacijom liberalnog međunarodnog poretka, pomenuti princip se manje koristi jer dolaze do izražaja multilateralne institucije, međunarodne organizacije i općenito ono što kolokvijalno zovemo internacionalna zajednica. Upravo je zbog takvog geopolitičkog konteksta i moglo doći do zajedničkog djelovanja međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća i uspješne implementacije Mirovnog ugovora za našu zemlju.
Nažalost, u dvadeset prvom stoljeću svijetom pokušavaju zagospodariti autokratske, kvazidemokratske, antiliberalne pa čak i totalitarne sile koje snažno afirmišu anarhiju među državama, jordame se i šalju poruku nama niko ništa ne može. Primjera je koliko hoćete, a u našem euroazijskom svijetu koji nas najviše zanima, vidimo, primjera radi, kako je Rusija napala Ukrajinu, rukovodeći se geslom da joj niko ne može narediti kako će se ponašati unutar međunarodnog poretka, čak ako to, kroz agresiju na drugu zemlju, znači kršenje međunarodnog prava. Također, vidimo kako mađarski premijer primjenjuje to pravilo anarhije prkoseći i entitetima kojima se institucionalno pripada, kao što je ugarsko članstvo u Evropskoj uniji. Spomenimo i Srbiju čiji autoritarno-populistički predsjednik istrajava na afirmaciji tog anarhičnog gesla realističke politike: Srbiji niko ne može narediti kako će se ponašati prema drugim državama, pa ako to uključuje i nepriznavanje genocida za čije je nespriječavanje proglašena odgovornom od Međunarodnog suda pravde, tim gore i za genocid i za Bosnu i za Međunarodni sud pravde, bez obzira na njegovu benevolentnost spram banditskog beogradskog režima. No, šta ćemo, to je tako i skrušeno moramo priznati da je naš svijet u najvećoj mjeri baždaren na nekažnjavanje državnog nasilja u međunarodnim poslovima, što nam zorno svjedoči o velikom trijumfu tog sumornog principa anarhije među državama.
Anarhija u državi
To čovjek nekako i mora progutati jer je načelo suvereniteta već stoljećima ključno u međunarodnim odnosima ali kada princip anarhije između država postane vodeći princip politike u državi, pa je država iznutra organizirana po načelu unutrašnje anarhije, onda dobijete Bosnu i Hercegovinu, organiziranu na dejtonskim načelima. Današnja Bosna i Hercegovina preslika je međunarodnog principa anarhije među državama, pa možemo kazati da u BiH niko nikome ne može narediti kako će se ponašati u stvarima politike.
Radi se o organiziranoj anarhiji, budući da su Mirovni ugovor i njegov Ustav primjer anarhične sinteze prekida vatre pretvorenog u Mirovni sporazum i Ustava niklog na tom prekidu vatre. Sada kušamo plodove dejtonske ustavne arhitekture koju vlasti u entitetu Republika Srpska koriste za anarhično djelovanje bez ozbiljnih posljedica. O čemu se radi? Mogu zamisliti da je nakon prvobitnog razočarenja srpskog nacionalizma Dejtonskim mirovnim ugovorom, jer RS nije postala samostalna država, ingeniozni kolektivni nacionalistički um shvatio kakvu šansu dejtonski ustav nudi za postepeni dolazak do nezavisnosti i konačni pad Bosne. Faktički, sve u RS-u i gotovo sve u Srbiji svelo se svih ovih godina na realizaciju te secesionističke ideje, bez ozbiljnog otpora Sarajeva, operiranog od proizvodnje dugotrajnih strateških analiza i na njima zasnovanih politika ali i bez otpora međunarodne zajednice koja je dobila mandat da čuva dejtonsku Bosnu i Hercegovinu od raspada. Šta su ustvari uvidjeli srpski nacionalistički lumeni, koju su stratešku rupu otkrili u velikoj slici?
Otkrili su amaterizam internacionalnog uma koji je iz dejtonske jednačine potpuno izbacio varijablu da neka od strana – srpska strana rata neće graditi državu već da je cilj te strane rata razgraditi državu. Zato će Holbrooke 2005-e kazati da je njegova životna greška davanje imena Republika Srpska jednom od entiteta. Ali njegov pragmatistički um već je kod potpisivanja Sporazuma vidio RS kao unutrašnju pokrajinu Bosne koja gradi i sebe i Bosnu i Hercegovinu. A ni on a ni ostali američki pragmatičari nisu bili svjesni da će čim nastupi ozbiljna redukcija američkog prisustva u Bosni, započeti operacija čiji stilski pravac u umjetnosti zovemo secesija. I sada živimo secesijsko doba Bosne koje će se, najvjerovatnije okončati porazom secesionara ali taj poraz mora se odigrati bez rata i nasilja.
Glavna prednost koju je Dodikov nacionalistički stroj, njemu kao izvođaču radova na terenu ponudio, tiče se nečega što sam nazvao statičko lukavstvo uma. Šta je statičko lukavstvo uma? Budući da su Holbrooke i njegova dejtonska družina ukalkulirali četvrti aneks Mirovnog sporazuma, dakle dejtonski Ustav kao početnu normativnu tačku transformacije i integracije Bosne i Hercegovine, nisu smatrali relevantnim ugraditi osigurače koji će spriječiti antibosanske politike da početnu ustavnu normu kao iskaz rata, tretiraju kao završni iskaz mira, kao ustavnu normu koja je ustavni kraj a ne ustavni početak nove, dejtonske Bosne i Hercegovine. A budući da je krucijalni događaj dejtonskog sijela bio okončati rat, davanje minimalnih državnih nadležnosti Bosni i Hercegovini nije mišljeno u kategoriji naknadne opasnosti. Naknadna opasnost traje već godinama i zove se samo i samo ustav potpisan kao aneks mirovnog ugovora je valjan, sve poslije je ništavno.
Dinamičko lukavstvo uma
Dodik je godinama razvijao tu strategiju i došao do momentuma koji zvoni na uzbunu. Zato sam uvjeren da je početna tačka za novu strategiju Zapada a prije svega SAD-a prema Bosni i Hercegovini, u uočavanju i nipodaštavanju ovog momentuma o nemogućnosti promjene početne ustavne norme.
Davanje vrlo jasnih i prijetećih poruka američke vlade o Ustavu BiH na način koji u potpunosti i definitivno odbacuje Dodikov strateški instrument o statičnosti i nepromjenjivosti našeg Ustava a na čemu je zasnovao svu svoju političku borbu, uvjet je svih uvjeta. Trice i kučine su argumenti o dvije trećine zastupnika PS BiH potrebnih za promjenu Ustava BiH, još su veće trice i kučine Dodikove konfabulacije da Dejtonski sporazum mogu mijenjati jedino entiteti, dok se kao najvažnije prethodno pitanje nameće ovo: kako stvoriti uvjete da je moguća promjena Ustava BiH dvotrećinskom većinom prisutnih zastupnika u PSBiH? Statičko lukavstvo uma mora biti poraženo pred dinamičkim lukavstvom uma: Na koji način Vlada SAD-a, kao najodgovornija za očuvanje i izgradnju Bosne i Hercegovine kao decentralizirane države multietničkog karaktera, može intervenirati da se Dodikova smijurija o samo i samo slovu Dejtona, pošalje u anale dvadesetog stoljeća, nije moj posao a i ne treba sve otkrivati. Važno je, unutar političke strukture u RS-u proizvesti novi, racionalizirani narativ nakon te željene američke intervencije, narativ da je iracionalno i protiv ljudi koje republičkosrpski političari zastupaju, ne graditi Bosnu i Hercegovinu. Naprotiv, da je treba mudro, odgovorno, konsenzualno i maštovito puniti novim nadležnostima, ako hoćemo da zemlja ne iscuri, ako hoćemo da živimo zajedno, umjesto da umremo odvojeno.
To neće biti moguće bez uništenja bilo kakvog manevarskog prostora za statičnu odanost tzv. izvornom Dejtonu a koja je i dovela do svih velikih strateških kriza, budući da je predsjednik bh. entiteta Republika Srpska, kao najkreativniji bosanskohercegovački političar, agresivno i ofanzivno, tu izmišljenu odanost (samo kad mu ide u korist) izvornom Dejtonu, brendirao kao zaštitni znak svoje antibosanske politike i doveo nas sve zajedno do završnog čina destrukcije koji nije moguće poništiti drugačije nego oduzimanjem mogućnosti bilo kom političkom subjektu da se poziva na izvorni Dejton i blokira izgradnju zajedničke i demokratske Bosne i Hercegovine.
Ako se to ne uradi, čeka nas nova runda dodikovštine, na tragu euforičnog ditiramba protiv stranih sudija u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, čije intervencije predsjednik RS-a ne priznaje, jer su „te sudije bile legitimne samo prvih pet godina nakon Dejtonskog sporazuma.“ (?!?) Šta reći, koju poruku poslati? Možda bi bilo korisno da Visoki predstavnik još jednom intervenira u Krivični zakon Bosne i Hercegovine i propiše žestoku kaznu za političare koji se budu pozivali na izvorni Dejton, na način na koji to rade Dodik i njegov nacionalistički gremij. Ustvari, ništa neće biti moguće učiniti u smjeru izgradnje razložne bosanskohercegovačke države i dobrog, multietničkog bosanskohercegovačkog društva, ako najjača politika u Bosni i Hercegovini i dalje bude ona koja ne dozvoljava da se naša država politički i ustavno emancipira od 21.11.1995. Kakav je to poraz za međunarodnu zajednicu, za Bosnu i Hercegovinu, za kolektivni IQ. Kakva iznimna, izvrsna, kreativna energija sjajnih ljudi je potrošena u trideset godina u ovoj frustrirajućoj kvadraturi kruga. A on se još poziva na izvorni Dejton, neumoran kao zli demijurg, uvjeren da će biti upisan u hagiografiju svetaca koji su pola moje zemlje oteli, da će baš on biti taj koji će ubiti svoju zemlju Bosnu. I daje lažnu nadu našem bosanskosrspskom narodu.
Šta je realnost?
Nažalost, implicitno ga podržava i njegov ljuti taktički protivnik ali unutar iste političke strategije, bivši ministar vanjskih poslova BiH Igor Crnadak, potpredsjednik PDP-a. Nedavno je zanimljivo zborio za N1: „dat ću jednu političku ocjenu ove krize u Bosni i Hercegovini. Ako sve ovo što su Dodik i njegova ekipa zaigrali prođe bez odgovora to će biti znak i poruka međunarodne zajednice da su se u svijetu stvorile okolnosti za nezavisnu Republiku Srpsku. Narod u RS-u ima u sebi neku želju za nezavisnom RS, ali je ona bila predstavljena kao nerealna, da nisu takve okolnosti u svijetu. Ali ako najveće sile za ovo što se dešavalo sa Ustavnim sudom BiH kažu da je OK, mislim da se tada suočavamo sa novom realnošću. To će biti znak da je međunarodna zajednica spremna na podjelu Bosne i Hercegovine i nezavisnu RS.“
Uglavnom korektni Crnadak pokušava svu dramu suvereniteta reducirati na Dodika a šalje veoma opasnu izjavu koja nije tačna, ali ko se uopće više obazire na tačnost. Suprotno od Crnadkovog mišljenja međunarodna zajednica je svojim odlukama zaštitila Ustavni sud BiH od Dodikovog nasrtaja a Visoki predstavnik u BiH donio je važne odluke o izmjenama Krivičnog zakona BiH, uključujući i pojašnjenja vezana za negiranje genocida i drugih masovnih zločina. Iako je to sve malo, jer pravo je sporo a barbarska politika djeluje munjevito, intervencije međunarodne zajednice ipak impliciraju da nije samo Dodik problem i da je Crnadkovo prizivanje nezavisne RS, osim što je bezobrazno i uvredljivo, znak, da kada bi bio na vlasti, i on nastavio da razgrađuje BiH, umjesto da je izgrađuje. U svom tom galimatijasu laži i podmetanja, mene zanima da li je iko od političke kvazielite u RS-u čuo srebrenički govor Menachema Rosensafta, potpredsjednika Svjetskog jevrejskog kongresa, na godišnjicu genocida, 11. jula. Kako to da Dodik i Cvijanović, koji se očituju oko svih mogućih izjava „političkog Sarajeva“ o njima i o entitetu kojega predstavljaju, nisu zucnuli o Rosensaftovom čudesnom govoru. Sadržaj tog govora onemogućuje politički, antropološki, kulturno, sociološki, filozofski, metafizički i pravno nezavisnost RS-a kako je prizivaju i Dodik i Crnadak.
Drugi smjer
Naprosto, u RS-u se mora uspostaviti drugi smjer spram Bosne i Hercegovine kao otadžbine i građana bh. entiteta Republika Srpska. O tome šta se može uraditi i kako producirati nove inkluzivne ideje o našoj zemlji kao zajedničkom domu svih njenih građana, uključujući nepoderivi suverenitet države sa dva entiteta, tri naroda i multietničkim karakterom društva, nekom drugom prilikom.
Sada, koristeći princip anarhije među državama, a po kojemu Vladu SAD-a niko ne može natjerati kako da se ponaša u međunarodnoj areni, pozivam, molim, kumim Washington da učini nešto s izvornim Dejtonom. Recimo, da ga „prenese“ u Bosnu i Hercegovinu, da naš ustav bude izglasan u našoj zemlji, da to bude realna ustavna norma koja ne potire dejtonsku konstrukciju ali joj daje život dostojan Bosne i Hercegovine i našeg načina života. Dostojan okončanja unutrašnje anarhije.
