Foto: EU Observer
Prije samo nekoliko mjeseci, 7. travnja/aprila 2022., oglasila su se zvona za uzbunu u većini metrolola Evrope i Sjeverne Amerike. Razlog tome nije bio neki manevar ruskih snaga u Ukrajini, nego glasanje u Vijeću za ljudska prava Ujedinjenih naroda.
Autor Koert Debeuf, Kampala
Toga je dana, naime, 195 zemalja-članica Vijeća odlučivalo o suspenziji Ruske Federacije. Većina, njih 93, bile su za suspenziju, isključivanju Rusije usprotivile su se 82 države, od čega ih se 24 izjasnilo izravno protiv takve odluke, dok ih se 58 suzdržalo od glasanja. Čak 20 zemalja bilo je ‘strateški odsutno’ prilikom donošenja odluke o suspendiranju Rusije.
A to drugim riječima znači da je samo manjina država svijeta podržala rezoluciju Zapada protiv Rusije, mada je Rusija samo mjesec i po prije toga izvršila invaziju na Ukrajinu.
Pogledamo li detalje u vezi s glasanjem slika – sa stanovišta Zapada – izaziva još veću zabrinutost. Od 58 zemalja Afrike samo ih je osam (8) glasalo zajedno sa Zapadom. Samo pet (5) od 45 azijskih zemalja i samo dvije (2) od zemalja Bliskoga istoka i Sjeverne Afrike poduprlo je suspenziju Rusije.
Što se to događa? Dozvolite mi da navedem dva primjera.
Deset dana prije odlučivanja u Ujedinjenim narodima bio sam u Kataru, gdje sam sudjelovao na Doha Forumu koji okuplja političke lidere sa svih strana svijeta. Na jednome od panela raspravljalo se o tome kako reagirati na rusku invaziju Ukrajine. Govornici iz Amerike i Evrope naglašavali su kako je Rusija probila sve crvene crte međunarodnoga prava, pa stoga mora biti sankcionirana.
Bivša pakistanska ministrica vanjskih poslova, Hina Rabbani Khar, ponudila je, međutim, drugačiju perspektivu.
Podsjetila je okupljene na to da su godine 2003. Sjedinjene Države zajedno s ‘koalicijom voljnih’ ilegalno napale Irak. Ispostavilo se kako su razlozi što ih se navodilo kao opravdanje za invaziju, bili lažni. Usprkos tome od svijeta se tražilo da podupre Sjedinjene Države, a ne da ih podvrgne sankcijama.
Pa se Rabbani Khan sa čuđenjem pitala zašto bi svijet najprije dao potporu američkom ilegalnom ratu, a sada bi sankcionirao isti takav, ali ruski rat? Činilo se kao da se većina prisutnih, uglavnom iz arapskih, azijskih i afričkih zemalja, slaže s njom.
Oni među prisutnima koji su dolazili iz Evrope i Amerike odbacili su, međutim, njezinu argumentaciju.
Prije nekoliko dana bio sam u Kampali, glavnome gradu Ugande, gdje sam sudjelovao na Gospodarskom forumu Uganda – Evropske unija. Jedna od tema o kojoj se žučno raspravljalo bila je rezolucija Evropskog parlamenta od 14. rujna 2022. o projektu naftovoda u Ugandi. Tom su rezolucijom ne samo osuđene povrede ljudskih prava vezane uz taj projekt, nego je osuđena i Uganda zbog toga što u uvjetima klimatskih promjena gradi projekt u kontekstu upotrebe fosilnih goriva.
Uganda je osobito bila pogođena činjenicom da je američki predsjednik Joe Biden pozvao na povećavanje proizvodnje plina i nafte u Sjedinjenim Državama, dok je njezin mnogo manji projekt došao pod udar kritika.
To su samo dva primjera i može ih netko smatrati dobro, ili loše odabranima. Stvar je, međutim, u tome da svatko tko putuje svijetom može vidjeti kako raste otpor prema Zapadu.
Evropu i Sjedinjene Države doživljava se kao one koji ostatku svijeta nameću pravila ponašanja, ali se, kada to njima odgovara, sami tih pravila ne drže. U odnosima s trećim državama Evropa inzistira na demokraciji, ljudskim pravima i vladavini prava, ali u isto vrijeme nije sposobna spriječiti nepoštivanje tih načela u više zemalja-članica EU.
Zapad osuđuje državne udare, gdje god se dogodili širom svijeta, ali je uglavnom reagirao šutnjom na pokušaj takvog udara što ga je inicirao bivši američki predsjednik Donald Trump 6. siječnja/januara 2021. u Washingtonu. Moglo bi se argumentirati kako nije u redu uspoređivati Sjedinjene Države s Malijem, ili Mađarsku s Egiptom. I to je, naravno, točno.
Ipak mnoge Azijate i Afrikance ljuti pozicija superiornost s koje nastupa Zapad, kombinirana s neprekidnim dijeljenjem lekcija. Često ćete čuti Afrikance kako kažu: ‘Kada k nama dođu Kinezi, oni sagrade bolnicu, no kada dođu Evropljani, oni nam održe lekciju.’
Evropski političari drže takav pristup nepoštenim.
Pozivaju se pri tome na goleme svote Eura potrošene u Africi, na Bliskom istoku i u Aziji. Tvrde također kako bi potrošeni novac doveo te zemlje do prosperiteta, umjesto da većina od njih i dalje grca u siromaštvu, kada u njima ne bi bilo toliko korupcije.
Neki čak i pitaju: ‘Pa, ako je Evropa tako loša, zašto toliki i dalje uz rizik smrti žele doprijeti do nje?’
Pošteno, ili ne, stvar je u tome da Evropa i Sjedinjene Države gube podršku u ostatku svijetu i to će uskoro postati za njih problematično. Prvi će test biti klimatska konferencija COP27 u Sharm el Sheiku, gdje bismo mogli svjedočiti pojavljivanju novih savezništava. Stoga Evropi ne preostaje ništa drugo nego da ozbiljno razmisli o svojoj vanjskoj politici i da promijeni njezin smjer.
