Otkako je napustila položaj kancelarke Savezne Republike Njemačke, do tada slavljena i u trenutku odlaska gotovo oplakivana Angela Merkel imala je samo dva javna istupanja. U prvome poručila je kako i dalje smatra ispravnom svoju odluku iz godine 2008., kada je na summitu Atlantskog pakta u Bukureštu, spriječila, u savezu s Francuskom, da se Ukrajini dadne status kandidata za NATO. U drugome potvrdila je i obrazložila politiku oslanjanja na energente iz Rusije (naravno, nikada samo na njih) u vrijeme dok je vodila njemačku vladu.
Piše: Tomislav Jakić
Očito su ta dva istupanja, povezana s najavom kako priprema svoje memoare bila dovoljna da upale crveno svjetlo upozorenja kod nekoga – da li u Washingtonu, da li u Bruxellesu, ili pak u Berlinu, kao ispostavi dvaju prethodno spomenutih centara moći, to i nije u ovome trenutku presudno znati; mada Amerika vuče konce i kada je u pitanju EU, a pogotovo kada je u pitanju Njemačka kancelara Olafa Scholtza i pokajnički – u odnosu na ono što je ranije zastupao i provodio – predsjednika Franka Waltera Steinmeiera.
Da ‘vjetar puše’ iz Amerike moglo bi se zaključiti po metodi primijenjenoj u pokušaju ušutkivanja Angele Merkel. Poznato je, naime, da Amerikanci – kada žele onemogućiti nekog kriminalca, a nemaju čvrstih dokaza o zločinima – posežu za poreznom upravom. Drugim riječima, pronađu nepravilnosti bilo u poslovanju, bilo u namjerno pogrešno ispunjenim poreznim prijavama, pa tako kriminalca strpaju iza rešetaka ne zbog onoga zbog čega ga zapravo žele onemogućiti, ali ga ‘povuku iz prometa’. Slučaj gangsterskog bossa Al Caponea u tom je kontekstu koliko legendaran, toliko i poučan. Višestruki ubojica završio je u zatvoru zbog porezne utaje.
Zašto nam je pala na pamet ta usporedba? Zato, što je sada povučen potez kojim se upravo takvom metodom želi ili onemogućiti bilo kakvo javno djelovanje bivše dugogodišnje kancelarke, ili joj pak uputiti jasnu poruku što može očekivati, ne bude li se ‘pristojno ponašala’, tj. ne bude li šutjela (ako već nikako ne želi javno podržati svojega nasljednika koji je Njemačku uklopio u antiruski ‘križarski rat’ kojemu je ruski vojni upad u Ukrajinu tek neposredni povod, ali nikako ne i uzrok).
Scholtzov je ured, naime, upozorio Angelu Merkel da ‘previše troši’. Prema njemačkim zakonima i bivši predsjednici, kao i bivši kancelari(ke) imaju pravo nakon isteka mandata na ured i određeni broj suradnika. Nikada do sada, ni kod jednog predsjednika, ili kancelara nije postojanje toga ureda ‘bivših’ bilo na bilo koji način problematizirano. Niti troškovi takvih ureda. Niti to, što oni rade. Nikada, kažemo, do sada.
Sada, međutim, odjednom pušu neki drugi vjetrovi. Najprije je oduzet ured bivšem kancelaru Gerhardu Schroederu. Zbog, kako je rečeno, njegovih bliskih veza s ruskim predsjednikom Putinom. Potom je pokrenut postupak, uz navođenje istih razloga, za njegovo isključivanje iz Socijal-demokratske stranke. Od toga se moralo odustati, a zbog zatvaranja svojega ureda bivši je kancelar pokrenuo tužbu pred upravnim sudom. A sada je na red došla Angela Merkel koja uporno ne želi ići dalje od načelne osude ruskog vojnog upada u Ukrajinu. Da bi se uključila u aktualnu antirusku histeriju, da bi podržala rusofobiju – ni slučajno.
Njezin ured pravi ‘prevelike troškove’, požalio se (indirektno) Scholtz, objavljujući preko svojega kabineta da se vode i razgovori o smanjivanju broja ljudi u uredu bivše kancelarke. Pa joj je onda jasno poručeno kako ona, svim svojim međunarodnim kontaktima usprkos i bez obzira na ugled što ga je kao realna i trezvena političarka u gotovo dva desetljaća stekla i na evropskoj i na svjetskoj sceni, ne može ‘raditi što hoće’. Odnosno, da navedemo doslovno, podsjetili su je dopisom ministarstva financija, nimalo nježno, a vrijedi još jednom naglasiti kako je ona prva kojoj se takvo upozorenje upućuje, da ‘ured bivše kancelarke postoji ne zbog statusnih razloga, nego zbog ispunjavanja obveza proisteklih iz kancelarskog mandata kao i novonastalih dužnosti’.
Jedina je obveza ‘proistekla’ iz mandata kancelarke da ne šteti ugledu svoje zemlje. No, bivši predsjednik, posljednji predsjednik Zapadne Njemačke i prvi predsjednik ujedinjene Njemačke, Richard von Wezsaecker, pokazao je kroz niz godina nakon isteka mandata brojnim javnim istupanjima kako se savršeno mogu braniti i zastupati dignitet i ugled vlastite zemlje, a da se pri tome kritizira aktualna vlast. I nikome nije palo na pamet propisivati mu što smije, a što ne smije. A koje bi to bile ‘novonastale dužnosti’, to vjerojatno ne bi mogao objasniti ni birokrat koji je to sročio.
Osim toga, bivšoj se kancelarki želi ograničiti i njezino pravo da putuje, odnosno da prihvaća pozive iz inozemstva (da održi predavanje, ili da sudjeluje na nekom međunarodnom skupu, možda čak i da prihvati ulogu članice posredničkog tima u, pada name to tako na pamet, rusko-ukrajinskom ratu), jer se u istom dopisu ministarstva financija proračunskom odboru Bundestaga precizira kako ‘nadoknađivanje putnih troškova dolazi u obzir samo ako bivša kancelarka putuje po nalogu i u svrhu interesa SR Njemačke’. Implicira se, dakle, da bi neko njezino putovanje moglo biti i u koliziji s interesima Njemačke, što je do sada neviđen stupanj otvorenog iskazivanja nepovjerenja prema ženi kojoj su se godinama klanjali (realni ljudi u Njemačkoj zbog njezine promišljene politike, a bjelosvjetski patuljci kao ‘najmoćnijoj ženi svijeta’).
Sada, dakle, bivša kancelarka ne bi mogla ni otputovati kamo želi, ni prihvatiti poziv od koga želi – osim ako bi sama snosila troškove. Berlinski birokrati zaboravili su, međutim, na ustaljenu praksu da organizatori međunarodnih okupljanja na koje se već po tradiciji pozivaju i određeni bivši bilo predsjednici država, bilo premijeri, u pravilu snose troškove i puta i boravka pozvanih gostiju. I što sada? Hoće li Angeli Merkel biti propisano i čiji poziv smije prihvatiti, a čiji odbiti, odnosno kamo i na koji skup smije putovati?
A da u svemu tome najavljeni memoari i strah od toga što bi bivša kancelarka u njima mogla iznijeti, igraju ako ne ključnu, a ono svakako jednu od bitnih uloga, govori i sljedeći odlomak iz već citiranog dopisa/prijetnje: ‘Kada je funkcija ureda u pitanju, isključena je njegova upotreba u privatne svrhe, kao iza ostvarenje dodatnih prihoda’. Ako nekome treba prijevod, evo ga: nitko od zaposlenih u uredu bivše kancelarke ne smije joj pomagati u pisanju njezinih memoara, jer to je ‘privatni posao’ za koji će Angela Merkel dobiti pristojan honorar (to su ti ‘dodatni prihodi’).
Američki predsjednik Richard Nixon koji je bio prisiljen podnijeti ostavku nakon što je dokazano kako je ‘do grla’ bio upetljan u čuvenu aferu Watergate i u pokušaj njezinoga zataškavanja, imao je do smrti svoj ured, osoblje koje je u tome uredu radilo i koje mu je pomagalo u pisanju knjiga što će ih kao ‘ugledni stariji državnik’ (elder statesman) objaviti u tome razdoblju. Prihvaćao je pozive, putovao svijetom, držao govore. I nitko nije na to imao nikakvih primjedbi, nikome nije palo na pamet optužiti ga da šteti ugledu Sjedinjenih Država, mada je imao ‘prethistoriju’ kakvu je imao da ga mnogi u Americi nisu voljeli.
Drugačije je, međutim, sada s Angelom Merkel. Mnogo je onih kako u samoj Njemačkoj (od sadašnjeg Predsjednika, a njezinog šefa diplomacije, do njezinog nasljednika), tako i u svijetu, koji se mogu s razlogom bojati njezinih memoara. Angela Merkel tek je jednom, na samome kraju mandata, otvoreno progovorila o ‘mentalnoj diskriminaciji’ kojoj su i danas u ujedinjenoj Njemačkoj izloženi svi koji su, kao odrasli ljudi, živjeli u Njemačkoj Demokratskoj Republici. Nikada nije, barem do kraja, progovorila o aferi američkog prisluškivanja (i) njezinog mobitela.
Nije konzistentno progovorila o svojim odnosima s Vladimirom Putinom, ali ni Bushom, Obamom i Trumpom, baš kao ni s kineskim čelnicima (a posjetila je Kinu nekoliko desetaka puta). Nije, osim spomenute dvije izjave, ništa opširnije i argumentiranije rekla o vanjskoj politici Njemačke u vrijeme dok je ona bila na čelu vlade, o odnosima Amerike i prema Njemačkoj i prema Evropskoj uniji, da o sadašnjem ratu Zapada protiv Rusije (a na štetu Ukrajine i ne samo Ukrajine) i ne govorimo.
Mnogo je, dakle, razloga zbog kojih bi bivša njemačka kancelarka morala progovoriti, mnogo je razloga da u svojim memoarima kaže mnogo od onoga što iz razloga političkog oportuniteta nije mogla/htjela reći dok je bila na funkciji. Mnogo je razloga zbog kojih bi svijet trebao s golemim interesom očekivati njezine memoare. Ali, a to je u cijeloj ovoj u osnovi tužnoj priči, najvažnije, mnogo je razloga da ju se spriječi da kaže to što ima reći. Moć je u rukama onih koji je žele spriječiti, ušutkati, a ne onih koji bi htjeli saznati što se događalo i to ‘iz pera’ osobe koja je dugi niz godina bila jedna od ključnih protagonistica na međunarodnoj sceni.
Operacija ‘ušutkati Angelu Merkel’ tek je počela. Kako će završiti, vidjet ćemo. I za sam kraj, jedna usporedba koja i jest i nije osnovana. Malu Hrvatsku ne može se ni po čemu uspoređivati s Njemačkom. Ali, kada je aktivnost njezinog drugog Predsjednika (koji je duhovito sam sebi nadjenuo ime ‘doživotni bivši Predsjednik’) počela ‘nekome’ smetati, po kratkom mu je postupku, retroaktivnim mijenjanjem zakona, oduzet Ured čime ga se, doduše, nije uspjelo spriječiti da istupa i govori, ali su mu uvjeti za rad znatno otežani, dok ga se medijski prekrilo velom šutnje; osim kada bi ga se moglo napasti recikliranjem nekih od već otrcanih i davno opovrgnutih optužbi. Rekosmo: Hrvatska nije Njemačka i hrvatski Predsjednik nije isto što i njemačka kancelarka.
Ono što jest isto, to je metoda ušutkivanja.
Izvor: Tačno.net
