Možda je još uvijek prerano za fatalističke prognoze, no sa dobrom dozom sigurnosti moglo bi se reći da ćemo se ujutro, 9. studenog ove godine probuditi u gorem svijetu nego što je bio onaj kada smo otišli spavati. Naime, dan prije, 8. studenog, održavaju se izbori za 45. predsjednika/predsjednicu Sjedinjenih Američkih Država.
DEMIAN VOKŠI
Opcije nisu nikada bile gore. Ove godine u realnoj utrci za jednu od najmoćnijih svjetskih političkih pozicija nalaze se Donald Trump, kandidat Republikanske stranke, te Hillary Clinton, kandidatkinja Demokratske stranke.
Donald Trump
„I know words, I have the best words.“ (Donald Trump, o samome sebi)
Jedna od najperzistentnijih pojava na lijevoj i centristički-lijevoj strani političkog spektra, i među liberalima i među ljevičarima je ona u kojoj se ljude optužuje za fašizam. „Fašizam“ je postaobuzzword koji se počeo olako bacati u smjeru grupacija ljudi s kojima se liberali i ljevičari ne slažu, kako bi se te skupine delegitimiralo. „Fašizam“ je polako prestao značiti fašizam i počeo je djelovati naprosto kao psovka. To je, bez ikakve sumnje, užasno opasna pojava. Korištenje riječi fašizam kao sredstva delegitimacije političkog protivnika kontraproduktivno je i s vremenom djeluje na način da delegitimira sam termin „fašizam“. Tako fašizam prestaje biti „autoritarna desničarska forma vlasti“ i postaje „nešto što nam se ne sviđa“. Korištenje fašizma kao delegitimacijske uvrede štetnije je za one koji taj termin tako upotrebljavaju nego za one na koje se takva uporaba tog termina odnosi.
S time na umu, Donalda Trumpa se može slobodno opisati kao proto-fašista. Robert Paxton, „otac studija o fašizmu“ oprezan je u definiranju Trumpa. On tvrdi da je Trump zabrinjavajuće voljan koristiti fašističku tematiku i retoriku u svojim nastupima, no da bi ga se moglo definirati kao fašista, Paxton smatra da bi Trump morao „postaviti svoje ljude na ulice u obojenim košuljama da se bore za njega“. To se još uvijek nije dogodilo, no misliti da smo daleko od toga je izrazito naivno.
Od Trumpovih stavova još više zabrinjava podrška koju on dobiva (FOTO: Flickr/MichaelVadon)
Čak i letimični pregled Trumpovih aktivnosti od objavljivanja kandidature do danas otkriva puno: zalaže se za efektivno ukidanje prvog amandmana kroz ograničavanje slobode medija, podržava nasilje svojih fanova, osobno je prijetio premlaćivanjem kritičara (i to je napravio više puta), hvalio se da bi mogao upucati nekoga usred Manhattana i da ne bi izgubio niti jednog pristašu, „u šali“ se dvoumio bi li ili ne bi li ubijao novinare (velikodušno je zaključio da ipak ne bi) i pozvao je nadavanje otkaza muslimanima koji rade u agenciji za sigurnost u zračnom prometu. Na međunarodnom planu je zaista jedini političar za kojeg se možemo sjetiti da se zalaže za to da više zemalja dobije nuklearno naoružanje, izjavio je da je spreman pokrenuti Treći svjetski rat, pozvao je na pokolj obitelji, žena i djece terorista te uvjeravao publiku da bi prisilio američku vojsku da namjerno krši međunarodne zakone ukoliko pomisle da je to prelazak granice. Izjavio je kako je Ženevska konvencija samo smetnja, te je dao podršku mučenju kao metodi ispitivanja. Protiv „Islamske Države“ bi se borio sa smiješnom brojkom od 30.000 vojnika i poslije toga naprosto pokrao njihovu naftu (nafta nije njihova no Trump ionako nije osoba kojoj činjenice puno znače). Prema brojnim stručnjacima, kako liberalnih, tako i konzervativnih svjetonazora, Trump jeprijetnja američkom ustavnom poretku i vladavini prava.
Od Trumpovih stavova još više zabrinjava podrška koju on dobiva. Podržavaju ga sjevernokorejski diktator Kim Jong-un (evo šanse komitetu za dodjelu Nobelove nagrade za mir da ju dodijeli, nakon Kissingera i Obame i Trumpu za pacificiranje Sjeverne Koreje), ruski autoritarni vođa Vladimir Putin (respekt je uzajaman, a mnogi misle da Trump zapravo želi postati američki Putin), vođa Ku Klux Klana Chris Thomas, bivši vođa Ku Klux Klana Don Black, vođa grčke neonacističke stranke Zlatna Zora Ilias Panagiotaros i četnički vojvoda Vojislav Šešelj, da ne nabrajamo dalje.
Trumpovi pobornici imaju još bogatiju lepezu ekscesa u svojoj arhivi. Između ostaloga, derali su se na crnce da se „vrate u Afriku“, kao i na nasumične protivnike da „odu u Auschwitz“, pozivali nalinč crnaca i muslimana, prebili crnca nazivajući ga „crnčugom“ i „majmunom“, slali prijetnje smrću umjetnici koja je autorica Trumpovog golog portreta, pozivali na ubojstvo Hillary Clinton, a jedan Trumpov pobornik je i uhićen pod sumnjom da je izrađivao impovizirane eksplozivne naprave s ciljem da napadne muslimane.
Samo u SAD-u se može dogoditi da milijarder s nekoliko desetljeća staža pred televizijskim kamerama dobije titulu autsajdera (FOTO: Pixabay)
Na Internetu Trumpova sljedba se formulirala uglavnom u formi koju danas nazivamo alternativnom desnicom (eng. alt-right). Termin postoji već duži niz godina no od ulaska Trumpa u utrku za predsjednika SAD-a on dolazi pod svjetlo reflektora. Riječ je o izrazito nehomogenoj skupini ljudi koja se okupila oko nekoliko okvirnih ideja. Prva je ta da američkoj desnici treba novi politički smjer kojeg neće predvoditi ustaljeni establišment. Trumpova pojava se tu automatski nametnula kao dominantna budući da je on od strane desnice percipiran kao autsajder (samo u SAD-u se može dogoditi da milijarder s nekoliko desetljeća staža pred televizijskim kamerama dobije titulu autsajdera) te je on postao točka koja povezuje alternativnu desnicu. Ipak, ideološke točke oko kojih se većina alternativne desnice slaže postoje, a priroda tih točaka (supremacizam bijele rase, antisemitizam i rasizam) je dovela do toga da se alternativna desnica u medijima opisuje kao ni manje ni više nego „rebrandirani nacizam“.
Prvi pogled na alternativnu desnicu kao skupinu koja se uglavnom vrti oko beskrajnog objavljivanja memea zelene žabe Pepea, nazivanja suparnika „rogonjama“ (eng. cuck) i općenitog vrijeđanja svega što se ne slaže s njihovim vlastitim idiosinkrazijama, je manjkav. Ispod površine leži skupina ljudi kojoj su Židovi krivi za gotovo sve probleme u svijetu, muslimani su demografska prijetnja, crnci su inherentno manje vrijedni majmuni, a rasizam nije rasizam nego „rasna realnost“. Takva ideološka konstelacija pozicionirala se kao vodeći podržavajući faktor u kampanji za predsjednika SAD-a čovjeka u vezi kojeg je Unija za američke građanske slobode(ACLU) izradila dokument od 27 stranica u kojem analizira njegove protuustavne prijedloge. Prema svemu priloženome, degradirao je razinu političkog diskursa u zemlji do kriminalne razine, otvoreno laže i poziva na nasilje, ima neofašističku sljedbu, te je prijetnja za američki ustavni poredak, a time i za cijeli svijet.
Hillary Clinton
„We came, we saw, he died.“ (Hillary Clinton, o ubojstvu Muamara Gadafija)
Središnja tema koju je kampanja Hillary Clinton gurala je ona o njenom navodno bogatom iskustvu. I uistinu, na prvu to doista tako i djeluje. Riječ je o političarki s desetljećima staža u najvišim političkim ešalonima vodeće svjetske sile. Bila je ne samo prva dama SAD-a nego i senatorica te državna tajnica. Utjecajna je osoba i političarka koja zna kako dobiti što želi. No što će napraviti s onime što dobije? Povijest nije baš na njenoj strani.
Povijest nije baš na njenoj strani (FOTO: Flickr/GageSkidmore)
Clinton je podržala vojni puč u Hondurasu, a u Haitiju je, usprkos samohvali o tome da je feministica, napravila sve što je bilo u njenoj moći da održi plaće radnica u tekstilnoj industriji sramotno niskima. Razlozi su poprilično jasni: tekstilna industrija na Haitiju radi, između ostaloga i za kompanije kao što su Gap i Levi's, dok su te kompanije, između ostalih, donatori za fundaciju Clintonovih. U Kolumbiji se odvijala slična priča. Kanadski financijer Frank Giustra osnivač je kompanije Pacific Rubiales koja se našla u središtu skandala u Kolumbiji kada su kolumbijski vojnici, u namjeri da spriječe sindikalno udruživanje radnika u petrokemijskoj industriji, okupljali radnike i njihove vođe i prijetili im smaknućima. Istovremeno, Giustra se nalazi na odboru fundacije Clintonovih. Rezultat takve suradnje bio je očekivan: američki State Department imao je samo riječi hvale o poštivanju ljudskih prava u Kolumbiji.
No Kolumbija nije jedini primjer podrške Hillary Clinton represivnom režimu. Njeni odnosi sa Saudijskom Arabijom su naprosto izvrsni, što nije ni čudo - ta represivna apsolutistička monarhija redovito osvaja jedno od vodećih mjesta na ljestvicama zemalja koja krše ljudska prava i jedna je od najvjernijih američkih saveznica. Američki State Department je pod vodstvom Hillary Clintonodobrio prodaju (ili kako su oni to nazvali u internim mailovima: božićni poklon) gotovo 30 milijardi dolara vrijedne vojne opreme Saudijskoj Arabiji kojoj su dane slobodne ruke da vodi divljačku vojnu kampanju u jednoj od najsiromašnijih država svijeta - Jemenu. Treba li nas uopće čuditi da se donacije saudijskih, emiratskih i katarskih autokrata fundaciji Clintonovih kreću u sumama od 25 do 50 milijuna dolara?
Na kraju krajeva, ovi inherentno konzervativni i antidemokratski vanjskopolitički stavovi Hillary Clinton ne trebaju čuditi. Riječ je o političarki koja ne samo da je još 2003. godine glasala zailegalnu invaziju Iraka nego koja i dan danas dobiva konzultacije od strane Beacon Global Strategies, think tanka koji osim Clintonici, konzultacije nudi i vodećim ličnostima republikanske stranke poput Marca Rubia i Teda Cruza. BCS nije jedini izvor njene vanjskopolitičke mudrosti - često je bila povezivana sa Henryjem Kissingerom, čovjekom koji bi, da je negdje drugdje radio zvjerstva koje je odobravao kao američki državni tajnik, odavno završio na nekom od međunarodnih sudova za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.
Odabir između njih dvoje za predsjedništvo najmoćnije zemlje svijeta, izbor je u kojem nema pobjede (FOTO: Wikimedia/MarcoVerch)
Agresivna vanjska politika Hillary Clinton nigdje nije došla do izražaja bolje nego u Libiji. Tamo je u savezu s francuskim i engleskim političarima
“.O Gadafiju se ima štošta negativnog za reći, no upitno je koliko je osoba koja je sposobna rugati se smaknuću svojeg kolege državnika prikladna, pa čak i sposobna za obavljanje predsjedničkog posla. Agresivnost politike Hillary Clinton nije pomogla nikome osim njoj samoj. I dok s jedne strane imamo proto-fašista čije horde fanova zazivaju novo doba u kojem će se židovi i crnci smatrati manje vrijednima, s druge strane imamo beskompromisnu, korumpiranu političarkukoja neće stati ni pred kojom preprekom da bi svoj život učinila udobnijim. Predsjednička debata koja se odvila u prošlog tjedna možda je pokazala svijetu da je Hillary Clinton u debati bolja od Trumpa, pa čak i nešto bolji kandidat, no kada vam je suparnik proto-fašist, to je zaista prenisko postavljena letvica da bi išta značila. Odabir između njih dvoje za predsjedništvo najmoćnije zemlje svijeta, izbor je u kojem nema pobjede. Vrijeme je da se ozbiljno zabrinemo.
Lupiga.Com
