„Deklaracija o Domovinskom ratu“ sadrži službenu i obvezujuću istinu o „Domovinskom ratu“, a ta istina je suprotna onome što se uistinu zbivalo; u tom aktu, recimo, stoji da je Hrvatska vodila isključivo oslobodilački rat, iako se zna da je ona izvršila vojnu agresiju na Bosnu i Hercegovinu
Piše: Viktor Ivančić
Vodstvo Hrvatske radiotelevizije saopćenjem se ogradilo od svoga novinara Aleksandra Stankovića, jer je ovaj u emisiji „Nedjeljom u dva“, kako se navodi, „u više navrata Domovinski rat doveo u vezu s ‘građanskim ratom’“, te se na taj način ogriješio o „Deklaraciju o Domovinskom ratu Hrvatskoga sabora“, koju uprava HRT-a smatra svetim dokumentom, važnim barem onoliko koliko je važan Ustav RH.
Saopćenje je, kako to već ide, uslijedilo nakon što je Stankovića javno prozvala - tražeći da ga se ukloni iz programa - jedna od više stotina aktivnih organizacija ratnih veterana („Zbor udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi“), s istom optužbom i pozivanjem na isti sveti akt. Uprava HRT-a u svom je javnom obraćanju citirala fragmente iz „Deklaracije o Domovinskom ratu Hrvatskoga sabora“ koji upućuju na to da se spomenuti rat nikako ne može smatrati „građanskim“, a zatim naglasila: „Hrvatska radiotelevizija ističe i da su svi novinari i zaposlenici javnoga medijskog servisa obavezni objektivno i nepristrano raditi te poštivati pozitivne zakonske propise Republike Hrvatske, a tako i one koji se odnose na Domovinski rat i stvaranje današnje slobodne, suverene i demokratske Republike Hrvatske.“
Gdje je u to vrijeme bio Joseph Goebbels?
Formalno pod zemljom, u vidu praha, a faktički u mislima rukovoditelja Hrvatske radiotelevizije, mada ga nisu zazivali imenom. Zbog toga - zbog te nevidljive nazočnosti ministra propagande Trećeg Reicha - oni su i bili u stanju sročiti jednu od najvažnijih javnih objava o hrvatskoj demokratskoj stvarnosti uopće.
Zašto je ta objava važna?
Zato jer se njome prvi put formalizira pitanje nacionalžurnalizma. Dosad, nacionalžurnalizam je u Hrvatskoj bio prešutno općeprihvaćen, iliti neslužbeno obavezan, a sada je konačno s nadležnoga mjesta precizirana i striktno naglašena njegova neizbježnost. Nacionalžurnalizam je svečano autan, može se reći, javnim je putem dano do znanja da više ne postoje razlozi za prikrivanje njegovih osobina i namjera.
Što je to uopće nacionalžurnalizam?
Prema zapažanju jednoga njemačkog filozofa, to je ona vrsta novinarstva koja je posvećena zbijanju nacije kao „kolektiva zajedničkog slušanja“ (odnosno zajedničkog čitanja i gledanja), čiji je dakle cilj da u jedinstvu sraste „ono što se skupa informira i uzbuđuje“. Uloga je nacionalžurnalizma, prema tvrdnji tog filozofa, da neprestano „proizvodi ujedinjujuće histerije i integrirajuće panike“ i na taj način udahnjuje život naciji kao „vibrirajućem medijskom tijelu“.
Kako se to manifestira u hrvatskim prilikama?
Tako što, za razliku od stanja stvari u nekim drugim zemljama, pa i onoj u kojoj živi i radi spomenuti filozof, nacionalžurnalizam ne obuhvata tek jednu granu ili struju novinarstva, već gotovo sve što postoji i djeluje na medijskoj sceni. U Hrvatskoj je obavljena sveobuhvatna nacionalizacija profesije, pa se može govoriti i o „domovinskom novinarstvu“ kao jedinoj prihvatljivoj žurnalističkoj vokaciji.
Što bi točno bilo „domovinsko novinarstvo“?
Točno ono što je propisano u završnome poglavlju saopćenja uprave Hrvatske radiotelevizije, a što su, kako se naglašava, „svi novinari obavezni poštivati“. U praksi to znači kako više nije dovoljno da nacionalizam i gorljivo domoljublje pripadaju tek slobodnome novinarevom uvjerenju - ukoliko je ovaj domoljub i nacionalist - nego nastupaju kao dio zanatskoga normativa, bivaju usvojeni kao obvezujući profesionalni standardi.
Drugim riječima?
Novinar radi „po zanatu“ samo ako je informacija koju donosi ispravno domoljubno intonirana. Ukoliko on, u pokušaju da nas informira, preskoči odgovor na poneko od famoznih ključnih pitanja - tko? što? kada? gdje? zašto? kako? - to će mu još i biti oprošteno, no neće mu se gledati kroz prste izostavi li u svom radu jasan patriotski pečat.
Što onda čini Aleksandar Stanković kada u svojoj emisiji, razgovarajući s gostom, sugerira kako je tzv. Domovinski rat (kojeg ćemo odsad radi mentalne higijene stavljati u navodnike) sadržavao i elemente građanskoga rata?
Stanković iznosi stav koji nije dopušten, k tome i stav koji je prema svim raspoloživim činjenicama nesumnjivo točan, ali time - eto paradoksa - na svoj način potvrđuje da nije u pravu.
Zbog čega?
Zbog toga jer je očigledno da su se Hrvati u „Domovinskom ratu“, osim protiv agresora, borili i protiv prava na slobodno izražavanje mišljenja, osobito kad se ta mišljenja tiču samoga „Domovinskog rata“. U tom se smislu zaista ne može reći da je „Domovinski rat“ bio građanski, nego onakav kakav je u javnoj predaji i danas: antigrađanski.
S kakvim se namjerama može voditi antigrađanski rat?
S namjerama gaženja elementarnih građanskih prava i sloboda, kao što i sama riječ kaže, s tim da su ti ideali ukrašeni zvučnim liberalno-slobodarskim kovanicama. Ako je, prema oficijelnim tumačenjima, ishod „Domovinskog rata“ nešto što se naziva „slobodnom Hrvatskom“, znači da je „slobodna Hrvatska“ ona u kojoj se ne smije slobodno govoriti i misliti, to jest da je „slobodna Hrvatska“ neslobodna zemlja.
Što onda predstavlja obznana vodstva javne televizije da su novinari dužni „poštivati pozitivne zakonske propise“ koji se odnose (ne samo na „Domovinski rat“, nego i) na „stvaranje današnje slobodne, suverene i demokratske Republike Hrvatske“?
Republika Hrvatska je, ponovimo, „slobodna“ zato jer se u njoj ne smije slobodno govoriti, „suverena“ zato jer joj sudbinu kroje velike međunarodne sile, a „demokratska“ zbog tristo trideset tisuća opačina od kojih je najmanja ona da se komesarijat javnoga medijskog servisa ograđuje od novinara koji svjedoči istinu. Hrvatska je, ukratko, zemlja gdje su u službenoj upotrebi pridjevi koji obilježavaju negaciju svoga nominalnog značenja. U kombinaciji s imenicama oni tvore veličanstvene oksimorone. Jedan od onih s utrostručenom snagom je „slobodna, suverena i demokratska Republika Hrvatska“.
Što bi u toj zemlji značilo imati poštenoga premijera, sposobnu vladu ili pametnu predsjednicu?
Nemojmo takvim zlobnim opaskama skretati s teme. Uzmimo radije primjer „Deklaracije o Domovinskom ratu“ koja sadrži službenu i obvezujuću istinu o „Domovinskom ratu“, a ta istina je suprotna onome što se uistinu zbivalo. U tom aktu, recimo, stoji da je Hrvatska vodila isključivo oslobodilački rat, iako se zna da je ona izvršila vojnu agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
Kako to možemo razumjeti?
Tako što je jedna od posebnosti antigrađanskog rata i da ljudi ginu za vladavinu kontradikcija.
Zašto onda uprava HRT-a u svome saopćenju naglašava da su novinari dužni raditi „objektivno“ i u isto vrijeme „poštivati pozitivne zakonske propise“, misleći na „Deklaraciju o Domovinskom ratu“?
„Deklaracija o Domovinskom ratu“, najprije, nije nikakav „pozitivni zakonski propis“. Taj dokument nema normativnu, već biblijsku snagu, što će reći da se u svjetovnome duhu ima uvažavati kao Sveto pismo. Ostalo je jasno: uz poštivanje „Deklaracije o Domovinskom ratu“, „objektivno informiranje“ je oksimoron nad oksimoronima.
Ne priziva li to sjećanje na novinarku Dunju Ujević koja je početkom devedesetih tvrdila da je dužnost novinara lagati ukoliko to koristi domovini?
Priziva, uz napomenu da to nije bio njezin subjektivni iskaz, nego programsko načelo. Kada novinar „objektivno informira“ tako što širi dezinformacije, onda je to savršeno usklađeno s oksimoronskom prirodom same Republike Hrvatske, koja je, rekli smo, „slobodna, suverena i demokratska“.
Što dakle ostaje činiti novinaru Aleksandru Stankoviću?
Želi li se držati tradicionalno shvaćenoga novinarstva, može biti miran. Uzimajući u obzir trendove koje smo ovdje šturo skicirali, jedva da postoji veća pohvala profesionalnosti od one kada se uprava medija za koji radiš ogradi od tvoga posla. Jedino što je iz iskustva vlastite kože mogao naučiti je da su sve službene hrvatske bajke sadržane u onoj koja nosi naslov „Carevo novo ruho“.
A ostalima?
Pred svakim od kolega s HRT-a stoji izbor, ovisno o njegovoj spremnosti da poštuje „pozitivne zakonske propise“, odnosno da poduzme takav zanatski napor kojim će pronaći idiota u sebi. Jer nacionalžurnalistički pamflet vodstva javne televizije ne ostavlja dvojbe: ima li namjeru „objektivno“ raditi i dolično opsluživati vladajući oksimoron, novinar je obavezan biti moron.
(Peščanik)
