Foto: Savo PRELEVIĆ / AFP
Crnogorska “postđukanovićevska” vlast se bliži svom kraju. To je potpuno jasno nakon dešavanja ovog tjedna. Traje zasad godinu i mjesec dana, a od toga joj je pola mandata prošlo u dubokoj krizi koja se račvala u više rukavaca i rješavala na više frontova.
piše: Mario Kikaš
Prva kriza se dogodila unutar pravoslavne frakcije nove vlasti, a postala nešto jasnija od smjene ministra pravosuđa Vladimira Leposavića koji je doveo u pitanje genocid u Srebrenici što u Crnoj Gori ipak ne može proći bez konzekvenci. Premijer Zdravko Krivokapić je potom smijenio Leposavića kao izraz elementarne političke pristojnosti, pogotovo u trenutku u kojem se sam Krivokapić htio predstaviti kao crnogorski miritelj i predvodnik integracije zemlje u Europsku uniju. U takvom aranžmanu, negacija genocida ipak ne prolazi. Od tada, srpski dio vlasti organiziran kroz Demokratski front, de facto ne podržava Vladu. Nakon Krivokapićeva odbijanja da potpiše temeljni ugovor sa SPC-om u beogradskoj patrijaršiji ta podjela je postala i dublja. Krivokapić, koji je u političke vode krenuo upravo sa DF-ovcima u koaliciji Za budućnost Crne Gore time je ostao odan liniji preminulog mitrpolita Amfilohija i svojevrsnoj autonomiji crnogorske crkve unutar SPC-a. DF je, pak, prije svega srpska nacionalistička opcija u Crnoj Gori odana Beogradu, odnosno, u ovom trenutku Vučiću i Porfiriju. Krivokapić se pak održao na vlasti jer su ga nastavili podržavati ostali partneri u parlamentarnoj većini, Demokratska Crna Gora i URA, te neke manje stranke oko predizborne koalicije Za budućnost Crne Gore koji su izabrali isto amfilohijevsku liniju.
Ova raspodjela podrške Krivokapiću donekle oslikava i geopolitička grupiranja stranaka, odnosno drugu liniju podjele prema kojoj se DF percipira kao proruski igrač, dok je ostatak vladajuće koalicije, nominalno za euroatlantske integracije. U tome prednjači zeleno-liberalna URA Dritana Abazovića koja se postavila kao dispečer između Bruxellesa i Podgorice. Premijer Krivokapić se pokušava prezentirati kao predvodnik proeuropskih reformi svojom kampanjom Evropa sada. Predsjednik parlamenta Aleksa Bečić, iako potekao iz drugačije političke tradicije, u međuvremenu je i sebe i svoju Demokratsku Crnu goru rebrendirao u proeuropsku stranku. Ovo stvaranje briselskog grozda oko europskih integracija vjerojatno je i najzaslužnije za održavanje na životu Vlade i duže nego što bi ona realno politički trebala i mogla opstati.
Treći front je odnos prema DPS-u i Đukanoviću koji se smatra prije svega moralnim pitanjem u crnogorskoj politici, odnosno trenutnoj vlasti. U trenutku kada je najmanji koalicijski partner u vladajućoj većini, stranka URA Dritana Abazovića, odlučila riješiti krizu vlasti osnivanjem manjinske vlade koju bi, prema jedinom mogućem scenariju, morala podržavati i Đukanovićeva Demokratska partija socijalista, nastao je opći kaos koji traje cijeli ovaj tjedan. Abazovićevu inicijativu na izvanrednoj pressici Krivokapić je nazvao prevarom, a zatim u parlament poslao zahtjev za smjenom Abazovića s mjesta potpredsjednika Vlade Crne Gore. Potom izlazi u javnost podugačko pismo predsjednika parlamenta iz Demokratske Crne Gore, Alekse Bečića koji u stilskom registru tradicionalne crnogorske kletve, govori o Abazoviću kao izdajniku, a paralelno kao odgovor na Abazovićevu vladu, sa već spomenutim DF-om kani u polutajnosti formirati svoju, pretpostavimo, manjinsku vladu jer za drugu nemaju glasove. U konačnici URA zajedno sa opozicijom (dakle, Đukanovićevim DPS-om) u parlament šalje zahtjev za iskazivanja nepovjerenja vladi, dok sama vlada u parlament šalje zahtjev za sazivanjem izvanredne sjednice na kojoj će se odlučivati o skraćivanju mandata parlamenta, odnosno o novim izborima čiji bi tajming vjerojatno ovisio o tome koliko vremena treba Krivokapiću da konačno osnuje svoju, demokršćansku stranku o čemu se spekulira već mjesecima.
U svakom slučaju, u prvom tjednu veljače, sve ove inicijative će se naći na dnevnom redu crnogorskog parlamenta. Najizvjesniji scenarij su ipak izvanredni izbori jer je teško zamisliti da manjinsku vladu vodi URA-a koja ima samo 4 zastupnika u parlamentu pa makar takav suludi scenarij podržao i Đukanovićev DPS koji bi onda, de facto, kontroliralo parlamentarnu većinu i neizravno se vratio na vlast, a sprečavanje upravo takvog scenarija bio je jedini zajednički interes svih spomenutih aktera u ovom crnogorskom čvoru. Kako god bilo, čini se da u malim društvima poput crnogorskog podjele po denominacijskim, etničkim, plemenskim, obiteljskim, ideološkim, vanjskopolitičkim, moralnim, a onda i privatnim linijama postaju nešto izraženije i sudbonosnije u funkcioniranju svakodnevnog političkog života, nego negdje drugdje. U tako postavljenoj igri, svaka politička odluka postaje istovremeno i izdaja, moralna ucjena, ali i čista politička pragmatika i taktika.
