Foto: EPA/Adam Schultz
“Dođite gospodari rata, vi koji gradite velika oružja, koji gradite smrtonosne zrakoplove i sve bombe, vi koji se skrivate iza zidova i uredskih stolova, znajte, mogu vidjeti kroz vaše maske,” ljutito je čiji tekst bi sasvim pristajao i u ovoj 2022.
Jer sadašnja je utrka u naoružavanju krenula u smjeru kompleksnog digitalnog ratovanja u kojemu će umjetna inteligencija donositi odluke o životu i smrti, a države trošiti još više na preciznije i brže ubojite naprave. Superpametni rojevi dronova, hipersonični nezaustavljivi projektili, usmjerene ubojite energije tek su neka od novotarija za uništenje koje usavršavaju laboratoriji diljem svijeta u frenetičnoj utakmici za postizanje premoći od koje možda ovisi tko će iznenada postati nova svjetska velesila. Nervozni političari požuruju špijune da saznaju više o namjerama mogućih neprijatelja i osnivaju timove stručnjaka u koje uključuju i pisce znanstvene fantastike ne bi li uspjeli što bolje predvidjeti opasnosti koje donosi budućnost. A najveće razočaranje biva kada se procjene i prognoze pokažu prilično pogrešnima i kada vas primjerice iznenade “mali zeleni.”
Mali zeleni
Prije osam godina američka se Vlada našla zatečena invazijom na krimski poluotok koju su pedantno izvršili moćno naoružani i vrhunski uvježbani vojnici u uniformama bez oznaka, zbog čega su prigodno prozvani “ruskim malim zelenim ljudima.”
Američki stručnjak za vojnu tehniku Christian Brose kaže da u Washingtonu uopće nisu ni slutili kakav će se napad dogoditi jer njihovi su obavještajci zakazali u prikupljanju informacija o modernoj opremljenosti ruske vojske. Elektroničkim signalima Rusi su blokirali ukrajinske dronove koji su nemoćno padali s neba, detektirali su precizno ukrajinsku bežičnu komunikaciju i ubijali aerosolnim vakumskim bombama koje koriste kisik iz okolnog zraka za iniciranje visokotemperaturne eksplozije. Uz pomoć mreže senzora i elektroničkih uređaja Rusi su bili brzi i učinkoviti, a istu taktiku primijenili su i godinu kasnije kada su krenuli djelovati u Siriji pomažući snagama Bašara al-Asada. Novotarije vojne industrije isprobavaju u akciji i privatne ruske vojske, plaćenici poznati kao Wagner Grupa koji su raspoređeni u mnogim svjetskim žarištima poput Malija, Libije, Mozambika ili Sudana.
Dragulj u ratnom arsenalu Rusije je hipersonični projektil koji leti pet puta brže od zvuka i gađa metu udaljenu tisuću kilometara, a ruski predsjednik Vladimir Putin ističe da je njegova zemlja lider u toj tehnologiji. Hipersonične rakete mogu biti ispaljene s podmornica i brodova u međunarodnim vodama te lako dosegnuti do većih američkih gradova, a do onih koji izdaju naredbe u Washingtonu hipersonična raketa stiže, provokativno će Putin, za pet minuta.
Распу́тица
Upravo Putin ove zime provodi široku političko-ekonomsko-vojnu akciju nadmetanja sa zapadnim zemljama pokušavajući, čak i po cijenu rata, sačuvati i možda ojačati položaj Rusije. Smatrajući naime da Sjevernoatlantski savez odveć pritišće njezine zapadne granice, Rusija zahtjeva ne samo jamstva za prestanak bilo kakvog daljnjeg proširenja NATO-a na Ukrajinu i Gruziju, nego i povlačenje svih snaga iz država koje su se tom vojnom paktu priključile nakon 1997. godine, a u te spada i Hrvatska. Razmjenom teških riječi sa Sjedinjenim Državama, pregovaranjem o isporukama plina Europi, te manevriranjem vojnim formacijama prema ukrajinskoj granici i na drugim lokacijama, Rusija podiže napetost do usijanja te analitičari procjenjuju da bi vojna akcija mogla krenuti prije sredine veljače kako bi se izbjeglo proljetno zatopljenje kada počinje blatna sezona koju u tim krajevima zovu Распу́тица, a tijekom koje su, zbog otapanja snijega i puno kiše, mnogi putevi neprohodni.
U vrijeme izlaska ovog teksta napetost još uvijek raste jer nikakav dogovor između Sjedinjenih Država i NATO saveza s jedne, te Rusije s druge strane nije postignut. Iako svi u razgovorima i objavama za medije blefiraju i šalju prilično prijeteće poruke, analitičari se nadaju da će razum prevladati i neka vrst sporazuma biti postignuta, no ukoliko do sukoba ipak dođe, radilo bi se o vrlo obimnoj vojnoj akciji kakvu ruska vojska nije poduzimala još od napada na Berlin 1945. godine. Bio bi to i sraz ruskih i zapadnih tehnologija jer ukrajinska vojska ovih tjedana ubrzano prima na poklon velike količine svakojakog naoružanja i stručnu pomoć iz Sjedinjenih Država, Velike Britanije i brojnih drugih zemalja.
Dok u medijima slušamo koliko je stotina tisuća vojnika na cičoj zimi spremno na bitku uzduž rusko-ukrajinske granice, eventualni rat mogli bi zapravo odlučiti oni koji sjede prilično daleko zavaljeni u toploj prostoriji i grickajući sendvič pred računalnim zaslonom mirno u tišini daljinski upravljaju ubitačnim bespilotnim letjelicama, usmjeravajući ih precizno prema zadanim ciljevima. Naoružane bespilotne letjelice, dakle vojni dronovi, već su uostalom odlučili o ishodu jednog rata, te postali dika i uzdanica nekih vojnih i političkih vođa.
Bespilotne ubojice
Zahvaljujući dronovima nikada nije bilo lakše i jeftinije pronaći i ubiti vojnike, skršiti moral protivnika i natjerati ga na predaju, kažu vojni stručnjaci, a kao dokaz za tu tvrdnju navode rat između Armenije i Azerbajdžana u jesen 2020. godine oko spornog graničkog područja Nagorno-Karabah. Armenija je naime, nakon samo 44 dana ratovanja, potpisala primirje jer se više nije mogla nositi s napadima efikasnih azerbajdžanskih dronova koji su iznenađivali preciznoću te zalijetanjem u mete u samoubilačkim kamikaze pohodima sijali paniku i strah. To je prvi sukob u kojemu je jedna zaraćena strana odnijela prevagu zahvaljujući dronovima, a u ovom slučaju radilo se o turskim i izraelskim bespilotnim letjelicama koje je Azerbajdžan na vrijeme nabavio.
Nakon što su oružja utihnula, sol na ranu Armencima dosuo je i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan koji je s azerbajdžanskim kolegom Ilhamom Alijevim i sam stigao u Nagorno-Karabah obilježiti pobjedu i nahvaliti stečenu tehnološku premoć. Turski su dronovi naime cjenovno povoljni (oko milijun dolara komad), dobro se skrivaju od radara, upotrebljavaju se u turskom ratovanju protiv Kurda, u sukobima u Siriji i Libiji, naručuju ih mnoge države, primjerice Ukrajina i Poljska, a i susjedna Mađarska ih testira i razmišlja o kupnji. Sjedinjene Američke Države nisu presretne uspjehom turskih dronova te poručuju kako se u njihovoj proizvodnji nedozvoljeno koristi ukradena američka tehnologija.
Čovjek nema šanse
Turska je zbog dronova dobila odličnu reklamu za vlastitu brzorastuću industriju oružja te pojačala utjecaj u državama turkijskog govornog područja koje najavljuju čvršći savez, pa čak i osnivanje sjedinjenih turkijskih država. Azerbajdžan, Kazahstan, Kirgistan, Uzbekistan i Turska u takvoj bi zajednici pokrivali ukupno područje veličine poput pola Europe, brojali preko 170 milijuna stanovnika i protezali se od Grčke do Kine. Čvrste veze s tim savezom gradi i Mađarska čiji predsjednik Viktor Orban, ističući da su Mađari kao potomci osvajača Atile zapravo rođaci turkijskim narodima, želi u Budimpešti što prije ugostiti na zajedničkom sastanku lidere i Turkijskog vijeća i Višegradske skupine (Mađarska, Češka, Poljska, Slovačka).
U hrvatskom najbližem susjedstvu borbenim se dronovima šepuri srbijanska vlast jer njihova vojska, prema službenim podacima, jedina u Europi posjeduje kineske bespilotne ubojice. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić najavio je dolazak moćnijih letjelica koje mogu nositi bombe i do 500 kilograma težine, a očekuje se i predstavljanje dronova iz matične srbijanske proizvodnje.
Mnoge države razvijaju autonomna oružja za ratne potrebe, no najveća utakmica za premoć u tom važnom području vodi se između Sjedinjenih Država i Kine kao sadašnjim tehnološkim svjetskim liderima. Ljudskom umu nezamisliva brzina kojom će rojevi dronova biti u stanju opsjedati zadanu metu, bilo u zraku ili na zemlji, ne ostavlja puno prostora za čovjeka koji, kaže američki general Murray, taj ritam neće moći pratiti. Ruka vojnika tek će možda biti u stanju kliknuti miš kako bi se aktivirao roj dronova, a potom će umjetna inteligencija preuzeti kontrolu i uništavati što god računalni algoritam nalaže. Jednostavan primjer s prikazom kako stotinjak dronova ispuštenih iz zrakoplova izvršava nasrtaje prikazala je u videu američka vojska još 2016. godine, a i Kina propagandno objavljuje razvoj vlastitih rojeva.
Zaustavite dronove!
Ako vam još nije sasvim jasno zašto bi nakupina dronova mogla biti toliko opasna, zamislite da vas nasred ceste naganja roj pčela i da su, koliko god brzo trčite, pčele još uvijek hitrije i uspijevaju vas ubosti. Pčele na neki svoj način komuniciraju međusobno i ako su vas označili kao neprijatelja nećete ih se tako lako otarasiti. Upravo tako će se vojni dronovi ponašati u budućnosti jer će međusobno komunicirati i samostalno odlučivati, te se već sada sve više čuju zahtjevi da se tehnologija na neki način regulira međunarodnim zakonima, kao što je to ranije učinjeno s kemijskim i biološkim oružjima te minama. I dok države poput Švicarske i Novog Zelanda traže strogu kontrolu autonomnih oružja, Sjedinjene Države, Indija, Rusija ili Velika Britanija stalno se nećkaju jer se plaše zaostati u tehnologiji supermodernih sprava za ubijanje.
Što bi uopće zaostajanje u razvoju inteligentnih oružja značilo? Uzmite za primjer Google super-računalo AlphaStar koje vrlo brzo shvati kako igrati kompliciranu stratešku vojnu video igru i nakon toga je u stanju pobijediti i najboljeg ljudskog igrača. Računalo naime u tjedan dana nauči više nego što bi odličan video igrač znao i nakon dvjesto neprestanih godina pred zaslonom, te je spremno zaigrati I, uz poneku grešku, uvijek pobjediti. Ako se moćnim računalima prepusti da odlučuju u stvarnim ratovima, posljedice će biti strašne za stranu koja gubi i koja neće imati ni vremena shvatiti što ju je snašlo.
U kompleksnoj istovremenoj komunikaciji razmjene milijuna podataka između satelita u svemiru, zrakoplova i dronova u zraku, morskih podmornica i brodova te lansirnih rampi za projektile na zemlji, ljudska je brzina donošenja odluka prespora u odnosu na računala i stoga će onaj tko bolje koristi digitalna pomagala vjerojatno pobjediti u eventualnom krvavom srazu. No, računalo nema milosti, ne mari za etičke kodekse i može donijeti pogrešnu odluku koju spora ljudska intervencija teško može zaustaviti. Bez obzira na sve te opasnosti, moćne će države nastaviti financirati bezbrojne projekte ne bi li ipak ostvarile nadmoć.
Utakmica Kina : SAD
Nova svjetska sila, Kina, s bolnim uspomenama iz prošlosti, želi Tajvan i Senkaku otoke, dakle punu kontrolu nad Južnim i Istočnim kineskim morima, a ne treba zaboraviti niti da je Mao Ce-tung spominjao kako se ne odriče teritorija istočno od Bajkalskoj jezera koje je nekad bilo kinesko, a sada je u sastavu Ruske Federacije. Kini već sada nedostaje svježe vode i ako krene preusmjeravati tekućinu iz snijegom bogatih himalajskih područja dodatno će naljutiti Indiju i Bangladeš.
Još jedna boljka iz prošlosti je i NATO bombardiranje u Srbiji (tada službeno još Jugoslaviji) kada je stradala kineska ambasada u Beogradu, nakon čega su vlasti u Pekingu donijele odluku o brzom jačanju vojske. Taj je veliki kineski plan prigodno nazvan Projekt 995, označujući tako ‘99-tu godinu i 5. mjesec, kao podsjećanje na 7. svibnja 1999. kada je u kineskoj ambasadi u Beogradu u eksplozijama američkih projektila poginulo troje I ranjeno 20 ljudi.
Sjedinjene Države se, da iz nekog razloga u budućnosti izbije sukob s Kinom, ne bi dobro provele, tvrdi već spomenuti vojni stručnjak Christian Brose, objašnjavajući kako bi transportni brodovi i zrakoplovi koji bi kretali iz Amerike preko Pacifika prema Aziji bili lake mete za suvremena kineska oružja. Američki bi sateliti, predviđa Brose, bivali zaslijepljeni laserima ili uništeni protusatelitskim projektilima, a elektronički i cyber napadi rasturili bi američku komunikaciju te bi zapadna vojska daleko od kuće bila gluha, nijema i slijepa. Baze u Pacifiku bile bi začas uništene hipersoničnim projektilima koji bi iz Kine doletjeli za samo nekoliko minuta, a kineski bi sateliti uspjeli u oceanskim vodama pronaći i skupocjene američke nosače zrakoplova te javiti koordinate kako bi ih se uništilo projektilima.
Brose vjerojatno namjerno pretjeruje u katastrofičnom scenariju nastojeći potaknuti američku vojnu industriju da se prene iz dugog sna o svjetskoj premoći, no i mnogi drugi predviđaju da se bliži kraj američkoj hegemoniji. Autor Francis Fukuyama kaže da je SAD na silaznoj putanji već desetak godina te da njegov utjecaj u svijetu ovisi o tome koliko će imati snage riješiti unutarnje probleme i podjele.
Ovdje smo spomenuli tek neka od užarenih svjetskih područja i novih oružja dok ćemo ostala, poput novih bioloških inovacija u vojne svrhe, dalekometnih lasera, mikrovalnih zraka te opreme u višim slojevima atmosfere raspraviti drugom prilikom. Možda se do tada svjetski lideri trgnu i shvate da im je, umjesto što troše silne bilijune na ubojite sprave, bolje zajedno uvježbati i zborski otpjevati veselu dječju pjesmicu Arsena Dedića “Kad bi svi ljudi na svijetu” s naglaskom na stihove “i ne bi tad bilo ni rata, a tko je sam damo mu brata, i sav bi strah skinuli s vrata, jer bio bi mir.”
Velibor Mandić, Faktograf
