Nakon šest godina krvavog rata u Siriji, malo koja nova eskalacija može više ikoga iznenaditi. Čini se kao da istrošene sve moguće kombinacije u kojima saveznici postaju neprijatelji, samo da bi odmah potom ponovno ratovali na istoj strani.
Sinoćnje američko bombardiranje jednog od većih sirijskih vojnih aerodroma balističkim raketama dobra je ilustracija tog ringišpila. Kao što je poznato, novi predsjednik SAD-a Donald Trump do jučer je izazivao pravu paniku među svojim saveznicima zbog najava da će po pitanju Sirije, ali i drugih “kriznih žarišta”, odustati od konfrontacije s Rusijom i okrenuti se suradnji ne samo s tom silom, nego i s njezinim štićenicima, poput sirijskog predsjednika Bašara al-Asada. Odluka da bombardiranjem sirijske vojske riskira konflikt s Rusijom bez sumnje predstavlja njegov dosad najopasniji potez, koji mu je – paradoksalno – donio jednoglasne pohvale njegovih ranijih kritičara, poput vlada Njemačke i Francuske. Drugim riječima, njegov “najluđi” potez postao je dokaz njegove “normalnosti” u vanjskoj politici.
Formalni povod za Trumpovu odluku bio je stravičan napad koji je vrlo vjerojatno izvela sirijska vojska protiv stanovništva naselja pod kontrolom bivšeg ogranka sirijske al-Kaide. No mnogi su ujedno primijetili i kako je američko bombardiranje izvedeno baš u trenutku kada se na Trumpovom imanju, radi “teških pregovora”, nalazio kineski predsjednik Xi Jinping. Odašiljanje poruke Kinezima da je Amerika “dovoljno luda” da ratuje s bilo kim svakako je uvjerljiviji motiv za Trumpovu eskalaciju od njegove lamentacije nad sudbinom “prekrasne sirijske djece”. One iste djece kojoj je nedavnim odlukama zabranio ulazak u SAD nazivajući ih “potencijalnim teroristima”. Naposljetku, nije prošlo ni mjesec dana od kad je upravo SAD, na skoro istom području, ubio pedesetak sirijskih civila nakon što su njihovi avioni – slučajno ili namjerno – pogodili džamiju u sklopu kampanje protiv al-Kaide. Isto tako, nije prošlo ni tjedan dana otkad je Trump ugostio i obećao snažnu potporu egipatskom predsjedniku Abdelu Fatahu al-Sisiju, inače Asadovom savezniku i barem jednako brutalnom diktatoru.
Beskrajni rat
Europski aplauzi Trumpu zbog ovog poteza u tom su smislu sasvim groteskni, osobito zato što se njime pod veliki znak pitanja stavlja ikakva mogućnost da u narednih nekoliko godina dođe do rješenja u sirijskom sukobu. Američko uništavanje sirijskih aerodroma moglo bi oslabiti Asada, ali time i ojačati tzv. Islamsku državu i (još više) druge frakcije bivše sirijske al-Kaide, koje su jednako antiameričke koliko su i antiruske. S druge strane, Rusija je u znak protesta zbog Trumpovog poteza objavila da više ne garantira američkim avionima sigurnost u Siriji. Vjerojatno je da će SAD zbog toga znatno smanjiti djelatnost svoje avijacije i time usporiti borbu protiv svojih neprijatelja u Siriji. Trump je svojevremeno proklamirao logiku “bolje lokalni krvavi diktatori nego džihadisti”, ali je naposljetku izgleda odustao čak i od toga. U ovoj nemogućoj situaciji na težini dobivaju i najluđi prijedlozi, poput onog Trumpovog prijatelja i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, da Izrael, baš poput Turske, radi “vlastite sigurnosti” okupira dodatni dio Sirije uz (još od 1967. okupiranu i etnički očišćenu) Golansku visoravan.
Malo što proteklih godina toliko rječito razotkriva “svjetske lidere” kao brod luđaka poput beskrajnog sirijskog rata. Osobito stoga što se čini kao da su ga spremni, pod svaku cijenu, održavati koliko treba, sve u cilju sitnih kalkulacija i međusobnih nadmetanja. Valjda više ni najnaivnijima ne treba objašnjavati kako su “prekrasna sirijska djeca” – bilo da ih ubijaju sirijske, ruske, američke ili izraelske bombe, ili se pak utapaju u Mediteranu – zadnja briga bilo koga od tzv. odgovornih članova međunarodne zajednice.
