Nakon bizantinaca, ne premijerovoj meti našli se cincari: Antibalkanistički i antiorijentalistički diskurs opstaje kao dominanta javnog govora u nas i danas
Piše: Rade Dragojević, Novosti
Kako bi se mobilizirali tzv. proevropski nastrojeni birači, premijer Zoran Milanović rado se i često koristi antibalkanističkom retorikom. Imidž proevropskog političara gradi i tako što nerijetko inzistira na stvaranju animoziteta prema tzv. istočnim vrijednostima. U tu je kašu, osim jadnog Balkana koji povlači praktički u svakom svom istupu, premijer odnedavno utrpao i cincare. Dobro, mislio je vjerojatno na drugo značenje tog pojma, na cincare kao cicije, i vjerujemo da nije htio uvrijediti narod Cincara. Međutim, zagrebačka štampa mu je promptno zamjerila tu netaktičnost, štoviše taj, kako kažu, šovinistički ispad kojim pokazuje i svoje elementarno neznanje. Pa mu se onda nabraja da vjerojatno ni ne zna koga je izjavom ‘mi volimo svoju domovinu deset tisuća puta više nego ta lažna domoljubna koalicija koja radi za svakog profitera, cincara i prevaranta samo da napakosti hrvatskoj vladi’, zapravo povrijedio, da ne zna ili da slabo zna tko su Branko Gavella, Dimitrije Demetar, Milton Manaki, Branislav Nušić, Toše Proeski i ostali poznati Cincari. Te da je svog prijestupa, vrlo vjerojatno, nesvjestan. I tu Inoslav Bešker, novinar ‘Jutarnjeg lista’ koji ga je prozvao, zapravo pogađa bit stvari, iako je još ne zna imenovati.
Parafrazirajući znanu tezu slovenskog filozofa Mladena Dolara s kraja 1980-ih godina, koji je ustanovio da je ‘Jugoslavija nesvjesno Evrope’, možemo ustanoviti da je rasizam/šovinizam nesvjesno liberalizma. Milanović je liberalni političar par excellence i neumjesna rasistoidna retorika nije nikakav eksces, ona je upravo pravilo. Posrijedi je dakle unutarobiteljska svađa jednih liberalnih novina i jednog liberalnog političara. Ovome potonjem se zamjera retorički ispad, iako ne i sama politika koja na takvoj premisi počiva – na premisi isključivanja. Podsjetimo, liberalni govor po definiciji nije oslobodilački, on nije emancipatoran, on je regulatoran, selektirajući, to je govor-filter, gdje se uvijek pazi da se jasno diferenciraju ‘naši’ od ‘njihovih’. Milanović tu nije nikakva iznimka.
Kad bismo nastavili kritiku u tom smjeru, mogli bismo reći da od Milanovića vrlo skoro možemo očekivati nove varijacije na orijentalističke teme, da nešto kaže recimo o uvijek ‘lažljivim bizantincima’ koji su, baš kao i cincari, ‘premazani svim mastima’. Uostalom, uoči ulaska u EU prozvao je ‘sve one koji hoće ići u Bizant, neka idu u Bizant’. Međutim, nema potrebe za cenzurom premijerovih istupa s naše strane – za to su zaduženi liberali poput Beškera ili Dejana Jovića i mediji u kojima oni participiraju.
No probajmo barem donekle ekskulpirati Milanovića. On je, naime, samo dijete svog vremena i ništa više. Stasao je intelektualno u osamdesetima, pogotovo u drugom dijelu tih, navodno, slavnih godina, kad se rađala liberalna štampa, koja je formirala svakoga, pa i njega. Jedna od važnih štaka na koju se oslanjalo tadašnje novo novinarstvo bio je izraziti antibalkanistički i, generalno govoreći, antiorijentalistički diskurs. To se prenijelo i u devedesete i opstaje kao dominanta javnog govora u nas i danas. Tako Slaven Letica krajem osamdesetih u tjedniku ‘Danas’ dijeli Jugoslaviju hantingtonovski na zapadnu demokratsku i istočnu monističku političku kulturu. Taras Kermauner u slavnom ‘Pismu srpskom prijatelju’, objavljenom u NIN-u 1987., kaže: ‘Mi Slovenci imamo problem da se identificiramo s proazijskom i proafričkom Jugoslavijom.’
Jesu li premijerovi američki savjetnici pogodili kad su mu preporučili da se u kampanji potpomogne ofanzivnom i napadačkom retorikom ukotvljenom u ksenofobiji prema ‘divljim istočnjacima’, pokazat će rezultati izbora. A da od ‘divljaka’ valja zazirati stari je liberalni truizam. Znamo ga još od Johna Lockea, prvog liberalnog rasista, prema kojem bi jednakost šansi prema društvenom ugovoru trebala biti zagarantirana svakome osim ‘lunaticima, idiotima, ženama i divljacima’.
