Razumni ljudi ne žele bezmoćnu pravdu institucionalnih konformista koji samo glumataju slobodoljubivost dok kukavički zatvaraju oči pred nositeljima destruktivnih ideologija u našem društvu.
Piše: Vesna Nikolić
Javnost ima pravo na pravdu i njene institucije koje brane društvo od nepravde nasilnika i njihovih agresivnih ideologija. Stoga se javnost mora putem medija objektivno informirati o aktivnostima koje je provodila neprijateljska ekstremno desničarska emigracija u razdoblju nakon završetka drugog svjetskog rata. Da li je uistinu neki režim tiranski ako pokušava da zaštiti društvo od socijalne nepravde i nasilja ili je možda tiranska ona vlast koja koristi moć da spriječi opstanak mira u društvu, javnost će i sama zaključiti ukoliko joj se otkriju činjenice, a ne samo interpretacije zagovornika nazadnih ideologija. Koje “miroljubive” i “domoljubne” aktivnosti su provodili članovi ekstremnih proustaških organizacija iz emigracije možete pročitati ispod osvrta na temu nacionalističkog sindroma. Tekst je bio objavljen u Nedjeljnim informativnim novinama 1985. godine.
Nacionalistički sindrom
Nacionalizam sa svojim agresivnim i belikoznim idejama izvradeno se dobro uklapa u mentalno stanje ljudi koji su frustrirani, zbunjeni i nesigurni u određenim društvenim situacijama.
“Nacionalistički sindrom ili stručniji izraz paranoia natioanalistica je sindrom koji opisuje podudarnost određenih nacionalističkih ideja sa paranoidnim ciklusom običnih duševnih bolesnika: ideje inferiornosti, ideje grandomanije, ideje proganjanja i ideje agresivnosti i belikoznosti. Za razliku od obične individualne paronoje ova pokazuje tendenciju da se lako pretvara u psihosocijalnu epidemiju.“
U svim nacijama postoji grupica ljudi koji osjećaju snažni kompleks manje vrijednosti kojeg racionaliziraju ili kompenziraju pomoću ostalih suludih ideja nacionalističkog sindroma odnosno paranoje. Kod hrvatskih nacionalističkih paranoičara prevladava “mišljenje” da sve što dolazi iz Njemačke je ujedno i superiornijije. Mnogi normalni ljudi to ravnodušno prihvaćaju bez kritičkog suda jer je propaganda u rukama te grupice desničara. Da li je njemačko pravosuđe zaista pravednije, da li su njemački ekonomisti pametniji ili se ekonomija svodi na međusobno varanje itd. su postale tabu teme našeg društva. Tabu teme nastaju jer smo izloženi snažnoj i vrlo agresivnoj političkoj propagandi grupice paranoičara na koju se , također, ne ukazuje javno. Dakle, treba li smatrati njemačko pravosuđe ili njemački medije superiornijim u ocjenjivanju nekadašnjeg pravosuđa Titove Jugoslavije pored mnogo, mnogo povijesnih dokaza da njemačko pravosuđe nije niti malo superiornije , niti pravednije. To što je njemačka industrija sposobna tehnološki proizvesti dobar automobil ne znači da su im ujedno i pravosudni organi toliko superiorniji da bi to postalo ekvivalent pravednosti za čitavu Europu jer se npr. poslijeratna denacifikacija Njemačke nije učinkovito provela i to je ostavilo dubokih tragova u političkoj “misli” Njemačke pa tako i na sam osjećaj pravednosti u njemačkom pravosuđu. Vjerovati više njemačkim sigurnosnim službama koje su izrasle iz Gestapo policije pod budnim okom CIA-e i nije baš neki naš osobiti nacionalni interes niti dokaz ikakvog domoljulja. Takvo slijepo vjerovanje u postojanje nekih nadnacija samo zato što su bogatije je dokaz da su prevladale u društvu ideje nacionalne inferiornosti koje šire grupice nacionalističkih paranoičara. Ne treba se, svakako, osjećati ni superiorno jer iz njemačkog naroda, kao i iz mnogih drugih, stasalo je mnogo naprednih ljudi koje je karakterizirao humanizam i želja za ostvarenje boljih životnih uvjeta za sve ljude svijeta. Što se tiče izjava koje se plasiraju iz njemačkih uskogrudnih interesnih krugova i tiču se “progona emigracije” od strane “Titovog krvoločnog režima” to treba uzimati sa rezervom , i provjeravati, i pokušavati spriječiti ponovnu eskalaciju nacionalističkog sindroma u vlastitim redovima i to prvenstveno edukacijom stanovništva putem svih vrsta medija.
Nacionalizam, rasizam, vjerska mržnja, homofobija i antikomunizam mogu postati opasna društvena duševna oboljenja protiv kojih bi se trebalo provesti preventivne akcije jer ukoliko se dozvoli grupi nacionalističkih paranoičara da “u ime demokracije” slobodno razbuktavaju najniže strasti u homosapiensa tada čitava ljudska zajednica odlazi u krajnju autodestruktivnost jer kada nacionalist paranoičar “detektira svog neprijatelja” odmah nastoji prijeći u akciju. Prva akcija je pronalaženje drugog kompleksaša kojemu su krivi svi “oni drugačiji” za sve osobne životne neuspjehe i frustracije.
Kako su izgledale te akcije učoporiziranih nacionalista, govori nam vrlo jasno povijest kolonijalizma i imperijalizma posljednjih 250 godina, kada su se “pravedno obručnavali” sa “nacionalnim neprijateljima” kroz “politiku” istrebljenja čitavih naroda odnosno nacija. Ako ćemo svi šutiti dok nam paranoičari i amnestirani kriminalci, od strane njemačkog i domaćeg pravosuđa, kroz javne medije opravdavaju svoje “svete ciljeve” jer nema ništa “pravednijeg” i “hrabrijeg” u borbi za svoju naciju od huškanja na genocid, pogrome ili linčeve prema nekoj malobrojnijoj skupini ljudi ili osobama, onda smo dokazano glupi kao narod ili smo duboko zabrazdili u depresiju pa smo skloni svim vrstama autodestrukcija.
Dakle, paranoia nationalistica je psihosocijalna epidemija koja može zahvatiti veće ili manje skupine pripadnika pojedinih nacija i ona se može proširiti opasno putem medija ukoliko mediji nisu pod kontrolom etičkog suda naroda. Etički sud se ne može formirati ukoliko društvo nema intelektualaca. Intelektualci koji šute nisu uopće intelektualci već su pseudointelektualci. To su samo uskospecijalizirani kalkulatori iliti fah idioti. Mediji moraju postati odgovorni prema društvu zbog očuvanja mira. Vlast mora postati odgovorna u davanju radiotelevizijskih koncesija i mora zakonski poništiti sve organizacije opasnih namjera. Hitler nikada ne bi uspio da nije bilo radiostanica i da je postojala vlast dovoljno moćna da zaštiti pravdu.
Stoga su protiv takve epidemije potrebne i opravdane vrlo rigorozne mjere – barem tako rigorozne kao mjere koje se poduzimaju protiv kuge i velikih boginja, ako ne i oštrije.
Prema dogmama nacionalističkih paranoičara njemačke političke elite koja želi oprati savijest u vezi posljednjih balkanskih ratova i prikriti namjere profiterstva, ujedinjeni sa paranočarima Hrvatske, Srbije, Slovenije, Albanije, za današnje loše gospodarsko stanje, recesije i slično, su krive jedino i isključivo još uvijek “one jugokomunističke udbaške službe sigurnosti”, te “Titove ubojice”, koje su pokušavale spriječiti “nevine i samo zaigrane” teroriste koji su se “borili” za “nacionalne interese” Hrvata, Srba ili Albanaca. Iz razloga da se medijski sotonizira socijalistički pokret radničke klase sada imamo prilike gledati farsično suđenje u Njemačkoj osobi koja nije 99% odgovorna za krivično djelo ubojstva hrvatskog emigranta počinjenog u Njemačkoj, dok za ona krivična djela nastala u „samostalnoj“ Hrvatskoj, hrvatsko pravosuđe nije pokrenulo niti jedan sudski postupak protiv te iste osobe. Samo krajnje naivni ljudi ili oni zasljepljeni mržnjom misle da bi tajne službe bivše države na onakav spektakularni način skretale pažnju na sebe. Zar bi se zaista izvršilo ubojstvo sjekirom nad osobom koja je tijesno povezana sa istaknutim članovima nekog režima ili bi se eliminacija pokušala prikriti?
Takvu prozirnu priču i podvalu može izmisliti samo inferiorni um paranoičara koji računa na potporu glupljeg i površnog djela javnosti. Onaj tko je želio pošto-poto ocrniti bilo koji socijalistički režim, taj je se služi spektaklom i izazivanjem šoka u javnosti pa tajne službe takve „pravedne“ države unajmljuju ubice koje masakriraju i služe se ucjenama i zaplašivanjima, a kasnije se sa njima nagode. Režim u službi klase koja želi osvojiti tuđa tržišta i resurse uvijek se služi spektaklom, lažima i nasiljem oslanjajući se na ucjenjene ili amnestirane kriminalce koji postaju najodaniji vazali. Da li se itko pita koliko od tog blaćenja naše socijalističke i općenito antifašističke povijesti hrvatsko društvo ima koristi? Koliko je od “samostalnosti” Hrvatska otvorila banaka po Njemačkoj, koliko trgovačkih centara, koliko hotela, tvornica, koliko vlasničkih udjela ima naša država u telekomunikacijama Njemačke, ili ukratko : Koliko je Hrvatska profitirala od Njemačke u trgovinskoj razmjeni?
Da ponovim, oduvijek su vladari amnestirali lopove i ubojice jer takvi budu najodaniji vazali. I sada slušamo iščuđavanja tih huligana kako su “Titine ubojice” ubijali “nevine dečke” koji su se samo voljeli “igrati” sa pištoljčićima i bombama.
Iz djelova arhive rada jugoslovenskih službi sigurnosti:
Prema podacima Saveznog sekretarijata za informiranje SFRJ (SSINF SFRJ), koje navodi NIN (Nedeljne informativne novine) iz Beograda, 1985. godine, u inozemstvu je od 1945. godine do 1985. neprijateljska emigracija izvela ukupno 657 antijugoslovenskih terorističkih akcija u kojima je poginulo 82 osobe (i 3 stranca), a ranjeno 186 osoba (2 stranca).
Na tlu Jugoslavije je u poslijeratnom periodu izvedeno 40 terorističkih akcija, a 60 u pokušaju. Život je izgubilo 30 osoba, a ranjeno je 73.
Na tlu Australije (dvije najagresivnije ustaške organizacije “Hrvatsko revolucionarno bratstvo” – HRB i “Hrvatski narodni otpor” – HOP) od 1945do 1988 ekstremisti su izveli 33 terorističke akcije prema svemu što je jugoslavensko i 3 u samoj Jugoslaviji.Iz kronologije tih napada se vidi kako su te terorističke grupe imale odriješene ruke za izvođenje svojih akcija:
-7. 6. 1947. – 3. 7. 1948. operacija “Deseti travanj”; u Jugoslaviju preko Mađarske i Austrije u nekoliko grupa ušlo preko stotinu hrvatskih emigranata, pod vodjstvom Božidara Kavrana i Ljube Miloša, a cilj je bio dizanje ustanka i rušenje Jugoslavije; Vrhovni sud i Vojni sud u Zagrebu većinu ih je u kolovozu i rujnu 1948. osudio na smrt;
– 7. 7. 1963. skupina Tolić Oblak; u Hrvatsku ušla skupina od devet naoružanih članova HRB-a na čelu s Ilijom Tolićem i Josipom Oblakom, a pripadali su joj još Drazen Tapšanji, Mirko Fumić, Krešimir Perković, RadeStojić, Stanko Zdrilić, Branko Podrug i Vlado Leko; uhićeni su neposredno nakon dolaska u Hrvatsku te osudjeni na dugogodišnju robiju;
– 29. 10. 1974. pokraj Gospića poginuli su Ivan Matičević i Mate Prpić, članovi HRB-a, koji su nekoliko godina zaredom dolazili iz Njemačke u Hrvatsku i izvodili razne oružane akcije;
-početkom 1961. bačena je bomba na jugoslovensko diplomatsko predstavništvo u Sydneyu i načinjena velika materijalna šteta;
– 6 srpnja 1963. godine u Jugoslaviju je iz Australije ubačena grupa od 9 terorista HRB (Dražen Tapašnji, Miro Fumić, Stanko Zdrilić, Krešimir Perković, Vlado Leko, Rade Stajić, Branko Podrug, Ilija Tolić i Josip Oblak) koji su petnaestak dana kasnije pokušali da podmetnu minu na pruzi Rijeka-Zagreb, ali su uhvaćeni i osuđeni na vremenske kazne od 7 do 14 godina robije;
– 29. studenoga 1967. u Generalnom konzulatu SFRJ u Melburnu ostavljena je mina u obliku naliv-pera koja je eksplodirala i ranila jednu osobu;
-29. prosinca 1967. eksplozivnu napravu u jugoslovenskom Konzulatu u Sydneyu podmetnuo je Mate Kovačić, ali je tom prilikom uhapšen;
– 8. lipnja 1968. Opet je postavljena mina ispred Generalnog konzulata SFRJ u Sydneyu, ali pčinitelji nisu identificirani;
– 8. lipnja 1969. eksplodirala je tempirana bomba ispred zgrade Ambasade SFRJ u Canberri;
– 1. siječnja 1970. detoniran je klub iseljenika “Jugal” u Sydneyu;
-21. listopada 1970. ispred Konzulata SFRJ u Melburnu eksplodirala je mina i načinjena veća materijalna šteta;
-23. studenoga 1971., izvršena je diverzija na agenciju “Adriatic” u Sydneyu. Bomba teroriste Anđelka Marića ranila je 16 osoba zbog čega je osuđen;
– 29. studenoga 1971., za vrijeme prikazivanja jednog jugoslovenskog filma u Canberri eksplodirala je mina u kinu “Hub”, srećom nitko nije stradao;
– 14. veljače 1972., pucano je na zgradu Generalnog konzulata SFRJ u Pertu;
-6.- 7. travnja 1972., u Melburnu, prvo je postavljena tempirana bomba na jugoslovenskom štandu Izložbe domaće radinosti, a zatim je eksplodirala bomba ispred stana predsjednika Komiteta za zaštitu građana jugoslovenskog porijekla;
– 20. lipnja 1972., grupa od 19 terorista upala je u SFRJ sa namjerom da “digne ustanak”, predvodili su ih braća Ambrozije i Adolf Andrć. Grupa je likvidirana, četvorica ekstremista su osuđeni na smrt streljanjem, a peti -Ludvig Pavlović je zbog mladosti pomilovan od strane Predsednistva SFRJ. U akciji likvidiranja ustaša poginulo je 13 državljanina Jugoslavije;
-16. rujna 1972., u sydnejskoj radnji jugoslovenskog iseljenika eksplodirala je mina i ranila 18 osoba i nanela štetu obližnjoj agenciji “Adriatic”;
– 8. prosinca 1972., u Brisbanu eksplodirala je bomba ispred pravoslavne crkve koja je usmrtila jednog građanina SAD;
-početkom 1973., u Melburnu je ubijen Mehmed Bekteš zato što nije htio da surađuje sa ustašama;
– 25. svibnja 1975., opet je eksplodirala mina u melburškoj agenciji “Adriatic”;
– u kolovozu 1975., u Jugoslaviju su ubačeni Vinko Barušić i Barbara Placeta (njemačkog porijekla) sa sedamnaest diverzantskih naprava i namjerom da miniraju objekte na Jadranskom moru. Uhapšeni su i osuđeni na 20 t.j. 11 godina zatvora;
-31. svibnja 1976., u Melburnu su demolirana vrata i nameštaj u agenciji “Adriatic”;
-3. srpnja 1977., član HNO Josip Stipić bacio je dimnu bombu u dvoranu za vrijeme koncerta jugoslovenskih estradnih umjetnika u Sydneyu;
– 3. prosinca 1977., eksplodirala je mina ispred poslovnice JAT-a (jugoslavenski aviotransport) u Melburnu;
-18. veljače 1978., izvršen je u Sydneyu napad na redakciju lista iseljenika iz Jugoslavije “Naše novine”;
-17. lipnja 1978., u Sydneyu je minom ostećena zgrada Konzulata SFRJ;
– 2. rujna 1978., australijska policija je privela grupu terorista koji su pripremali diverzantske akcije u SFRJ (Ante Mišević, Karoman Kovač, Andrija Lemić, Milan Franjić, Nikola Bikeš, Ante Šarić i Jure Marić);
– 14. studenoga 1978., troje ekstremista (Marija Zetina, Jasna Perčić i Krešo Kristić) demontirali su jedan policijski objekt i kažnjeni novčano;
-8. veljače 1979., u Sydneyu je uhapšeno sedam emigranata sa oružjem, otrovom i eksplozivom koji su namjeravali da koriste prilikom napada na jugoslovenske iseljeničke klubove, poslovnicu “Generalturista” i koncertne hale u kojima je nastupala grupa pjevača iz Jugoslavije. Uhapšeni su i osuđeni na 15 godina zatvora Mile Nekić, Josip Kokotović, Anton Zairović,Josip Stipić, Vrco Birkuz i Marko Bebić;
-19. listopada 1979., u Jugoslaviju je doputovao jedan od ekstremista sa zadatkom da izvede niz terorističkih akcija, ali se sam predao vlastima;
– 21. studenoga 1980., ispred kuće sidnejskog suca je pucano da bi se zaplašio uoči suđenja sedmorici ustaških terorista;
-13. studenoga 1982., u Canberri su demolirana ulazna vrata na kancelariji sekretara ambasade SFRJ;
– 29. prosinca 1986., eksplodirala je bomba ispred privrednog predstavništva Jugoslavije u Melburnu;
– 7. srpnja 1988. bacen je “molotov koktel” na Jugoslovenski centar u Aldelaidu;
– 27. studenog 1988. izvedene su demonstracije i napad na Generalni konzulat SFRJ u Sydneyu sa ciljem da se skine i zapali jugoslovenska zastava;
-27. studenoga 1988. u Melburnu su ustaški i albanski separatisti napali jugoslovenske klubove
– 8. prosinca 1988. napadnut je predsjednik Jugoslovenskog centra u Adelaidu i zapaljen mu je automobil.
