Osudu HDZ-a i SNSD zbog neusvajanja naloženih izmjena kaznenog zakona potpisalo je čak devet ambasada najmoćnijih svjetskih zemalja – među njima i SAD, Velike Britanije, Francuske i Njemačke – a njihovo nastojanje da stvore rupe u zakonu protumačeno kao pokušaj svjesnog oduzimanja instrumenata državnim pravosudnim institucijama za efikasnu borbu protiv organiziranog kriminala i korupcije.
Piše: Slavo Kukić
Živko Radišić, bivši član Predsjedništva BiH nedavno izreče ono što godinama i sam ponavljam – da je politički ambijent naše zemlje danas bremenitiji od onog u neposrednim poslijeratnim godinama, na početku dvijetisućitih posebice. Tada su se, ustvrdi on, političari uspjeli dogovarati zbog svijesti o vlastitoj odgovornosti prema narodu od kojega su mandat i dobili. A danas? Danas je sve i ružnije i tužnije. U prilog tome govori i njegova lekcija Dodiku. I on i ja i svi mi, poruči mu Radišić, „moramo znati da nemamo drugu državu do BiH. Sviđala nam se ona ili ne, naša je.“
Dokle, međutim, Radišićev glas dopire? I koliko moje oduševljenje njime dijele svi ostali? Iskreno, ni sam ne znam. Ali, znam da su mnoge činjenice obeshrabrujuće. Pročitah negdje, u ožujku je u RS-u – a drugačije, siguran sam, nije ni u Federaciji – za potrošačku korpu bilo potrebno pet prosječnih mirovina kako bi osobe iz najstarije populacije samo jedan mjesec proživjele dostojanstveno.
Pročitah, potom, negdje drugdje kako Federacija drugu godinu zaredom ima negativan prirodni priraštaj – da joj je, za one koji ne razumiju o čemu se radi, broj umrlih na razini godine veći od broja rođenih. Netko će se, dakako, upitati zašto? Pa, zato što ovdje ostaju još jedino starci i oni koji se u svijetu ne uspijevaju „primiti“. Svi ostali, oni u najintenzivnijoj fertilnoj dobi posebice, u pravilu pakiraju kofere i odlaze s kartom u jednom smjeru – bez ambicije da se u zemlju predaka ikada više i vrate. Uostalom, da će zapadni Balkan i u budućnosti biti izvoznik pametnih i obrazovanih, tvrdi se i u nedavnom izvještaju Evropskoga vijeća za vanjske poslove – i dodaje kako oko polovice ukupnoga stanovništva BiH, što je najviši postotak na jugoistoku Evrope, iskazuje spremnost otići iz zemlje.
No, te činjenice ne brinu one koji odlučuju o sudbini obična svijeta. Umjesto toga oni i dalje tjeraju po svome. I siroti svijet šamaraju „velikim nacionalnim pričama“. Ponižavajući odnos spram države, kojeg je u slučaju sarajevske posjete turskog predsjednika demonstrirao lider SDA, osuđen je, ne samo ovdje, u BiH, nego i u najvećem dijelu demokratskog svijeta. I dao za pravo tezama hrvatskih i srpskih nacionalista kako je bošnjačka obrana multietničke države samo paravan iza kojeg se skriva stvarna namjera SDA filozofije – bošnjačka dominacija Bosnom i Hercegovinom.
S druge strane, srpska nacionalna ideja ovog stoljeća je, tvrdoglavo ponavlja Dodik, „državno jedinstvo RS-a i Srbije“. A, u njezinoj funkciji je i stalno osporavanje BiH. Nedavno, primjerice, Dodikov zvornički doktorčić, koji je umislio kako je pametan i kao stručnjak iz oblasti prava i politologije, objašnjava da kršenje ustava znači čak i korištenje naziva BiH za sve državne institucije osim organa koji ga u svom nazivu sadrže. Odrednicu BiH, veli, imaju samo Predsjedništvo, Ustavni sud i Centralna banka, ali ne i Parlamentarna skupština, Vijeće ministara, ministarstva vanjskih poslova i vanjske trgovine – i u njihovom slučaju je dodavanje odrednice BiH, ko biva, kršenje Ustava. A to, onda, znači da navedenu odrednicu iz njihova naziva treba izostavljati – i time stvarati naviku kako se ne radi o institucijama BiH nego nekima, sami Bog zna kakvima i čijima.
Na koncu, da ne nabrajam više, svijet se nedavno zgražao nad onemogućavanjem konvoja migranata i izbjeglica na njegovom putu do Salakovca. Za državnog ministra sigurnosti to je bio državni udar – što od istine i nije daleko. No, umjesto da se institucije države prema tom činu ponašaju kako bi se ponašale svugdje gdje funkcionira pravna država, ovdje državni ministar pravde, nekakav profesorčić latinskog jezika, koji za pojmove pravna država i državni udar nije čuo više od tri puta za čitava života, drži lekciju kako državni udar u BiH nije moguć jer, zamislite molim vas, takvo kazneno djelo ne postoji ni u zakonu. A, ako ne postoji u zakonu, nije moguće da postoji ni u stvarnom životu. Bože sačuvaj.
Dojam je, doduše, da je svjetskim centrima moći definitivno postalo jasno kako je ovdje vrag odnio šalu – i kako je krajnje vrijeme da se stvarima gleda ravno u oči. Na Dodikovo beogradsko zanovijetanje o „državnom jedinstvu RS-a i Srbije“ kao srpskoj nacionalnoj ideji XXI stoljeća promptno su reagirali i iz OHR-a i iz američke ambasade. I dali do znanja kako je BiH neupitna, činjenica ustanovljena međunarodnim pravom, bez obzira što o tome govorio Dodik ili bilo tko drugi – i kako „entiteti i njihove nadležnosti postoje samo kao dio unutrašnje organizacije BiH“.
Na odbijanje izvršenja odluke Ustavnoga suda u vezi s izmjenama kaznenog zakona reakcije su bile još burnije. Osudu HDZ-a i SNSD zbog neusvajanja naloženih izmjena kaznenog zakona potpisalo je čak devet ambasada najmoćnijih svjetskih zemalja – među njima i SAD, Velike Britanije, Francuske i Njemačke – a njihovo nastojanje da stvore rupe u zakonu protumačeno kao pokušaj svjesnog oduzimanja instrumenata državnim pravosudnim institucijama za efikasnu borbu protiv organiziranog kriminala i korupcije.
Kako stvari stoje, sve izvjesniji pritisak svijeta spriječiti neće ni floskule domaćih silnika kako on znači najbrutalnije miješanje u unutarnja pitanja jedne suverene zemlje. Uostalom, već sada je jasno da bi slijedeći mogao uslijediti u vezi s promjenama Izbornog zakona. Dadne li, recimo, Venecijanska komisija za pravo onima koji zagovaraju promjene, koje su u skladu sa slovom Ustava Federacije, i usvoji li Ustavni sud mišljenje Ureda visokog predstavnika kako osporene odredbe Ustava Federacije nisu u suprotnosti s Ustavom BiH i kako ih ne bi trebalo mijenjati, pritisak na HDZ i njegova lidera je nešto što se podrazumijeva. I neće mu u suprotstavljanju pritisku od pomoći biti ni ruka Dodika, ni sestrinsko zagrebačko „europejstvo“. A da bi Venecijanska komisija učiniti mogla baš to poprilično je izvjesno.
Pritisak svijeta isključiti ne treba ni u slučaju odluke Ustavnog suda Federacije o konstitutivnosti Srba u tri kantona, u kojima vedri i oblači HDZ. Pretpostavljam, naime, da će se „zaštitnici Hrvata“ o izdiktirane obveze oglušiti, i da u roku od pola godine neće izvršiti promjene kojima Srbi u Hercegovačko-neretvanskom, Zapadno-hercegovačkom i Posavskom kantonu postaju konstitutivni, a srpski jezik i ćirilica ravnopravni. No, to bi moglo upaliti nove alarme svijeta. Uostalom, OHR je ovu odluku Ustavnoga suda prvi pozdravio, a visoki predstavnik na nedavnoj konferenciji o budućnosti BiH pozvao međunarodnu zajednicu na još snažniji angažman u našoj zemlji. Ne vjerujem, dakako, da se išta od toga događa slučajno – i da u svemu tome nema nekakva sistema.
Tko zna, ali ne treba isključiti mogućnost da uključivanju moždanih vijuga pomogne i Radišićeva lekcija Dodiku – koja bi dobro došla i njegovim suflerima iz HDZ i SDA. Pridruže li se tome i efekti pritiska svijeta možda sve ovo i krene nabolje. A da bi taj pritisak mogao biti usmjeren na ono gdje je uzrok svega – i nacionalnih talasanja i „velikih nacionalnih ideja“ – na udar na korupciju, nedavno upozori prvi čovjek Grupe država protiv korupcije, antikorupcijskog tijela Vijeća Evrope. BiH, navodi se u izvještaju ovog tijela, nije provela ni jednu od 15 preporuka o sprečavanju korupcije među zastupnicima, sucima i tužiteljima – a to je, dodaje se, posao koji mora imati prioritet.
S tim se, dakako, nije teško složiti. Ali, tome treba dodati i još nešto – da antikoruptivno pospremanje ima smisla samo ako je provedeno dosljedno, i do kraja. Bez izuzetka. Na način, recimo, kako to u Rumuniji zapasa tamošnja državna tužiteljica, ratnica Laura kako je prozvaše rumunjski mediji. Koja je iza brave za kratko vrijeme pospremila preko 600 sudaca, tužitelja, političara, čak i premijera, a za sve ostale, u korupciju i kriminal ogrezle, koliko preko noći postala strah i trepet. Uostalom, samo tijekom jedne godine njezina mandata na sudu je završilo preko 1.000 senatora, ministara, direktora, gradonačelnika, bagre koja je, kako gospođa tužiteljica pojašnjava svijetu, Rumuniju opustošila gore i od Ceausescua.
Može li se, međutim, „ratnica Laura“ ukazati i Bosni i Hercegovini? Ne znam! Ali znam da bi joj došla kao melem na ranu.
