Rusija danas ne samo da nije izolirana u kompliciranom svijetu, a posebno ne na Bliskom istoku, već ima otvorenu komunikaciju i sa Sirijom i Kurdima i Turskom i Iranom, ali i s Izraelom, Egiptom, Afganistanom, a eno i Kralju Salmanu u Rijadu Putin poklanja sokolove. Sve je to noćna mora za one koji vjeruju da su jedini bogom dati stub oko kojeg se svjetska politika mora vrtjeti, »sa nama ili protiv nas«
Autor: Zlatko Dizdarević
Događaji na Bliskom istoku postaju brži i od najbržih medija, posebno od printanih. Zato je pisanje tekstova o tome tamo što se mijenja iz sata u sat, dva dana prije nego što novina stigne na kiosk, pomalo besmislen posao. No, ostaje nešto što jeste i mala prednost, mogućnost bavljenja »pozadinom« uz sjećanja, pouke, događaje koji kao da su minuli a sada se vraćaju iz prošlosti poput nauka koji je kapitaliziran, ili nije.
Eto u takvoj situaciji, sjetih se jednog događaja koji mi se u vrijeme izbora Trumpa za predsjednika u SAD-u činio više kao gorka šala nego kao nešto što će se vratiti nanovo kao istina. Naime, Amerikanac koji je znao dobro kako mu zemlja funkcionira i koja je ogromna mašinerija vodi, kazao je onako usput na jednom diplomatskom prijemu prijateljima:
»Nakon raspada Sovjetskog saveza mislili smo da se oni više nikada neće dići na noge, da su gotovi kao sila u svakom pogledu. Ostali smo mi, i niko više. Tako smo povukli iz Rusije i većinu onoga što je bio naš obavještajni kapacitet, pa sada nemamo nikoga ni blizu Kremlju, a oni, evo, ne samo da su se vratili, već imaju svoje ljude i u Bijeloj kući…«
Još tada je ovaj usputni komentar bio tek – usputni. Otkako je počelo sve što je počelo minulih dana u Siriji sa skandaloznim vojnim upadom Turske na teritorij druge suverene države – ma šta ko o tome mislio – a »misli se« šta kome odgovara o navodnom povlačenju američke vojske odatle, pa o Siriji i Kurdima, o NATO-u i UN-u, Evropskoj uniji itd. itd., pomenuta doskočica dobiva novi razlog za prepričavanje.
Još kada se sve »pomnoži« s vlastitim očima i višednevnim promatranjem priče odande, iz Damaska, ispostavlja se da »sirijski događaji« sami po sebi zapravo i nisu ključ broj jedan za otvaranje ormara iz kojih nanovo iskaču bliskoistočni, znači i svjetski kosturi i duhovi.
Kada hladno saberete i oduzmete sve ono što se tamo dešava, potvrđeno vlastitim očima i višedecenijskim praćenjem priče iznutra, ali i iz ptičije perspektive, bez ikakvih opterećenja lokalnim strastima ili nalozima, stvari mogu izgledati i drugačije od slika iz raznih medija, naravno uz svačije pravo da ih se vidi različito. Pa recimo i ovako, redom:
Sirijci u ovom času imaju puno razloga za osjećanja koja su se do 2015. godine mogla ocjenjivati kao nerealna. Bez obzira na to što nas je bilo po svijetu koji smo i vjerovali i pisali da se država neće raspasti, da će »genetika« formirana milenijima nadjačati imperijalne interese s kraja dvadesetog stoljeća, da ni Assad neće pasti i da će se tipična »otimačka« storija završiti opstankom države.
Ukratko, velika većina Sirijaca danas ne pristaje ni po koju cijenu na kraj priče u kojem će država biti i za kvadratni centimetar manja od one kolika je bila 2011. godine kada su teroristi raznih boja, porijekla i nalogodavaca nagrnuli da odigraju tuđe naloge u ime svojih fantazija. Onima što su iznutra iskreno povjerovali da počinje njihova, interna revolucija za bolji život, ta je nada brutalno ukradena jer ni njihove »slobode« nisu bile cilj logističara zla.
Naravno da je režim u današnjoj situaciji još pod pritiskom mnogih pomagača i odmagača ali, te taktike, bolje ili lošije, ne dovode u pitanje krajnji cilj: Slobodna Sirija na cijeloj njenoj teritoriji koja će potom sama birati svoj novi Ustav, novog ili starog predsjednika, i one pomagače u rekonstrukciji razorene zemlje koji nisu potrčali još 2011. da se zakunu nečemu tamo navodno novom što nije imalo ni legitimitet ni domaći identitet.
SAD i Trump u ovoj storiji odigravaju na način koji se smatra lukavim iz predsjednikove perspektive, ma kako svaki dan neka nova izjava »iznenađuje« onu prethodnu. To navodno povlačenje američke vojske iz Sirije (par hiljada vojnika, instruktora itd.), zapravo je povlačenje pred turskom invazijom »iz rata koji je Washingtonu nepotreban«, a knjiži se kao Trumpov uspjeh iz dva najmanje razloga. Jedan je javni (»nije to naš rat i naši momci neće tamo bez razloga ginuti«) a drugi je manje vidljiv ali veoma bitan.
A riječ je ne o vojsci već o filozofiji, fanatizmu, mitu, duhu puštenom iz boce, manijakalnom tumačenju vjere što sa istinskom vjerom nema veze. To je ujedno projekat tuđih ciljeva i pripadajuće logistike. Takav ISIL »odlazak« Amerikanaca i dolazak Erdogana vraća u igru eno minulih dana čak i doslovce. Nisu džaba sve minule mjesece pa i zadnju godinu čuvani i štićeni od Idliba do kampova uz sirijsko-tursku granicu, kao snaga za obnovljene operacije.
Američki odlazak na prvi pogled čini je mudro postignuti dobitak. Momci neće džaba ginuti u ratu koji je »dobijen« i nije više njihov. Svaki od njih mrtav bio bi Trumpu ogroman, možda i nepremostiv minus na skorim izborima. Negativni sentiment zbog (zlo)upotrebljenih Kurda pa ostavljenih svojoj vječitoj sudbini odbačenih lakše će se potisnuti nego kovčezi mrtvih vojnika što pristižu kući uz izbore.
Kažu, imao je Putin čvrsto obećanje od Erdogana da neće u Siriju dalje i duže od dogovora o privremenoj i limitiranoj operaciji, toliko da se »Sultanu« kao partneru udovolji, pa će onda trk nazad preko granice kući. I šta sad kada su bijesni psi Erdoganove prethodnice, teroristi raznih boja svrstani u FSA (sic !) nagrnuli u stomak Sirije, kobajagi jureći Kurde. Eto dva postignuta tajna cilja Washingtona: Jedan je nož u leđa Kurdima i teška dilema Rusima izazvanim da otvore front prema Erdoganu (jer Rusi, valjda, neće nakon četiri godine angažiranja ostaviti na cjedilu Assada).
Time bi se i Turska vratila u gnijezdo zapadne alijanse gdje su i bili neupitno sve do onog »nesretnog« rušenja ruskog aviona. Naredni je cilj ispotiha, uz sve ovo obezbijeđen nastavak haosa na Bliskom istoku bez kraja i konca što je vazda najslađi poklon svim mogućim korporacijama, vojno-industrijskim imperijama, vladarima naftnih i plinskih puteva, održavanju Bliskog istoka u vječitom haosu, dobitničkom za bogove profita svake provenijencije…
Zato ih je trebalo okružiti NATO državama, onima što su bile dio Sovjetskog Saveza i mrze ga iz dna duše. I kakva je situacija danas, posebno nakon ulaska Rusije u Siriju 2015. godine i to »na poziv Sirije«, dakle formalno legitiman i legalan. Što nije tako ni u slučaju SAD-a i evropskih saveznika, a posebno evo i Turske. Ma koliko međunarodni poredak danas nema mnogo veze sa onim što je, recimo, bilo u Povelji UN-a o suverenitetu država, granica, »nemiješanja u unutrašnje stvari drugih itd…« A sila je legalizirana u ime ljudskih prava!
Rusija danas ne samo da nije izolirana u kompliciranom svijetu, a posebno ne na Bliskom istoku, već ima otvorenu komunikaciju i sa Sirijom i Kurdima i Turskom i Iranom, ali i sa Izraelom, Egiptom, Afganistanom a eno i Kralju Salmanu u Rijadu Putin poklanja sokolove. Sve je to noćna mora za one koji vjeruju da su jedini bogom dati stub oko kojeg se svjetska politika mora vrtjeti, »sa nama ili protiv nas«.
Oni više nisu izolirani teroristi koje valja čistiti u drugoj zemlji u ime mira u Turskoj. Moskva se sada tretira kao snaga koja će rješavati svjetske konflikte kao posrednik što na to ima pravo, koji nikoga od partnera nije izdao i sve to bez obzira koliko naknadno »curila« pisma iz Bijele kuće Erdoganu u kojima je Trump taj koji nudi kompromise…
Uz sve ovo ide očekivano i moćna propaganda sa svih strana koja skoro u besmisao gura realne činjenice sa terena. Ipak, Trump ostaje u u okruženju kojim još dominira »boltonovski duh« na čelu sistema u kojem sve tuđe interese treba podredi vlastitim, uz privid smirivanja situacije ne bi li se ti interesi lakše realizirali. Na drugoj strani Putin se trudi dokazati da čini sve za mir i dobro svima, diplomatski, bez krvi i razaranja, a da njihovi dobici ipak bude najveći.
Uz to ruska realnost kazuje da im za rast treba mir, dok je američka priča drugačija – business je ponajprije u ratu, strahu, korporativizmu i »bankarstvu« na tome baziranom. Otud i ona polušaljiva, ali i istinita asocijacija povodom one prve američke greške napravljene u uvjerenju da je sa Rusima gotovo.
I konačno, gdje je tu danas Erdogan. Naredni dani će pokazati, kako stvari stoje, da se preigrao. Ambicija mu je bila i ostala prevelika da bi shvatio da ne može dobiti sjever Sirije sa svim resursima i zadovoljenim istorijskim ambicijama tamo, eliminirajući trajno Kurde kako je zamislio kao izgovor za formiranje »prootomanske« zone u kojoj će vaspitavati udomljene sirijske izbjeglice djecu im obrazujući po školama i džamijama turske provenijencije.
Te kako će ucjenjivati NATO, Evropsku uniju (što je lakše od svega drugog u njihovoj panici od izbjeglica), Arapsku Ligu itd. Time neće pomoći ni svojoj ne baš pobjedničkoj poziciji kod kuće. Očigledno, teško on shvaća da je vrijeme otomanskog carstva prošlo i da »sultana« ne može više biti ni na dugu štapu. Živi bili pa vidjeli. Drugo je pitanje kada će te njegove bajkovite snove prestati da dijele i mnogi izvan Turske, ovdje na Balkanu posebno. No, to je druga priča.
