Foto: Klix
Agresivnom vojnom invazijom Rusije na Ukrajinu dogodila se globalna kataklizma i potres, koji je gotovo preko noći podijelio svijet na bipolarne dijelove koji se međusobno isključuju. Fenomen rata, kao društvene pojave, na površinu je tako izbacio razne teorije i poglede, koji u mnogim slučajevima nemaju ama baš nikakvu logiku i istinu, ali su zato vrlo efektivno propagandističko oružje.
Piše: Muhamed Kovačević
Trinaestog marta ove godine, gotovo pa sinhronizovano, pojavila su se dva teksta dvojice sarajevskih profesora, koji su na sasvim neprimjeren i nelogičan način iznijeli svoje poglede na trenutnu situaciju u kojoj se nalaze žitelji BiH. Riječ je, naime, o Ivi Komšiću i Senadinu Laviću, koji su se preko mas-medija prilično potrudili, da već istraumatizirano i dezorijentisano bh. društvo podijele i preplaše, sve s ciljem opšteg trenda navijačke amtosfere, radikalizacije i gotovo pa direktnog poziva na militarizaciju.
Tako Ivo Komšić na predavanju, koje je održano u okviru redovnih sastanaka nezavisnih intelektualaca Kruga 99, navodi da je u BiH moguć ukrajinski scenarij, što bi značilo da bi vojska Srbije, zajedno s unutrašnjim pomagačima koje bi predvodio niko drugi do sam Milorad Dodik, izvršila invaziju na teritoriju države BiH, čiji mir, suverenitet i vanjske granice po Dejtonskom sporazumu garantira niko drugi do sam NATO pakt. Zanimljivo je da ovakva tvrdnja dolazi od čovjeka, koji je i sam, što posredno što neposredno, bio kreator Dejtonskog sporazuma. Time ispada da dotični ima jasan logičan problem, jer pobija sam sebe, govoreći stvari koje se bez obzira na trenutno narušeno bezbjednosno stanje u Evropi ipak ne mogu desiti. Važno je napomenuti da je ovakva teza, ipak, dosta blaža u odnosu na prethodnu koju je profesor Komšić iznio, gdje je konstatirao, da državi BiH prijeti opasnost od invazije ni manje ni više nego 50 000 ruskih vojnika, koji bi helikopterima preko država članica NATO saveza, Mađarske i Hrvatske, doletjele i aterirale nigdje drugo no u Banju Luku. Ovako budalasta i nelogična teza potpuno je u skladu i s tezama profesora Lavića, koji je u svom autorskom tekstu, koji je izašao na online portalu START, braneći tezu rahmetli Alije I da Bošnjaci neće biti robovi u svojoj državi, naglasio da je najveći problem BiH i njeno goruće pitanje, to što je na djelu sistemska i planska srbizacija prostora BiH, koju provode konfliktni i agresivni Srbi, koji čak od 19. vijeka neprestano napadaju teritorijalni integritet BiH, koji je nekim pukim čudom do dana današnjeg ostao nepromijenjen.
Uzimajući u obzir stanje duha u društvu, koje je istraumatizirano ponovnim podsjećanjem na rat, koji se nikad bliže nije dešavao, mora se nažalost konstatirati da ovakve priče i teze i te kako piju vodu. Bombardovani konstantnim pritiskom tenzija i straha od rata, kojeg gotovo pa svakodneno spominju lokalni političari, lokalni žitelji u BiH potpuno su naopačke okrenuli prioritete, koji su se sveli na bespotrebnu kupovinu brašna i ostalih osnovnih životnih namirnica u ogromnim količinama što je uz globalnu svjetsku krizu, omogućilo lokalnim prodajnim lancima da manipulišu cijenama hrane, čineći na taj način ionako teške životne uslove, još težim. U prilog svemu tome idu i svakodnevni skandali, koji su evidentno koordinisani od strane samih političkih aktera, koji se na taj način pokrivaju i skreću pažnju s ubjedljivo najvažnije i esencijalne teme, koja se ogleda u prostom funkcionisanju državnih institucija, koje su odavno u potpunoj blokadi.
Ne damo fotelje
Ipak, upravo ta tema i takve teme nisu u fokusu sarajevskih profesora i intelektualaca. Komšić, koji je prije svega u ratnim uslovima dospio na najviše državničke funkcije, postratno vrijeme je proveo gradeći karijeru politički podobnog Hrvata, koju je obilato naplatio zauzimajući raznorazne visokorangirane i dobro plaćene institucionalne pozicije. S druge strane, znatno mlađi Lavić, učlanjivanjem u političku stranku Demokratske fronte pretenduje da gradi isti put kao njegov kolega Komšić, postajući tako koristan i podoban bošnjački uhljeb. Iz tog razloga suštinski problemi ovog društva nisu važni. Važno je biti megafon i uhljeb stranke, koja pretendira na najradikalnije bošnjačke glasove, jer je lider te stranke Željko Komšić najbolji primjer kako se po formuli jeftinog populizma mogu uzbuditi i izmapulisati ogromni brojevi naivnih „birača“, odnosno glasača. Time se uveliko najavljuje vjerovatno najprljavija i najdramatičnija izborna kampanja od završetka rata. Ogledalo mogućih događaja već se nazire u susjednoj nam Srbiji, i s obzirom na trenutačnu političku svjetsku krizu, uzrokovanu stanjem u Ukrajini, možemo se nadati da će trenutne nacionalističke stranke znati iskoristiti ponuđenu priliku. I potvrditi neosporni status quo, koji njima najviše i odgovara. No, i pored svega, posljednju riječ, kako za izbore, tako i za sigurnosnu situaciju u BiH, ipak će dati stranci. Posjete visokih evropskih zvaničnika, među kojima je i posjeta ministrice vanjskih poslova Njemačke, zatim slanje dodatnih vojnika kao ispomoć snagama EUFOR-a govori o tome, da je prioritet sigurnost i očuvanje mira, te da bez obzira koliko to izgledalo slabo, trapavo i neorganizovano, postoji plan da se očuva mir u BiH. Problem, nažalost, ostaje na drugom fokusu, koji će vjerovatno potrajati i gdje se već desila prešutna i očigledno dogovorena „mostarizacija“ BiH, koju karakterišu blokade i obustave implementacije izborne volje, što katastrofalno utiče na životni standard, prije svega, a zatim i na sveopšte društveno raspoloženje. Ma koliko god mi željeli i nadali se, sasvim je očigledno, da stranci neće učiniti ništa u vezi s tim pitanjem, da „poprave“ ili isprave trenutačni „frankenštajnski“ politički sistem, jer isistiraju na lokalnom dogovoru domaćih političara, što se, evo, već punih 26 godina nakon rata pokazuje kao nemoguća misija. No, stranci za to ne mare, oni su vremenom uspjeli razviti posebne tehnike prilagođavanja domaćim šovinistima, nacionalistima, kriminalcima i uhljebima, koje redovno zovu na svoje zabave i svečanosti, time šaljući poruku građanima da što prije obezbijede svoje mjesto u redu pred stranim ambasadama, odnosno, da požure do prvog tržnog centra, prije nego što nestane osnovnih životnih namirnica.
