fbpx

Prema miru u Siriji?

Od kad su se početkom tjedna na samitu G20 u Kini po posljednji put sastali ruski predsjednik Vladimir Putin i američki predsjednik Barack Obama, kojem krajem ove godine ističe mandat, diplomatski kanali bruje o mogućem skorom razrješenju “krize” u Siriji.

000 EY5Q4 e1473370315487

Samo da bi se scenarij brzog mira odmah zatim promptno demantirao, iz službenih izvora obje sile. Demantiji ne čude, jer nitko od dežurnih optimista koji najavljuju skoro razrješenje, ne krize, nego uvjerljivo najbrutalnijeg rata posljednjih pedeset godina, nije objavio čak ni grube konture tog navodnog rješenja. O naivnosti medijskih napisa, ali i službenih izjava pojedinih zemalja (poput Velike Britanije), najrječitije svjedoče najave mogućeg dogovora vlade i “pobunjenika”, odnosno dviju strane koje već nekoliko godina uopće ne određuju dinamiku tamošnjih sukoba.

Fascinantno je pritom da se nitko od zainteresiranih više ni ne sjeća da većina zemalja Zapada (uključujući npr. i Hrvatsku) kao “sirijsku vladu” priznaje grupu ljudi trajno nastanjenih u Istanbulu koji već odavno uopće ni na koji način ne sudjeluju u sukobu. Posljedica je to očekivanja s početka rata kako će brza “smjena režima” u Damask instalirati ljude čije biografije u najvećoj mjeri otkrivaju biznismene sa zapadnom adresom. U međuvremenu, međutim, jedinu “sirijsku opoziciju” koja je dostojna tog imena predstavljaju čak četiri posvađane frakcije bivše sirijske al-Kaide. Da stvar bude kompliciranija, američki “saveznici” i ruski “prijatelji” Turska i Saudijska Arabija službeno podržavaju svaka svoju od tih frakcija, a ni druge dvije, dokazali su to mnogi “procurjeli” izvještaje, nisu ostale bez barem neke podrške iz istog izvora.

Ratna brojalica

Od tih pet (na zapadu nepriznate vlade i četiri islamističke grupe), i SAD i Rusija četiri smatraju teroristima, iako su njihovi “saveznici” i “prijatelji” još uvijek ključni faktor jačanja tih džihadističkih grupa. No sukobljenih aktera u Siriji nema ni dva, ali ni pet, jer gotovo petinu zemlje trenutno drže Kurdi kao šesti faktor. U potpori njima načelno su se slagali i Rusi i Amerikanci, što je moglo predstavljati barem neki temelj za ikakvu suradnju dvije sile. Ali samo “moglo”, jer je turski napad na sirijski teritorij krajem prošlog mjeseca sve to ponovno bacio u vodu. Turci u Siriji naime otvoreno napadaju prije svega Kurde, dakle one iste oko kojih se slažu i Rusi i Amerikanci. Ako bi netko pomislio da je to dobar temelj za zajedničku reakciju tih dviju sila protiv Turske gadno bi se prevario, jer su i jedni i drugi podržali tursku invaziju u pokušaju da ostanu što bliži toj regionalnoj sili sa sve većim ambicijama.

Od sad već sedam sukobljenih strana u Siriji svatko dakle podržava bar dvije-tri, nema veze što one ratuju i međusobno. Da bi se Rusi i Amerikanci zajedno dogovorili oko rješenja valjalo bi prvo da sami odluče što bi to rješenje uopće moglo biti. U protivnom, ponavljat će se epizode poput onih na sjeveru zemlje proteklih mjeseci u kojima se su navodni “prozapadni” pobunjenici međusobno gađali oružjem koje su im netom prije dostavili Amerikanci. S obzirom na konfuznu politiku, nikog ne bi trebalo čuditi ako Amerikanci u Siriji uskoro počnu bombardirati sami sebe. Uz daljnje žrtvovanje čitateljske pažnje moramo usput upozoriti i da uz šest sirijskih i četiri strana aktera u sirijskom ratu sudjeluju i Iranci i Libanonci, a gotovo nitko od njih međusobno ne priznaje “pravo” drugima da bude angažiran.

Tko će od njih dakle “riješiti sirijsku krizu”? Najbolje bi bilo da je nisu ni izazvali.

Bilten