U opštoj zaokupljenosti i zabrinutosti zbog antidejtonskih izjava i referendumskih prijetnji i izazova u Republici Srpskoj i istovremenih nastojanja da se – na mala vrata – oživi kratkovječna „Hrvatska Republika Herceg-Bosna“ nekako je ostao po strani najnoviji incident sa prekinutog zasjedanja Skupštine Kantona Sarajevo.
Preimenovanje ulica i javnih ustanova samo je jedna, simbolizmom nabijena, demonstracija nasilja nad manjinama
U njoj su, zbog protivljenja da se osnovnoj školi „Dobroševići“ da ime Mustafe Busuladžića, vrijeđani na nacionalnoj osnovi poslanici opozicionih partija Naše stranke i Demokratske fronte nebošnjačke nacionalnosti.
Protivljenje preimenovanju škole po imenu „bošnjačkog intelektualnog velikana“ ili – kako se govorilo u vrijeme vladavine NDH u Drugom svjetskom ratu - „Hrvata muslimanske vjeroispovijesti“ potkrijepljeno je citiranjem Busuladžićevih tekstova u kojima se emancipacija žene poistovjećuje s prostitucijom a slavi se „nestajanje Jevreja“ iz Sarajeva čija je gotovo cijela zajednica od oko 10.000 građana istrijebljena u ustaško-nacističkim logorima.
Busuladžić je uhapšen i strijeljan nakon oslobođenja Sarajeva i u godinama rehabilitacije fašizma na našim prostorima postao je po mladomuslimanskoj ideologiji simbol „žrtava komunističkog terora“ bez i najmanjeg pokušaja valorizacije njihovog koketiranja s fašističkom ideologijom ili čak njenog otvorenog propagiranja.
Ovaj najnoviji primjer agresivnog nametanja većinske volje, u kojem antikomunizam predstavlja vrijednost koja sama po sebi amnestira i fašizam, podsjetio me na jednu mudrost koja se u različitim – ali vrlo približnim – verzijama pojavljuje od prvog spomena u novinama u Colchesteru u Engleskoj 1856. pa do naših dana a koja glasi: „Pazi na svoje misli, one postaju riječi; pazi na svoje riječi, one postaju djela; pazi na svoja djela, ona postaju navike; pazi na svoje navike, one postaju karakter; pazi na svoj karakter, on postaje tvoja sudbina“.
Kakve to ima veze s našom, bosanskom, svakodnevicom? Ima, jer – ako se nastavi sa samovoljom većine – onda će biti obezvrijeđene sve deklaracije i zaklinjanja u sekularnu i multietničku Bosnu i Hercegovinu. Sarajevo, koje je tokom opsade, od aprila 1992. do decembra 1995, postalo globalni simbol očuvanja vjerskog i nacionalnog pluralizma i pod najtežim iskušenjima, u miru se odriče tog moralnog trijumfa i kapitala.
"Crvena linija" Sarajeva, u Titovoj ulici: Obilježavanje 20 godina od početka opsade grada i stradanje 11.541 osobe (april 2012.)
Preimenovanje ulica i javnih ustanova samo je jedna, simbolizmom nabijena, demonstracija tog nasilja nad manjinama.
O tome sam i na ovom mjestu ponešto već pisao ali bih – za ovu priliku – naveo dva primjera iz mog sarajevskog komšiluka.
U njemu je u poratnim godinama školi koju su pohađala i oba moja sina oduzeto imeIvana Gorana Kovačića i ona je preimenovana po imenu gradskog naselja u kojem se nalazi – Hrasno.
Hrvatski pjesnik, čiji je neizbrisiv trag poema „Jama“ – koja bi i mimo njegove tragične biografije u svakoj kulturi bila dovoljna za bezuslovno poštovanje – zajedno s Vladimirom Nazorom pridružio se partizanima i stradao je od četničke ruke u Vrbicama kod Foče 1943 godine: skidanje imena Ivana Gorana Kovačića sa škole u mom susjedstvu, šta god o tome mislili „demokratski izabrani“ predvodnici antikomunističke histerije odustajanje je od univerzalnih vrijednosti koje su visoko iznad „ideologija za jedan dan“.
Sličan je primjer i preimenovanje nekadašnje Ulice Ivana Krndelja – takođe u naselju Hrasno – u Ulicu Azize Šaćirbegović: Krndelj je bio borac za radnička prava, pored ostalog i kao novinar, u godinama prije Drugog svjetskog rata i likvidiran je od ustaša u Zagrebu polovinom 1941. godine.
U godinama opsade Sarajeva Ulica Ivana Krndelja, duž koje se proteže i zgrada u kojoj sam stanovao, dnevno se spominjala kao meta najžešćeg granatiranja i ubilačke snajperske vatre i trebalo ja da bude čuvana u posljeratnom Sarajevu kao toponim značajan za istoriju opsade bosanskohercegovačke prijestonice.
U toj histeriji, u kojoj se poništavaju sve vrijednosti iz zajedničke prošlosti a rehabilituju vođe zločinačkih pokreta i ideologija, od ustaštva do četništva, bosanskohercegovački nacionalisti ne žele da zaostanu za primjerima iz susjedstva. Sarajevo u tim manifestacijama odustajanja od vjekovnih civilizacijskih vrijednosti nije ništa gore od Mostara i Banjaluke. Ali, bar u tome – nije ni bolje.
Tu se još tokom opsade (u nedjeljniku Ljiljan) vodila hajka protiv miješanih brakova; djeca iz takvih brakova označavana su kao frustrirana; vrijeđani su i nebošnjački pisci i intelektualci koji su u najtežim danima opsade dijelili sudbinu svojih sugrađana; demonstriralo se – uz paljenje zastava evropskih zemalja koje su najvelikodušnije prihvatale bosanske izbjeglice – protiv „danskih karikatura“ odnosno protiv civilizacijske ideje slobode govora; prigrljeni su i „novi muslimani“ s njihovim nazadnim ideologijama.
To je i kontekst u kojem incident u Skupštini Kantona Sarajevo ukazuje i na moguće antievropsko razumijevanje i „implementaciju“ zakasnjelih rezultata popisa stanovništva iz 2013. godine: to što Bošnjaci vjerovatno imaju minimalnu većinu – od oko 50,11 posto i da je ona čak i znatno veća – ne daje većini nikakva prava potčinjavanja već samo povećanu odgovornost za ravnopravnost manjina.
