Predsjednik Vučić se razmahao slikama supermodernih komada bolničke opreme, spominje angiosalu, sve pršti od njegove oholonadmoćne slikovitosti. Pa ne bi tako govorio da bolnice nema, on je, bre, počasni građanin Novog Pazara, evo tome već pet godina.
Piše: Sinan Gudžević
Samim vrhom sela Graba ima put kojim se može stići na Jankov kamen, najviši vrh Golije. Put postoji odavno, pravac istok-zapad, od ove godine je asfaltiran. Taj asfalt nije smanjio zabačenost Graba, jer se na taj put vozilom nemoguće popeti iz sela na padini ispod njega, ali je ljudima iz Pazara i Raške olakšao izlazak na Jankov kamen. Na pola puta od Odvraćenice do Jankova kamena ima planinski proplanak Mala ravan. Ovih dana tu se okuplja nenavadno mnogo ljudi, koji uteknu iz Pazara pa provedu dan pod smrčama. Ti grozdovi ljudi pod granama čine da se čovjek sjeti one družine iz mjesta Camerata, koja se sklonila od kuge u Firenci, pa priča one priče za Dekameron.
U subotu sam ondje naišao na malo društvo, pod smrekom, roštilj, dvoje djece trči na česmu po vodu. Jedan iz društva, mlađi čovjek, pita me jesam li taj i taj, jesam, taj sam i taj, znojav od pješačenja. E ja sam taj i taj, bogomi smo mi i svojte, po ženskoj liniji, eto kakva je sudbina da se upoznajemo tek sad i to ovako, u planini. Riječ po riječ, kaže da je ljekar. I ovako ode razgovor:
- A gdje radiš, svojto moja?
- Vala u Pazaru.
- A je li bolje da te ne pitam kako deveraš ovih dana?
- A devera se nekako, a neke su kolege bogomi povukli mačka za rep, radi se mnogo, neki su se zarazili, neki se i razboljeli.
- Radiš u bolnici, je li?
- U bolnici, vala. Znaš i sam kakva je ta bolnica, pa dodaj na to masu ljudi koja čeka, a mnogo njih kašlje, ima temperaturu. Gužva, nered, strepnja, strah, bogomi i panika. Ja ne radim baš direktno s pacijentima oboljelim od covida, ali sve vidim, nije mi daleko.
- Vidio sam i čuo preksinoć predsjednika Srbije kako veli da je pazarska bolnica takva da joj ravne nema ni u Njemačkoj. Budući da barem dvije godine nisam ulazio u njena odjeljenja, hajde, svojto moja stručna, kaži mi kakva je to bolnica, da ne živim u zabludi.
- Bolnica je ista ka i kad si u njoj bio, samo još malo više propala i oronula.
- A ta koju hvali Vučić je neka druga?
- Druge nema, ima ona jedna jedina, koju znaš ti i koju znaju svi ovi ljudi što su utekli pod ove smrče, da malo dahnu dušom od ove muke.
- Kako bre, nema? Pa on se razmahao slikama supermodernih komada bolničke opreme, spominje angiosalu, sve pršti od njegove oholonadmoćne slikovitosti. Pa ne bi tako govorio da bolnice nema, on je, bre, počasni građanin Novog Pazara, evo tome već pet godina.
- E vidi ovako, Sinan-efendijo: te i takve bolnice u Pazaru nema, a taj, kako veliš, počasni građanin može mahati čime god hoće iz televizijskog studija u Beogradu! Neka maše slikama koliko ga volja i neka mu veruje ko god hoće, ali nema žive duše u Pazaru koja ne zna da je to sve laža! U Pazaru su Arapi napravili, u okviru bolničkog kompleksa, dijagnostički centar, zgradu od dva sprata, plus prizemlje, jako je dobro građena, izgleda i lijepo i moćno, ta zgrada sigurno ni tebi nije promakla, e u toj je zgradi u prizemlju direkcija, to jest uprava bolnice, a na ta dva sprata smešteni su uređaji za magnetnu rezonancu, skener, rendgeni i laboratorija. Taj rendgen iz toga centra je manje u upotrebi od skenera i uređaja za magnetnu rezonancu, jer postoje još dva rendgena izvan toga novog dijela, na opštem i na internom pa se za dijagnostiku više koriste uređaji odatle nego iz toga novog dijela. Iako taj dijagnostički centar izgleda i dobro i lijepo, u njemu dosta uređaja još ne radi, ali opet, to je najbolje što bolnica ima. Dijagnostički centar, razumiješ, to jeste deo medicinskog kompleksa, ali to nije bolnica o kojoj priča taj što veliš počasni građanin Pazara! Bolnica je stara, tu i tamo se zakrpi ovo pa ono.
- Dobro, no u tom dijagnostičkom centru, negdje na nekom od tih spratova, ima nekakva sala, stacionar, barem neka soba za bolesnike?
- Ada nema! I nikad nijedan covid pacijent nije tamo ušao niti će ikad ući. Tamo nikad nijedan pacijent nije prenoćio. U prizemlju su direktor i uprava, na drugom spratu radiolozi rade dijagnostiku, čitaju snimke, a na prvom se rade neke malo kompleksnije krvne pretrage.
- Pa gdje su onda pacijenti oboljeli od ovoga virusa?
- Ovako, do prije tri dana pacijenti oboljeli od covida ležali su na infektivnom i na grudnom odeljenju. Većina objavljenih slika i video-snimaka pacijenata i cijele tarabune načinjena je na infektivnom odeljenju. To infektivno odeljenje je jedno ruglo, najzapuštenije odeljenje bolnice. Oni bolesnici koji nisu stali na to odeljenje, smeštani su na grudno, koje je isto staro i zapušteno, ali je nešto, da kažem, bolje nego infektivno, nedavno je okrečeno, ugrađen je i lift, ne mora se više ići stepenicama. Ta dva odeljenja su smeštena u najzapuštenijim zgradama, sve one slike pacijenata po hodnicima dobro prikazuju stanje, i ne lažu te slike. Došla nam je pomoć u ljekarima i medicinskim sestrama iz Kragujevca, to je dosta pomoglo, ali nije dovoljno. Ni prostora za pacijente nema dovoljno, pa su u covid odeljenja pretvoreni i ORL odeljenje i jedan deo hirurškog. Osim toga, vojska je danas u krugu te i takve bolnice, na onoj ledini koju znaš, postavila dva velika šatora sa krevetima, u njima se smeštaju pacijenti sa lakšom kliničkom slikom. Trebalo bi da dođe i dvadesetak vojnih specijalista, to će olakšati stvari, neki će se red uspostaviti. Ovako ne valja ništa. Jer nama nedostaje doktora, sestara, bolničara.
- Vidio sam danas izjavu počasnog građanina kako bi on rado bio poslao vojsku u Pazar. Valjda je mislio na vojne ljekare i sanitet.
- Mislio je na to, sigurno. I rekao je vojsku u Pazar, a ne na Pazar. Možda mu se omaklo, ali je rekao u Pazar. Prije jedno 25 godina bi prije rekao na nego u, ali neka ga sad. A i što je rekao vojsku, to baš i nije najpreciznije, bolje je bilo da je rekao vojne medicinare, ali hajde, znamo ga, ne očekujemo mi od njega neku finoću i preciznost u govoru.
- A po pitanju broja oboljelih i umrlih, možemo li vjerovati zvaničnim podacima?
- Može da veruje ko hoće, ali verodostojni ti podaci nisu! Službeni brojevi su manji, tvrdim da su značajno manji no što su stvarni brojevi. Recimo, dođe pacijent sa svim simptomima covida, kašlje, ima temperaturu, bude pregledan, procijeni se da ga ne treba testirati, prepišu mu se neke tablete i biva poslan kući. Za tri dana umre, ali ne bude zavedeno da je umro od čega je umro. Eto, baš smo se nas nekoliko čudili kako to u mnogim zemljama po svijetu dosta ljudi umire od drugih bolesti, a kao uzrok smrti se navodi virus corona, a kod nas u Srbiji se zna da pacijent umre od covida, a ne zavede se. Ne umijem biti pametan zašto se to radi. Za heftu dana je, po evidenciji Mešihata, u Pazaru i Tutinu, od 23. do 30. juna, umrlo 110 ljudi. Dakle, samo muslimana toliko. A sigurno je i pravoslavaca umrlo preko 20.
- Čuo sam o zaraženim i oboljelim ljekarima i sestrama medicinskim iz vaše bolnice. Ali se čuje da među njima ima i onih koji su se uplašili pa otišli na bolovanje, onako, a da nisu bolesni.
- Nemam ja podatke, ja se time ne bavim, ali znaš i sam da se u Pazaru sve sazna i sve se zna. Sigurno ima doktora kojima se ne radi u ovakvim uslovima. Ali, kao i u svakoj profesiji, ima i među doktorima neradnika, nekima je ova epidemija došla kao premija na lutriji. A ima starijih kolega, koji radije rade privatno, bolje zarade tako. A čuje se da se poneki od njih i zarazio radeći u svojoj privatnoj ordinaciji.
Dok mi tako razgovaramo, sa prostirke ispod smreke ustane jedan iz ljekarova društva, pa mi dobaci da ovaj razgovor svakako objavim ‘u onu tvoju kolumnu’. I doda: ‘Vidi nekako pa, uza sve ovo što ti ovaj rođo ispriča, objavi mu i sliku, da mu pomogneš da lakše dobije otkaz!’
