Dva jalnuška diletanta sa centra -što se tu i tamo nagnu lijevo- jučer su skoro pa simultano postavili vrlo važno pitanje koje mori svakog Hrvata, Srbina i Bošnjaka. (njihova imena poznata su redakciji i udbi)
“Koliko je vas spremno položiti život za Hrvatsku ako dođe do bilo kakvog rata?”
Piše: Branko Rafajac
Kao što i sami primjećujete pitanje nije bilo decidirano što se tiče neprijatelja tako da su ostavili prostora mašti i nisu se fokusirali samo na Srbe, kao što je inače običaj kod domicilnih hrvatskih krkana i što je za svaku pohvalu.
Enivej, tema koja je potaknula ovo pitanje bila je bombastična vijest kako se ponovo planira uvesti obavezno služenje vojnog roka u RH-a i kako je plan da se obuka odrađuje u ljetnim mjesecima u trajanju od mjesec dana, uz dodatak kako bi vojni rok za muškarce bio obavezan, a ženama bi bila ostavljena mogućnost slobodnog izbora tj, ako žele mogu, a ako ne žele ne moraju.
U zemlji sa tisuću otoka, nepreglednih ravnica zlatnog klasja, trgovačkih centara i 4 milijuna domoljuba, ponovno uvođenje služenja obaveznog vojnog roka možemo usporediti samo sa skupljanjem prdeža.
Priznat ćete da vam se često vam se dogodilo da u situaciji gdje nije pristojno prdnuti vi preusmjerite prdež u suprotnom smjeru tj, u sebe i privremeno onemogućite otpuštanje vlastitih stakleničkih plinova.
To je dobrodošla tehnika samokontrole koja vam omogućava da ne dovedete sebe, ali i okolinu u neugodnu situaciju da mora njušiti smrad koji proizvodite.
Jedini problem kod ove tehnike implozije plinova je taj što ti plinovi kad-tad moraju izaći, inače će ventil popustitit i dok ste trepnuli evo vama neplaniranog sranja u kojeg ste se sami uvalili.
Dakle, čak i kada se pravite fini i pristojni treba odabrati trenutak za to, jer ništa ne ide na silu pa tako ni finoća ni pristojnost, a to očito nije shvatila HDZ-ova vlada ma koliko se trudila u ovih prvih 100 dana sakriti vlastiti smrad.
-Plenkoviću i Milanoviću mame nisu dale da idu u rat…
Za one koji ne znaju, a njih je u Hrvatskoj već popriličan broj, ako znamo da se obavezni vojni rok ne služi od 2008. godine, služenje vojnog roka jedna je od stupidnijih situacija u životu koju vam nameće država.
Izgubiti mjesec dana -kako planira politički vrh- na igranje rata, svakako spada u imbecilnije pokušaje da se stvori privid kako jedna propala država kao što je Hrvatska ipak ima kakvu takvu vojnu silu.
Ako ćemo iskreno za mjesec dana novaci i novakinje neće naučiti pravilno koristiti ni čučavac, a kamoli nešto ozbiljnije poput vojne discipline ili strategije.
Osim podatka da je za iole ozbiljniju temeljnu obuku potrebno nekoliko mjeseci, pred našu mladost se postavlja jedno puno važnije pitanje koje glasi…
“Za koga i šta bi oni trebali ginuti ukoliko i dođe do -ne daj Bože- do rata?”
– Za tisućljetni san o danas bankrotiranoj hrvatskoj državi?
– Za Todorića, Rajića ili možda Čermaka?
– Za ekonomsku emigraciju u Irskoj i Njemačkoj?
– Za neotplative kredite kod banaka?
– Za HDZ-e i SDP-e?
– Za povećanje mirovine Ankici Tuđman?
– Za pretvorbu i privatizaciju?
– Etc, etc…
Naravno da će ostrašćeni domoljubi kao iz topa ispaliti “za našu predivnu domovinu i još divnije ljude koji tu žive“, uključujući bližu i širu rodbinu.
Obzirom da postoji opravdana bojazan da bi se mogao dogoditi takav neplanirani prdež treba pod hitno reagirati i reći…
Milanoviću i Plenkoviću mame nisu dopustile da idu u rat, a ni moja meni ne dopušta tako da od polaganja života za domovinu ništa za sada.
-Stojim mirno, pozdravljam svilenu krpu, marširam i žvačem žlondre…
To bi u kratkim crtama bilo služenje vojnog roka i na to se svodi domoljublje kada je u pitanju služenje vojnog roka.
Ispraćaj voljenog sina ili kćeri, tuga i ponos koji se miješaju u roditeljima zbog činjenice da im je dijete dovoljno odraslo da može legalno ginuti za domovinu, ali prije svega da više nije mala beba koju treba tetošiti i maziti.
Već vidim kako vam naviru emocije kada se sjetite svoga odlaska u vojsku i tih nemilih scena.
Prvo šišanje u vojsci, prvo postrojavanje, prvo stupanje, prvo izderavanje iskompleksiranog razvodnika, prvo čišćenje čučavaca i tuđih govana, prvo buđenje uz lupanje po kazetama, prvo prisilno trčanje oko voda za kaznu, prvih deset sklekova za domovinu, prvi jutarnji pozdrav krpi (zastavi), prvi CSO obrok, prvi vodenasti grašak sa poluskuhanim goveđim žlondrama, prvo ćebovanje (dekovanje po novokomponiranom hrvatskom), prvo obavljanje velike nužde nakon što ste proveli već tjedan dana u vojarni, a to još niste obavili…
Ima tih prvih doživljaja koliko vam duša poželi, ali samo je jedno prvenstvo u čitavoj poplavi prvih događaja najvažnije, a to je saznanje u kakvoj jazbini od države živite i to je ustvari najvažnije saznanje što dobijete služeći vojni rok u Hrvatskoj.
Kada shvatite koja je to ekipa u regularnoj vojsci što vas obučava i kakvi su to lumeni, postane vam kristalno jasno da je krajnje vrijeme da hvatate maglu sa ovih prostora, jer u protivnom moglo bi vas zadesiti da vam prodaju priču kako trebate jednog dana ginuti za tu hrpetinu luđaka, beskičmenjaka i prevaranata.
Ne samo da vas uvjeravaju da treba vratiti dug domovini, nego vam pokušavaju objasniti kako je vaša dužnost poginuti da bi se očuvao ovaj nakaradan sustav kojeg živite.
Ako ništa drugo, onda im se mora priznati da su dosljedni u svom bezobrazluku i drskosti, a ako je nekome to dovoljan motiv da služi vojni rok široko mu polje, samo neka takvi to rade dobrovoljno ako ih je volja i neka puste normalan svijet da živi.
-Ono kada znaš da ti država puca po šavovima od domoljuba koje moraš prisiliti na domoljublje…
Dvojim kako je služenje vojnog roka nešto dobro samo ako pođem od teorije da bi i najveći mladi -tek propupali- domoljub nakon par mjeseci vojnog roka shvatio da je ta priča -kako se ono kaže- od’ku*ca.
Zato je ekipa smislila pakleni plan da organiziraju služenje vojnog roka u ljetnim mjesecima i to samo mjesec dana.
Starijim generacijama naivaca koji su služili vojni rok i koji se nisu izvukli na platfus, slab vid ili prigovor savjesti, jasno je da se u tih mjesec dana većina novaka-guštera ne može naučiti ni pravilno stupati, a gdje da ih se nauči borbenoj formaciji ili možda prepoznavanju mina.
Također je jasno da ta priča oko vojnog roka košta, a obzirom da su vojarne u teškom raspadu i iz doba su Marije Bljuzge treba znati da će ovo igranje rata koštati kao svetog Petra kajgana, a to znači ponovo zaduživanje države na grbači njenih građana.
Ipak, postavlja se pitanje kako je moguće da u državi prepunoj domoljuba -poput Steve Culeja– njihovi sinovi i kćeri nisu zakrčili prijemnu portu Ministarstva obrane u želji i nadi da i oni nosaju krvave gaće po Velebitu?
Zašto nas lik bahatog sina Steve Culeja asocira na ogledni primjer mladog čovjeka koji je podbuho od alkohola u svojim ranim dvadesetim godinama?
Zar je Stevo Culej nosao krvave gaće po Velebitu da bi mu sin danas bio krelac prve klase?
Perciznije rečeno, ako Culej i njemu slični nisu u stanju pravilno odgajati svoju djecu, a daju si za pravo da preodgajaju tuđu, onda ne mora ostatak građana trpiti njihovu nesposobnost tako što će slati svoju pristojno odgojenu djecu manijacima u ruke da se s njima igraju velikih ratnika.
-Ravnopravnost spolova, ali samo ako to žene žele…
Tako nekako zvuči ravnopravnost spolova koja iskače u ovoj poplavi idiotizma oko služenja vojnog roka.
Recimo, da je Ankica Lepej odslužila vojni rok znala bi da se vrhovnom zapovjedniku i predsjedniku države -pokojnom Franji Tuđmanu- ne otkrivaju tajni računi na koje je spremao munutu lovu…bar ne dok je on na funkciji vrhovnog zapovjednika.
Zato danas Ankica Lepej prodaje knjige na ulici, a Ankica Tuđman uživa povećanje mirovine od 3000 kn na već postojećih 20 000kn i zato su naši vrli domoljubi 26 godina šutili kada je u pitanju pljačka države.
Naprosto nisu željeli ugroziti svog vrhovnog zapovjednika, a neposredno i državu i tako dovesti u pitanje samu esenciju domoljublja.
Takva vrsta idiotizma može se naučiti samo u vojsci i eventualno još u policiji, ma da je to kod nas poprimilo sve oblike epidemije, ali to je već neka druga tema.
No, pustimo sada to tko je i što je Ankica Lepej i da li je ona najbolji primjer i fokusirajmo se samo na činjenicu šta bi se dogodilo da je kojim slučajem Ankica Lepej služila vojni rok.
Da je Lepejeva beskonačno tabanala po poligonu, pozdravljala krpu, čvaljila žlondravo meso i valjala se po blatu ona bi znala da ima vrhovnog zapovjednika, a to je priznali vi ili ne vrlo važno.
Ona bi naprosto znala da su domovina i njen vrhovni zapovjednik na prvom mjestu, a tek iza toga da ide poštivanje zakona.
Osim ove očite prednosti kada je u pitanju služenje vojnog roka za žene još je nekoliko izuzetno važnih saznanja koje će naučiti i dobiti služenjem vojnog roka.
Prije svega, žene bi se u vojsci naučile kako se voli domovina i da se ona stvar ne daje prvom turistu ili stranom nogometašu koji naiđe i koji ima malo više love.
To saznanje omogućilo bi da se naše žene više posvete domaćim muškarcima -Hrvatima prvenstveno-, a to bi dovelo do značajnog povećanja nataliteta.
Zatim, više nitko ne bi brinuo hoće li će se dotične udati ili će zauvjek ostati usidjelice, ako su malo manje atraktivne ili ako ih ne krasi neka posebna ljepota.
Tu bi mnogim roditeljima pao kamen sa srca po pitanju udaje njihovih kćeri, jer sila Boga ne moli, a kada vas zaskoče hormoni u vojsci svatovi su logičan slijed stvari.
Možda najvažnija stvar koju bi žene naučile u vojsci je da se ipak može izliječiti njihova patološka potreba da idu zajednički na WC-e.
Teško da postoji tako jako žensko prijateljstvo koje bi trpilo druženje u WC-u uz žestoki miris tuđeg urina i govana, a osim toga svaki odlazak u WC-e je i potencijalno čišćenje istog, tako da je “ozdravljenje” po tom pitanju zagarantirano.
Također, nadaleko je poznato kako se naše feministice silom guraju u ta tzv. “muška” zanimanja, samo da dokažu kako su one ravnopravne po svakom osnovu i zato je uvedena ta opcija da za žene služenje vojnog roka nije obavezno.
Da je kojim slučajem drugačije žene bi glatko odbile taj prijedlog, a ovako će to biti jagma za služenjem vojnog roka.
Ima tu još koji detaljčić, ali nema smisla da otkrivamo sve čari služenja vojnog roka za žene, prepustimo nešto i mašti.
-Biti glup ili pakirati kofere, pitanje je sad…
Već je sam nazivnik “obavezno služenje vojnog roka” dovoljan motiv mladim ljudima da pred kraj školovanja krenu pripremati plan puta u inozemstvo i da pobjegnu od parazita koji bi im poželjeli lobotomiju u režiji vojske.
Ustvari, svi mladi u Hrvatskoj trebali bi kao trudnice imati već spakirani kofer ispod kreveta -za ne daj Bože- u slučaju da se donese ovakav odluka.
Ako se i donese odluka da se ponovo uvodi služenje vojnog roka uz tu odluku mora se donijeti čitav niz restriktivnih i represivnih mjera za mlade, koje sežu od zabrane odlaska u inozemstvo prije služenja vojnog roka, pa sve do zatvorskih kazni ako vas uhvate u pokušaju izbjegavanja ove odredbe.
Jer kao što smo ranije rekli, nema većeg domoljublja od prisilnog domoljublja, a kada na sve to nadodamo činjenicu da nam je država u rukama osvjedočenih kriminalaca, lupeža i ubica, onda nitko normalan neće ni pomisliti kako je bilo šta dužan takvoj državi.
Zašto bi neki mladac od 18 godina ili djevojka istih godina provodila vrijeme na poligonu i glumila velikog ratnika ako zna da su u isto vrijeme djeca od predsjednice na klizalištu ili na skupim fakultetima?
Zašto bi oni kopali rovove i valjali se u blatu ako bi znali da će oni jednog dana možda ginuti u nekom ratu dok će njihov vršnjak -što se uguzio u Ministarstvo vanjskih poslova preko veze- šetati svoje dupe po Bruxellesu i glumiti velikog diplomatu, dok oni nosaju krvave gaće po Velebiti.
U konačnici, zašto bi se netko želio jednog dana pretvoriti u Stevu Culeja, u ogorčenog i smušenog tipa koji svoje nezadovoljstvo iskaljuje na još smušenijem liku kao što je Pernar, a ne recimo na svojim stranačkim kolegama koji su ga i doveli do te situacije?
Pa zna se, zbog sira i vojne muzike.
