Ranije definiran kao namjerno ciljanje civilnog stanovništva radi izazivanja panike, terorizam je sada postao oznaka koja se odnosi isključivo na djela “nedržavnih aktera” ili čak pojedinaca koja se uklapaju u sliku “islamskog napada na Zapad”.
Kanadski premijer Justin Trudeau iznenadio je svjetsku javnost kada je 30. siječnja – dan nakon napada na džamiju u gradu Québecu u kojem je poginulo 6 i ranjeno 19 ljudi – događaj okarakterizirao kao teroristički napad. To je naime prvi puta da je jedan napad na muslimane na Zapadu nazvan terorizmom. Njegovu “grešku” smjesta su “ispravili” kanadski sudovi, koji su napadača Alexandrea Bissonnettea – inače kanadskog frankofonog nacista – optužili za višestruko ubojstvo i pokušaj ubojstva, ali ne i za terorizam. Takva optužnica zapravo nije iznenađenje. Norveški nacist Anders Breivik također je originalno optužen za ubojstva (njih 77), a za isto se kazneno djelo upravo goni i Beate Zschäpe, pripadnica njemačke nacističke organizacije koja je ubila devetero ljudi turskog i grčkog porijekla o čemu je snimala i propagandne crtiće.
Sve to skupa ne znači da su europske ili sjevernoameričke zemlje nesklone podizanju optužnice za terorizam. Dapače, rijetki preživjeli napadači za koje se pokaže da su gledali propagandne videe tzv. Islamske države ili al-Kaide u pravilu odgovaraju za to kazneno djelo koje se tretira kao teže u odnosu na obično ubojstvo. Za Bissonnettea je, prema navodima policije, utvrđeno da je bio pripadnik nacističkih grupa. Njegov napad zapravo je uvelike inspiriran onima koje su počinili poklonici spomenutih “džihadističkih” grupa. Jedino što je nedostajalo da se njegov čin okarakterizira kao terorizam je da napadač bude musliman, a da žrtve to ne budu. Ove zapadne pravosudno-političke nelogičnosti posljedica su proglašenog “rata protiv terorizma”, koji nema linije fronte i nema definirane sukobljene strane, pa omogućava pojedinim zemljama da proizvoljno koriste pravna sredstva već prema potrebi.
Ranije definiran kao namjerno ciljanje civilnog stanovništva radi izazivanja panike, terorizam je sada postao oznaka koja se odnosi isključivo na djela “nedržavnih aktera” ili čak pojedinaca koja se uklapaju u sliku “islamskog napada na Zapad”. S druge strane, zapadne države, a osobito SAD, vlastita vanpravosudna ubojstva ili višegodišnja interniranja civila bez suđenja tretiraju po ratnom pravu, pri čemu svaki civil može biti proglašen neprijateljskim borcem. Dakako, nema nikakve sumnje da zvjerski napadi za koje odgovornost preuzima tzv. Islamska država predstavljaju terorizam, no on se ujedno hrani osjećajem neravnopravnosti i nepravde zapadnih “dvostrukih aršina” te opravdava kao “nužna odmazda”.
U klasičnom “začaranom krugu”, oba terorizma (nacistički i džihadistički) prosperiraju na dojmu “sukoba civilizacija” koje ovo stvara, a popusti koje zapadno pravosuđe nudi nacistima u odnosu na džihadiste idealno se uklapaju u taj narativ i daju veliki poticaj rastu rasno-vjerski motiviranog nasilja.
