Saziv Vrhovnog suda SAD-a s konzervativnom supervećinom (foto Erin Schaff/Pool/ABACA)
Nakon ukidanja ustavne garancije prava na pobačaj Vrhovni sud SAD-a nastavio je ofenzivu protiv svega što republikanci smatraju progresivnim. Tako je, između ostalog, saveznim državama ukinuta mogućnost kontrole nošenje oružja u javnosti, a Agenciji za zaštitu okoliša drastično su smanjene ovlasti
Ukidanje ustavne garancije prava na pobačaj od strane Vrhovnog suda SAD-a liberalno orijentiran dio građana "kolijevke demokracije" doživio je kao teško probavljiv, katastrofičan udar na ljudska prava i demokraciju. No iako je u pitanju simbolički najbremenitija i za milijune žena životno najpogubnija odluka, ona po svemu sudeći nije ni početak ni kraj ofenzive koju je najviše sudsko tijelo u državi poduzelo protiv svega što se na ideološkom spektru naziva progresivnim.
Otkad je 2020. godine formiran tekući saziv Vrhovnog suda, sa supervećinom od šest konzervativnih sudaca naspram troje liberalnih, donesene su još i odluke kojima se ukida mogućnost saveznih država da kontroliraju nošenje oružja u javnosti, ukinuta je ustavna garancija kojom su se stanovnici suverenih starosjedilačkih područja štitili od represivnih aparata saveznih država (nadležnost bi trebala biti isključivo federalna), a donesene su i dvije odluke kojima se garantirala odvojenost crkve i države i jedna kojom se urušava takozvano Miranda upozorenje kojim se osumnjičenici za kaznena djela štite od policijskom silom iznuđenog priznanja. Donesena je i odluka kojom se poništava mogućnost pojedinca da tuži pripadnike granične policije zbog kršenja ustavnih prava, kao i ona kojom se drastično smanjuju ovlasti Agencije za zaštitu okoliša da regulira emisije štetnih plinova elektrana na fosilna goriva. Ukratko rečeno, široka područja legislative koja su se desetljećima gradila izbrisana su potezom pera u periodu od samo nekoliko mjeseci, a većina njih tijekom lipnja.
Ukidanje ustavne garancije prava na abortus sredinom toga mjeseca popraćeno je obrazloženjem koje je napisao notorni konzervativni sudac Samuel Alito, samoproglašeni propagator originalizma, doslovne interpretacije teksta Ustava koja podrazumijeva da ona mora biti u skladu s "poviješću i tradicijom" vremena u kojemu je pisan, a to su 18. i 19. stoljeće. Alito je u Vrhovni sud imenovan 2006. godine u mandatu Georgea W. Busha, te se i danas smatra jednim od najkonzervativnijih iako je Donald Trump 2020. u to tijelo imenovao još dvoje ultrakonzervativnih sudaca i jednu takvu sutkinju.
Obrazlažući odluku o pobačaju, Alito je napisao da ona neće imati reperkusije na srodne individualne slobode, za koje se smatra da ih garantira 14. amandman, jer se samo pitanje pobačaja tiče "potencijalnog života". No nema sumnje da ukidanje prava na pobačaj otvara vrata i za ukidanje niza drugih prava koja proizlaze iz tog amandmana a nisu dio "povijesti i tradicije". Budući da je 14. amandman ratificiran 1868. godine, logično je naime zaključiti da se, prema originalističkoj interpretaciji, on nije odnosio ni na prava kao što su ono na kontracepciju te istospolne seksualne odnose i brakove. Štoviše, i sam Alito u svom je obrazloženju napisao da su pojedinci "svakako slobodni misliti i govoriti što god žele o pitanjima kao što su 'egzistencija', 'smisao', 'svemir' i 'misterij ljudskog života', no to ne znači da su uvijek slobodni i djelovati u skladu s tim mislima" jer bi to, nastavlja, impliciralo i da imaju temeljna prava na "korištenje droga, prostituciju i slično".
U izdvojenim mišljenjima troje liberalnih sudaca to su obrazloženje protumačili kao jasan napad na sve individualne slobode garantirane 14. amandmanom, a ne samo pravo na pobačaj. Sudac Clarence Thomas, također konzervativac, eksplicitno je pak napisao da bi trebalo ukinuti i prava na kontracepciju, (istospolne) seksualne odnose s pristankom i istospolne brakove, te da ta pitanja nisu bila na stolu isključivo zato što od sudaca još "nitko nije zatražio da odlučuju treba li cijeli 14. amandman biti sačuvan ili revidiran". Drugim riječima, realno je očekivati da će se u budućnosti razmatrati cijela ta skupina prava koja su, kako smatra Thomas, "evidentno pogrešna".
Gotovo istoga dana kada je ukidanjem presude Roe v Wade ukinuta ustavna garancija prava na pobačaj, "pro-life" suci Vrhovnog suda svoju posvećenost životu demonstrirali su na, najblaže rečeno morbidan način, ukidanjem 111 godina starog zakona države New York prema kojemu je nositelj dozvole za skriveno oružje prethodno morao dokazati da ima konkretan razlog za samoobranu. Budući da, uz New York, i niz drugih država ima regulative kojima se ograničava pravo na nošenje oružja, one će sada također morati ukinuti takve zakone, čime je pravo na nošenje oružja drastično prošireno, i to u trenutku kada epidemija oružanog nasilja s velikim brojem žrtava poprima groteskne razmjere.
No ova presuda zanimljiva je i zato što razotkriva još jednu razinu hipokrizije konzervativnih sudaca, mimo one koja se tiče navodne brige za ljudski život te dodatno demonstrira da je navodno od politike očišćena, originalistička interpretacija Ustava samo loša krinka za implementaciju temeljnih ideoloških postulata Republikanske stranke i na nju navezane oligarhije.
Stručnjaci, naime, napominju da u slučaju Drugog amandmana intencija njegovih tvoraca nikada nije bila da se pravo na slobodno nošenje oružja dodijeli svakome. Dapače, kada se razmotri povijesni kontekst tog amandmana – koji se sastoji od jedne jedine rečenice – nedvosmisleno se može zaključiti da se to pravo odnosi isključivo na "dobro regulirane milicije", kako glasi početak amandmana.
Za tekst amandmana zaslužan je jedan od "otaca utemeljitelja" James Madison, koji je predvodio nastojanja za stvaranje funkcionalne centralne vlade nakon rata za neovisnost od britanske krune. Antifederalisti su se protivili uspostavi zajedničke vojske, pa je u Povelju o pravima, kojom je dopunjen Ustav, na koncu ušao tekst kojim se antifederaliste nastojalo razuvjeriti upravo garancijom prema kojoj se pravo na nošenje oružja neće kršiti "dobro reguliranoj miliciji, koja je potrebna za sigurnost Države".
Unatoč tome, kada je u pitanju Drugi amandman današnji "originalisti" nisu se odlučili za izvornu interpretaciju ukorijenjenu u "povijesti i tradiciji". Dapače tumačenja prema kojima taj amandman pravo na nošenje oružja daje svakome prilično su nov fenomen, koji datira od 1960-ih godina, neznatno prije presude Roe v Wade kojom se štitilo pravo na pobačaj.
Kako napominje portal The Intercept, Warren Burger, republikanski glavni sudac Vrhovnog suda u vrijeme Richarda Nixona, ideju da je intencija Drugog amandmana svakom građaninu dati neograničeno pravo na bilo koju vrstu oružja eksplicitno je nazvao "najvećim slučajem prijevare američke javnosti od strane interesnih skupina" koju je ikada doživio, što zorno ilustrira koliko su današnji konzervativni suci ekstremniji od onih iz vremena Nixona.
Tjedan dana nakon ove dvije presude, Vrhovni je sud, zabrinut za živote vlasnika fosilnih industrija, donio odluku kojom se drastično smanjuju ovlasti Agencije za zaštitu okoliša (EPA) da regulira emisije štetnih plinova. To ujedno predstavlja i najveći dosad udarac planu administracije Joea Bidena da do 2030. godine Amerika svoje emisije štetnih plinova smanji na 50 posto nižu razinu od one 2005. godine.
Kao i u dosad navedenim slučajevima, i ovu je odluku podržalo šest istih konzervativnih sudaca, koji su smatrali da se Planom o čistoj energiji, koji je donio Barack Obama, EPA-i daju prevelike ovlasti te je stoga za donošenje regulative koja će utjecati na "značajan dio američke ekonomije" potrebno pribaviti dozvolu Kongresa. Ukratko, kako piše The Economist, "kada EPA ubuduće bude razvijala smjernice za postojeće elektrane ona će se morati oslanjati na tehnološka rješenja koja se mogu primijeniti na te elektrane, a da se u temelju ne promijeni njihova priroda. Drugim riječima, smjernice se moraju pisati tako da elektranama na ugljen omogućavaju da ostanu elektrane na ugljen."
Kako pak napominje New Yorker, jednako kao i ustavnosudski napad na pravo na pobačaj, ni onaj na ekološku regulativu nije od jučer nego traje desetljećima, preciznije od 1971. kada je ustavni sudac Lewis Powell, također imenovan u vrijeme Nixona, pozvao "biznismene" da se suprotstave tadašnjim verzijama zakona o čistoj vodi i čistom zraku. Pritom treba napomenuti da je ukidanje ovlasti EPA-e vrlo izvjesno uvertira u napad i na druge vladine agencije, čiji bi rad, u kontekstu disfunkcionalnog Kongresa, ubuduće mogao biti dugoročno blokiran.
Kao što je već spomenuto, Vrhovni sud najavio je i da će najesen vjerojatno početi razmatrati još jedan izrazito bitan slučaj, onaj u kojemu republikanci iz Sjeverne Caroline tvrde da je zakonodavno tijelo te države jedino nadležno za iscrtavanje izbornih jedinica u svojoj državi. Vrhovni sud te države ranije je odbacio taj argument, smatrajući da bi zakonodavna tijela saveznih država time dobila praktički neograničenu moć da samostalno donose sva izborna pravila, bez upliva saveznih sudova. Time bi dobila moć i da utječu na federalne izbore, zbog čega se slučaj već sada smatra potencijalno najopasnijim napadom na američku demokraciju uopće jer bi se njime legalizirao gerrymandering, krojenje granica izbornih jedinica na način da to ide u korist jednoj stranci.
Argument koji sada koriste republikanci iz Sjeverne Caroline istovjetan je onome koji je 2000. uspješno iskoristio George W. Bush protiv protukandidata Ala Gorea, jednako kao i Trump na posljednjim izborima, ali bezuspješno. Trumpovi saveznici tada su se usprotivili odluci Vrhovnog suda Pennsylvanije da zbog pandemije Covida-19 produlji vrijeme za pristizanje glasova, tvrdeći da je sud time uzurpirao ovlasti zakonodavnog tijela te države, ali je razlika u broju glasova bila prevelika da bi preokrenula rezultat. No ostvari li Vrhovni sud svoju najavu da će slučaj razmatrati najesen a dogodine donijeti odluku, republikanci bi na izborima 2024. s takvim pravnim argumentacijama mogli imati puno više sreće.
Uza sve te odluke, Vrhovni je sud u lipnju presudio i da su savezne države koje subvencioniraju privatne škole to isto dužne činiti i u slučaju vjerskih škola, a raspored glasova također je bio isti, šest konzervativnih naprema tri liberalna suca. Time je, prema istraživanju koje je provelo Sveučilište Južne Kalifornije, sadašnji saziv Vrhovnog suda dosegnuo udio konzervativnih odluka od ukupno 74 posto, što je usporedivo jedino s 1931. godinom, kada je taj udio iznosio 80 posto.
Rekordno je pak nisko povjerenje građana u Vrhovni sud – samo 25 posto, najniže u posljednjih 50 godina, a rekordan je i udio izdvojenih mišljenja, koja se događaju otprilike dvostruko češće nego u prethodnim sazivima. Povjesničari zbog toga trenutni razdor među sucima Vrhovnog suda uspoređuju s onim kakav je vladao u 19. stoljeću u vezi ukidanja ropstva, 1930-ih u vezi implementacije New Deala, programa ekonomskog oporavka i 1950-ih i 1960-ih oko borbe za građanska prava. Neosporno je i da se ideološki razdor razjedinjene Amerike preklapa s granicama takozvanih crvenih i plavih država, no washingtonski politolog Jake Grumbach, koji proučava fragmentaciju američke nacije, upozorava da je razdor još dublji na relaciji urbano–ruralno. No i to bi se, napominje Grumbach, vrlo brzo moglo riješiti u korist republikanaca, ukoliko Vrhovni sud donese spomenutu odluku kojom će se ozakoniti manipulacije s određivanjem izbornih granica u liberalnim državama.
Piše: Tena Erceg, Portal Novosti
