Photo: Armin Durgut/PIXSELL
U Srbiji završeni izbori, u BiH ima – nema izbora, a ako ih i bude ne znači da će se i primijeniti. U Crnoj Gori predizborno stanje od ljeta 2020. godine i niko ne zna hoće li biti nove manjinske vlade, hoće li skupština zasjedati ili će se desiti nešto treće.
Autor Milan Račić
Bosna i Hercegovina
O troglavoj bosansko-hercegovačkoj aždaji ili trojici članova Predsjedništva, razbucane nam državne kabanice, sve je poznato, jedino što ni najpreciznija apotekarska vaga ne može izmjeriti jesu li ikad i šta dobro za BiH napravili. Ne ova, nego sve trojke od 1995. godine i od uspostave Dejtonskog sporazuma. Pred izbore, održani ili ne, sa novim ili starim izbornim zakonom, nacionalisti su već pred oktobar krenuli sa opšte poznatim nacionalističkim divljanjem i u borbu za vlastite lične i parijske interese, a ne kako to predstavljaju narodu, za nacionalne i vitalne interese.
Prvi u SDA, preplašen da mu unutrašnji glasači nisu dovoljni, krenuo je pola godine ranije, u martovski obilazak glasača u zapadnim zemljama kako bi ih privolio, jer mu je vlast poodobro ugrožena, da glasaju za njegovo državno i nacionalno veličanstvo. Zanimljivo je osmijeliti se i tražiti glasove od istih onih koje su on i tvorci tridesetogodišnje vlasti otjerali daleko od doma i rodne im grude. To samo govori koliko je troglavim stalo do onog što se u narodu jednostavno zove obraz.
Dvojica od preostale nacionalističke trojke okrenuti su, jedan Zagrebu, drugi Beogradu. Oni su već od okretanje glave zapadno ili istočno dobili ukočenje vrata, pa su odavno zaboravili da pogledaju šta se događa od Doboja do Neuma. Njima je jedino važno da će im njihova podrška donijeti novih četiri godine vladanja. Uzvratiće im oni trostruko, kad to od njih zatraži Vučić, Plenković ili Milovanović.
A onaj tzv. građanski član Predsjedništva svojim postupcima neće da bude svijestan da je u BiH odavno srušen međuvjerski i međuetnički sklad čemu je i sam umnogome doprinio. Stavio se u funkciju viših ličnih ili samo njemu znanih interesa. Vjerovatno će svoju političku karijeru završiti kad to procijeni politički mu babo.
Srbija
Kad ubjedljivo i istovremeno pobijedi i Vučić i Orban, a Vučić izjavi da je njegova stranka dobila manje od očekivanog, jer su desničari osvojili više od projektovanog, jedino nam ostaje da se upitamo postoji li ljevica uopšte, ne samo u ovim državama nego i na Balkanu. Odgovor je nedvojben. Desnica je okupirala i bivše države Jugoslavije i pozamašan dio Evrope. Vučić kao vrhunski politički majstor za kupovinu vremena sjedio bi na dvije stolice, iako su obe klimavih noga, na onoj zapadnoj koja nit njemu, nit bilo kojoj od zemalja Balkana garantuje decenijski ulazak u EU. Nešto ga vuče onoj ruskoj, ali se i ona sve više klima zbog pritiska zapada i ratnih događanja oko Ukrajine. Jedno je sigurno, ističe mu vrijeme u kojem je, bar u pokušaju, glumio Tita u međunarodnim odnosima. Vjerovatno je kao pravnik propustio lekcije iz istorije, da je Tito svjetski državnik, osnivač Pokreta nesvrstanih, da je imao 20 miliona stanovnika, da je njegova vojska bila peta sila na svijetu, a on sam podjednako s dobrodošlicom dočekivan i u Kremlju i Vašingtonu. Daleko prije, Tito je daleke 1948. godine Staljinu rekao ne, a osam godina ranije organizovao narodnooslobodilački pokret protiv fašizma i Hitlera. Zato je takva uporedba isto kao kad tek izlegle pačiće postrojite u dvadeset kilometarsku trku sa svjetskim plivačkim maratoncem Rogošićem, također plivačem iz Titovog vremena. Pobijednik je u obe varijante unaprijed poznat. Sigurno je da iole boljeg poznavaoca političkih prilika u Srbiji nije iznenadila Vučićeva ubjedljiva pobjeda, ali oni koji strateški i analitički dublje promišljaju prepoznaju da je ovo pobjeda koja ni u pokušaju nije uspijela da organizuje više od tri balkanske zemlje, Srbiju, Albaniju i Sjevernu Makedoniju, u tzv. Otvoreni Balkan, a tek da se organizuje pokret od preko 100 zemalja. Zato je pred Vučićem vrijeme kad će se morati definitivno odrediti koja je, od dvije stolice, sigurnija ili samo manje klimava.
Crna Gora
Crnogorski eksperimernt sa profesorom Krivokapićem, vjerskim fanatikom, prije i tek po okončanju izbora imao je, čak, i zapadne simpatije, ali je samo nakon godinu dana pokazao da je Dara doćerala cara do duvara. On i njegova vlada iz mjeseca u mjesec je uspješno i vrtoglavom brzinom polagala ispite koji su vodili ravno u propast. Od Cetinja i Belvedera, do sječe gotovo svih direktora u obrazovanju. Ni Krivokapić ni njegova vlada stvarno se nisu mogli dogovoriti ni sami sa sobom, a kamo li s narodom i glasačima koji ni danas ne znaju za koga su i zašto glasali. Trebalo bi uslijediti formiranje nove manjinske vlade pod vođstvom Dritana Abazovića koji još nije uspio razumjeti crnogorski nacionalni identitet i osnove onog, u praktičnom smislu, što se zove građanska država. Ne bude li manjinske vlade u Crnoj Gori na redu je tehnička vlada ili novi izbori na kojima će se uz navijačku ulogu međunarodne zajednice ponovo lomiti koplja, ko je za Crnu Goru, ko za Kosovo i Beograd, ko za građansku državu, ko za antifašizam, a ko za reviziju istorije.
Sigurno je, bez obzira o kojoj je od bivših YU država riječ, tanka je linija između demokratije i tiranije, između nacionalnog i građanskog, između fašizma i antifašizma, između dobra i zla. I u BiH, Srbiji, Crnoj Gori, u svim državama s ovih prostora, osnovni problem je što svi vode politiku protiv, a ne politiku za. U kombinaciji kriminala, nacionalizma i iskrivljene prošlosti, ne piše nam se dobro.
