Milorad Dodik – od umjerenog Srbina do Orbanovog miljenika
Malo je političara u regionalnoj politici koji imaju toliki staž i koji su prošli tolike ideološke transformacije poput Milorada Dodika. Od člana Saveza reformskih snaga Ante Markovića, do osnutka Kluba nezavisnih poslanika u NSRS, tada jedine opozicije u ratnom sastavu parlamenta RS. Dugo smatran jedinom alternativom u okviru srpskog političkog korpusa, Dodik sa svojim SNSD-om postaje ideološki ekstremniji i od samog SDS-a kojeg brzo stavlja u poziciju vječite opozicije.
Piše: Sandro Hergić
Dodik vješto plovi u novim političkim trendovima i geopolitičkim promjenama u svijetu. Njegov najrecentniji politički zaokret je bio usklađivanje s globalnim desničarskim islamofobnim trendovima. Prikazujući RS kao nekakav bedem hrišćanstva, Dodik je tako pokušao da osigura podršku zapadnih desničara u svrhu ostvarivanja vlastitih političkih ciljeva. Iako u tome nije imao naročitog uspjeha, a njegovi dobri odnosi s evropskom desnicom ponekad djeluju više kao PR potez nego ozbiljna politika, postavlja se pitanje da li globalna promjena ravnoteže u EU, ali i u USA (eventualni povratak Donalda Trumpa na vlast) može da mu pomogne da ostvari svoje političke ciljeve. Bitno je napomenuti da Dodikovo dodvoravanje evropskoj desnici traje godinama i nikada nije dalo neke naročite rezultate. Tako je Dodik imao moćnog saveznika u Heinz-Christianu Stracheu, bivšem lideru austrijske Slobodarske stranke, s kojim je dijelio ultradesne stavove. Ovo pragmatično savezništvo dolazi kraju 2019. godine, kada se pojavio snimak s Ibice gdje Strache razgovara sa ženom neutvrđenog identiteta, koja se predstavila kao nećaka ruskog oligarha Olega Makarova (koji će kasnije tvrditi da je jedinac i da uopšte nema nećaku) i sa Stracheom i njegovim pomoćnikom razgovara o eventualnoj finansijskoj i drugoj pomoći Stracheu na predstojećim izborima. Zauzvrat Strache joj je nudio pomoć u dobijanju vrijednih poslova u Austriji. Ovaj skandal ruši austrijsku vladu i de facto završava Stracheovu političku karijeru, a Dodik gubi tada jedinog saveznika u EU. Alternativu pronalazi u Viktoru Orbanu s kojim dijeli rasističke i islamofobne stavove i san o novoj desnoj Evropi. Bitno je napomenuti da je savezništvo između Dodika i Orbana isto tako više zasnovano na velikim riječima i svojevrsnom performansu nego na nečemu baziranom na ekonomskoj ili političkoj realnosti. Budući da Mađarska i sama ima otežan pristup EU fondovima zbog autokratije, ostaje nejasno kako je Mađarska uopšte u stanju da finansijski potpomaže RS.
Ono što se također previđa je i sama fragmentisanost evropske, ali i američke desnice, tako u samoj Republikanskoj stranci u USA postoje pro i anti Trump frakcije, dok je desničarska premijerka Italije Giorgia Meloni, od koje su strahovali mnogi u Briselu, čvrsto na pro EU i NATO kursu. Utjehu Dodiku nije donio ni prvi Trumpov mandat, budući da uz sav haos koji je donio, prvenstveno u USA, nije gotovo nikako promijenio američku vanjsku politiku spram BiH i regije. Teškoću Dodiku predstavlja i više puta iskazan proruski sentiment koji na evropskoj desnici, od invazije na Ukrajinu, više niko nema, barem ne otvoreno (osim već spomenutog Orbana). Tako da se u suštini RS zajedno s Miloradom Dodikom nalazi u još težoj poziciji nego prije par godina. Sama globalna desna alijansa je ograničena vlastitim sadržajem, pogotovo u pokušaju stvaranja takozvanog internacionalnog nacionalizma, budući da vrlo često osim antimigrantskih stavova i konzervativizma nema nikakvih drugih konkretnih načina saradnje između njih. Najbolji primjer koliko je teško ideološki okupiti desnicu jeste onaj bivšeg Trumpovog savjetnika Stevea Bannona, čiji su pokušaji da stvori neku vrstu globalne desne alijanse neslavno propali. Bannon je putovao po Evropi i držao konferencije na kojima su prisustvovali mnogobrojni visokopozicionirani čelnici desnih stranaka iz EU. Nakon početnog oduševljenja mnogi od njih su bili razočarani neorganizovanošću pokreta kao nemogućnošću da se njegove ideje primijene na evropski kontekst. Neki su ga poput švedskih demokrata odmah prozvali šarlatanom. Iz svega ovoga se vidi da je desna revolucija na koju Dodik, ali i politički vrh u Beogradu, računa još daleko. To pokazuju teškoće formiranja vlade u Holandiji poslije pobjede Geerta Wildersa, ali i neki obrnuti trendovi, pobjeda liberala Donalda Tuska u Poljskoj. Kako će se dalje razvijati politička budućnost Evrope, teško je reći, jer su se desila tektonska politička pomjeranja gdje centar preuzima sva obilježija desnice, dok tradicionalna desnica sve više koketira s fašizmom. Još jedan bitan ideološki oslonac Milorada Dodika predstavlja desno krilo Republikanske stranke koje je od Trumpove pobjede 2016. postalo dominantna struja u stranci. Baziran na islamofobiji i već spomenutim teorijama zavjere kao i hrišćanskom fundamentalizmu protestantskog tipa, koji USA vidi kao primarno hrišćansku zemlju, mnogi članovi ove struje Republikanske stranke već su iznosili bizarne teorije zavjere, poput one da se u većinski muslimanskim dijelovima Detroita prakticira šerijatsko pravo, a ne američki zakon.
Ove notorne laži su se primile kod velikog dijela konzervativnih glasača koji u američkim muslimanima, koji statistički predstavljaju beznačajnu etno-religioznu manjinu (ni 2% stanovništva), vide egzistencijalnu prijetnju. Teško da ovo može bitnije promijeniti američku politiku prema regiji, jer se njihova vanjska politika mijenja u zavisnosti od interesa, a ne od toga ko je na vlasti (politika Trumpove administracije spram, na primjer, Kosova je identična Obaminoj). Ono što je još jedna bitna stvar je to da je američko pravosuđe još uvijek prilično nezavisno što dokazuje skorašnja blokada učestvovanja Donalda Trumpa na izborima u saveznoj državi Kolorado. Šta donosi iduća godina koju mnogi nazivaju globalno superizbornom, jer su pred nama predsjednički izbori u USA, kao i izbori za EU parlament, koje mnogi analitičari nazivaju sudbonosnim. Očekuje li nas trijumf desnice ili pak njen lagani pad, ostaje da se vidi. A da li će Dodik uspjeti da profitira na globalnom usponu desnice ili se ipak bliži svojevrsni kraj njegove političke karijere, i to ostaje da se vidi.
