Foto: RTVBN
Kažu svaki glas je bitan! Jeste, naravno, ali je upitno koji rezultat daje zbir baba i žaba!?
U konkretnom slučaju ko Lukaču vjeruje – kajaće se – bio vlast ili opozicija.
U jeku zažarene političke situacije u Republici Srpskoj sve glasnije kruže priče o tome kako se ministar unutrašnjih poslova sve otvorenije suprotstavlja partijskom šefu Miloradu Dodiku i njegovim distopijskim najavama uvođenja „novog poretka“ u ovom entitetu.
Koliko su ovakve informacije tačne, sa sigurnošću se ne zna, ali simptomatično je to da je sama priča donijela Lukaču pomalo simpatije kod pojedinih protivnika aktuelne vlasti. I to pomalo, dovoljno je da izazove gađenje, kod svakoga ko išta zna o tome ko je zapravo Dragan Lukač i kakvu je rolu igrao od vremena ratne nesreće, preko nerasvijeteljene uloge pripadnika policije u otmici i ubistvu Davida Dragičevića, i pokušaja prikrivanja činjenica o ovom zločinu.
S druge strane, sve afere vezane za Lukača, odnosno način na koji se postavljao u različitim ratnim i poratnim prljavim igrama, daju jasan odgovor na pitanje: Da li je moguće da Lukač otvoreno Dodiku okrene leđa? Naravno da jeste. I za Dodika je to bolje nego da on okrene leđa Lukaču, jer bi se u istim vrlo brzo našao nož više puta obrisan o Lukačev rukav.
Nije tako davno bila 1997. godina, vrijeme „prevrata“ ili „demokratskog buđenja“, u RS, zavisno od toga s koje strane dolazi sjećenje na to vrelo ljeto. Tada predsjednica ovog entiteta, naknadno osuđana za ratne zločine, Biljana Plavšić, krenula je u obračun sa vrhom u to vrijeme vladajuće Srpske demokratske stranke kojoj je i sama pripadala.
Uz svesrdnu pomoć NATO snaga (kroz misiju SFOR-a), potpomognutu tenkovima, lakim i teškim naoružanjem, Plavšićeva, je relativno lako savladala do tada neprikosnovenu vladajuću bolumentu na čelu sa Radovanom Karadžićem, takođe osuđenim za ratne zločine.
A sve je počelo kada je ostala bez podrške u namjeri da smijeni tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Dragana Kijca. Zbog toga je došlo do oštre polarizacije i konfrontacije unutar političkog rukovodstva ovog entiteta.
Komadant specijalne jedinice policije Dragan Lukač, ipak nije imao dilemu, kome se prikloniti. Odbivši poslušnost ministru, priklonio se onoj strani na kojoj su bili Biljana Plavšić, Milorad Dodik, i vojna sila NATO pakta.
Uslijedilo je oružano zauzimanje policijskih stanica, i drugih objekata, u čemu je Lukač iskazao veliku hrabrost.
Da li je zbog ove hrabrosti, zaboravljeno na Lukačevu „hrabrost“ iz rata, oličenu kroz nikad razjašnjenu ulogu u ratnim zločinima jedinice na čijem je čelu bio, može se samo nagađati.
Činjenica je, da su pod paskom Tužilaštva za ratne zločina iz Haga, ali i domaćeg pravosuđa procesuirani mnogo manje poznati „ratni heroji“, odgovorni za neprebrojene živote nedužnih...
Lukačevu ulogu u tom periodu, još niko nije procesuirao. Čak ni pored činjenice da postoji dostupan video snimak na kome se jasno vidi kako lično naređuje odvođenje zarobljenika, koji su poslije završili na svirep način. Postoje i brojna svjedočenja.
Da li je „sljepilo“ pravosuđa pred ovim snimkom skupo plaćena cijena Lukačeve uloge u političkim previranjima u RS, možemo pretpostaviti.
Ali svakako ne treba zaboraviti ni još jedno Lukačevo okretanje leđa od nadređenog. Bilo je to u maju 2004. kada je odbijao naređenje o smjeni sa pozicije komandanta Specijalne jedinice policije, koje je izdao tadašnji ministar Zoran Đerić. Lukač se, ako se ne sjećate, tada sa svojim pristalicama zabarikadirao u bazu te jedinice na Rakovačkim barama. Naredio je i defile oklopnih transportera te jedinice prema sjedištu MUP-a. Situacija u Banjaluci je izgledala dramatično.
Da se povuče, pristao je tek nakon razgovora sa predstavnicima međunerodne zajednice i višečasovnog ubjeđivanja. Ne, nije zbog toga snosio posljedice. Lokalna vlast u Banjaluci, koju je tada predvodio SNSD i gradonačelnik Dragoljub Davidović ,imenovala ga je na poziciju šefa Komunalne policije.
Samo mjesec dana poslije OHR je smijenio Zorana Đerića sa mjesta ministra unutrašnjih poslova.
Protiv Lukača je vođen krivični postupak, nedugo nakon stupanja na ministarsku poziciju (2015. godine), jer je brutalno pretukao komšiju. Prijetio mu je i krampom! Ne, opet nije snosio posljedice.
Za njegovog mandata nije riješeno ni jedno teško ubistvo u RS. Crvenu liniju je, ipak definitivno prešao, kada je bez trunke empatije ili osjećaja odgovornosti stao iza zataškavanja ubistva Davida Dragičevića 2018. godine.
Nakon skandalozne pres konferencije visokih funkcionera MUP-a 26. marta 2018. godine, na kojoj su tvrdili da je „slučaj riješen“, da je David opljačkao jednu kuću i zatim izvršio samoubistvo skokom u rječicu Crkvenu, Lukač je javno stao iza ove tvrdnje.
Ni nakon što je istraga nedvosmisleno pokazala da nikakve pljačke nije bilo, te je otvorena istraga o ubistvu Davida Dragičevića, on nije osjetio potrebu da smijeni lažove sa pres konferencije, a kamo li, što bi bilo za očekivati sam podnese ostavku.
Umjesto toga aktere lažnog pressa, koji su se stavili u službu zataškavanja zločinaje je nagradio, poput Darka Ilića, koga je unaprijedio na poziciju svog savjetnika. Stavio se tako i otvoreno u službu prikrivanja zločina, odnosno zločinaca, ili možda i veše od toga. Istraga će pokazati.
Brutalno nasilje policije nad građanima koji su javno tražili procesuiranje ubica Davida Dragičevića, pa i nasilje nad roditeljima ubijenog, svakako spadaju u debelu zbirku razloga zbog čega se Lukač tretira kao neko „s kim ne treba tikve saditi“. Dodik to oduvijek zna. Ali njegov motiv je od početka bio jasan – i sa crnim đavolom do vlasti. Da li je đavo došao po tikvarinu? Znaće se uskoro...
Da li je sistem sadnje tikava jasan opoziciji!? Sudeći po novim partnerime – Nešiću i Selaku, i Nešićima i Selacima... Očito da nije. (Da li bi po toj logici i Lukač dobrodošao?). Uostalom, kažu svaki glas je bitan!. Jeste, naravno, ali je upitno koji rezultat daje zbir baba i žaba!?
U konkretnom slučaju ko Lukaču vjeruje – kajaće se – bio vlast ili opozicija. Podrazumijeva se da isto važi i za Nešića, Selaka, Nešiće, Selake...
