Otkako je ovog tjedna američki predsjednik Donald Trump priznao Jeruzalem kao glavni grad Izraela, zatišje u stoljetnom sukobu počelo se buditi i uzbunilo je cijeli svijet. Radikalni Hamas pozvao je u petak na Dan gnjeva i Treću Intifadu, što bi u kontekstu krvavih sukoba u regiji moglo poprimiti puno šire dimenzije od prve dvije Intifade. Iako Izraelci smatraju Jeruzalem svojim glavnim gradom, Palestinci žele da istočni dio grada postane prijestolnica njihove buduće države.
HRVOJE IVANČIĆ
Za shvaćanje ove problematike vrijedi podsjetiti kako Izraelci i Palestinci dijele maleni komad zemlje kojeg jedni zovu Izrael, a drugi Palestina. Palestinci žive pretežno u Pojasu Gaze i Zapadnoj Obali, dvije regije razdvojene i politički i geografski, dok Izrael koegzistira na ostatku teritorija od čega 60 posto čini pustinja Negev. I koliko god jedni drugima htjeli negirati pravo na naciju, trenutna situacija je takva da to pravo imaju i jedna i druga strana.
Trump i izraleski premijer Benjamin Netanyahu u svibnju ove godine (FOTO: Hina/EPA/Debbie Hill)
S obzirom da su njihovi identiteti izrasli na međusobnim sukobima i na negiranju prava postojanja onih drugih, jedini mogući korak prema suživotu je transcendentni identitet u kojemu će biti zadovoljene nacionalne ambicije jednih i drugih, bez prevelikog odricanja, osim odricanja onog ekstremnog i nasilnog elementa.
Nacionalizmi koji hrane jedan drugog
Izraelsko palestinski sukob u srži je sukob dvaju nacionalizama koji polažu pravo na istu zemlju. Odnos prema zemlji središnji je element svakog nacionalizma, pa tako i dva spomenuta. Nacije su kroz povijest nastajale na različite načine, a često potaknute suprotnostima prema drugim nacijama. Kako bismo mogli tvrditi – “to smo mi”, “to su naše posebnosti” – moramo ih usporediti s nečim različitim. Mnoge nacije nastale se kao otpor kolonijalizmu (arapski pokret) ili kao umjetno stvorene od ruke kolonizatora (većina zemalja Afrike). Hrvatski nacionalni pokret, primjerice, nastao je dobrim dijelom kao otpor austrijskom i mađarskom centralizmu tijekom 19. stoljeća.
Iako su u nedavnoj povijesti napravljeni koraci prema miru (Sporazum iz Osla 1993. godine, Samit u Sharm el Sheiku 2005. godine), konflikt je zadnjih godina eskalirao i izmrcvario učinjene napore. Sve u svemu, veliki dijelovi i jednog i drugog nacionalnog korpusa nisu u stanju odreći se svojih, sad već tradicionalnih stavova o negiranju prava na postojanje onih drugih. U tu se svrhu koriste argumenti koji se konstantno, već desetljećima ponavljaju.
Mnogi Palestinci, prema tome i Arapi, nijekali su Židovima pravo na državu tvrdeći da su oni tek vjerska skupina i ništa više od toga. O tome bi se dakako dalo raspravljati, pošto su mnogi Židovi doseljeni u Izrael, uistinu proistekli iz potpuno različitih kultura. No, s vremenom se svatko od njih uklopio u jednu jedinstvenu naciju i to je činjenica. Palestinci su također diskreditirali židovski nacionalni pokret, cionizam, nazivajući ga kolonijalizmom perpetuiranim od strane Europe i bez ikakvih pravih veza sa zemljom u koju su doseljavali. Jedina veza je doduše staro izraelsko kraljevstvo od prije 2.000 godina, i onih nekoliko posto Židova koji su cijelo vrijeme živjeli u Palestini. Ukoliko promatramo nastajanje nacija, one se formiraju tek u 19. stoljeću, kada nastaje i cionizam te se započinje s kolonizacijom u tadašnji dio Otomanskog carstva, u vrijeme dok palestinski nacionalni identitet još uvijek ne postoji.
Gašenje Osmanskog carstva, područje Palestine imperija gubi nakon Prvog svjetskog rata (ILUSTRACIJA: Facebook)
Izraelci s druge strane Palestincima niječu postojanje identiteta različitog od onog arapskog. U njihovim očima, palestinski je nacionalizam umjetno stvoren, bez ikakvih čvrstih korijena u prošlosti. I ovu tvrdnju možemo smatrati djelomično točnom. Ali kao opozicija sve prisutnijoj židovskoj kolonizaciji razvijao se otpor lokalnog arapskog stanovništva koji je s vremenom, počevši od britanske uprave 1920-ih, izrastao u nacionalni pokret.
Međusobna isprepletenost dvaju nacionalizama vidljiva je na svakom koraku. Kao da jedan bez drugoga ne mogu, jer i izraelski se nacionalizam s godinama izgradio usmjeren k diskreditaciji i negaciji onog drugog. Unatoč tim nijekanjima, obje su strane razvile vlastite nacije. Izrael je stvorio jaku državu, s konzistentnim institucijama i snažnom vojskom, dok su Palestinci razvijali nacionalni identitet kao opozicija u borbi za isti komad zemlje što se očituje u Prvoj i Drugoj Intifadi, iz 1987., odnosno 2000. godine.
Kako je sve počelo
Arapski se nacionalizam počeo razvijati tijekom 19. stoljeća kao otpor slabom Otomanskom carstvu. Rasplamsao se tijekom Prvog svjetskog rata, potaknut najviše od zapadnih sila. Britanska je vlada nastojala na svoju stranu pridobiti i bogate Židove pa je tzv. Balfourovom deklaracijom 1917. godine podržala ideju osnivanja židovske države u Palestini u kojoj je upravo Britanija 1920. godine dobila mandat na upravljanje Palestinom od Lige naroda.
Na početku spomenutog mandata tamo je živjelo oko 590.000 Arapa i oko 50.000 Židova. No, taj se omjer ubrzo počeo mijenjati. Britanci su nastojali održavati političku ravnotežu između doseljenih Židova i arapske većine, dajući objema stranama obećanja, no s rastom židovskog useljavanja raslo je i arapsko nezadovoljstvo. Počeli su izbijati oružani sukobi. Prvi se dogodio 1920. godine u Jeruzalemu, a najveći 1929. i 1936. godine tijekom arapskih ustanaka koje je vodio jeruzalemski muftija Amin al-Hussein. Britanci su ih ugušili silom.
Uoči početka Drugog svjetskog rata London je učinio političke ustupke Arapima, zbog čega je promijenjen stav prema useljavanju, te je ograničen kontingent useljenika na 75.000 dok je za veći broj imigranata bila potrebna arapska suglasnost. Po svršetku rata, točnije 1947. godine, Velika Britanija odlučuje staviti svoj mandat u Palestini na raspolaganje Ujedinjenim narodima. Čim je UN proglasio prestanak mandata, isti dan, 14. svibnja 1948. godine, Židovsko narodno vijeće proglasilo je izraelsku državu na području koje mu je dodijelio plan podjele. Dan nakon proglašenja nezavisnosti započinju teroristički napadi arapskih snaga u Jeruzalemu, ali i napad arapskih vojski na Izrael i Prvi izraelsko-arapski rat. Po svršetku rata 1949. godine Izrael je sebi pripojio još 40 posto teritorija koji je bio namijenjen za palestinsku državu.
Područje Palestine od britanskog mandata do danas (ILUSTRACIJA: Facebook)
Palestinska se nacionalna ideja razvijala sustavno s razvojem države Izrael. Tragična sudbina htjela je da se Palestinci disperziraju kao što su se nekoć disperzirali Židovi. Al Nakba je naziv najveće katastrofe Palestinaca odnosno velikog izbjegličkog vala iz 1948. godine tijekom kojeg je 750.000 ljudi napustilo svoje domove. Oni i dan danas žive u kampovima susjednih zemalja, s tim da su im jedino u Jordanu priznata građanska prava i tamo čine preko 50 posto stanovništva. U Libanonu, u egzilu, kao građani drugog reda žive već generacijama.
Razvoj palestinskog nacionalizma odvija se na nekoliko mjesta i u potpuno drugačijim uvjetima. On se razvija u izbjeglištvu: u kampovima i u dijaspori diljem svijeta. Razvija se na palestinskom teritoriju, Gaza i Zapadna Obala; te u Izraelu gdje živi oko 20 posto Palestinaca. Logično je pretpostaviti da se među raseljenim Palestincima javlja osjećaj otuđenosti, želja za povratkom u dom pradjedova te samim tim i osjećaj nacionalizma. Literatura, posebno poezija, igra važnu ulogu u definiciji nacionalizma kao želje za povratkom u domovinu. Preko literature, raštrkani su Palestinci bili u mogućnosti ujediniti se i graditi identitet.
Palestinski identitet oblikovala je arapska borba protiv kolonijalizma isto kao i političke ideologije 20. stoljeća: naserizam, cionizam, a trenutno i islamski fundamentalizam. Religija je posljednjih desetljeća prodrla u tkivo palestinskog nacionalizma, za razliku od prošlih vremena kada je borba bila povezana s ljevičarskim organizacijama na čelu kojih je stajao Yasser Arafat.
Zbog prisutnog Hamasa u Pojasu Gaze, Izrael pokušava dokazati da je terorizam inherentan palestinskoj borbi za nacionalni teritorij. U potpunosti je pogrešno pobrkati pravednu palestinsku borbu za vlastitu državu s ideološkim sukobom između terorista i zapadnih vrijednosti, slobode i demokracije.
Ni jedni ni drugi neće odustati
U izraelsko palestinskom konfliktu, kao u ostalom i u svim drugim konfliktima u svijetu, svaka zaraćena strana oblikovana je sukobom. Ukoliko je sukob permanentan i traje stotinu godina, on se upija u nacionalno tkivo i postaje condicio sine qva non opstanka nacije. Takav način razmišljanja za sobom vuče i duboku psihološku traumu koja, što svjesno što nesvjesno, stvara sliku prema ostatku svijeta. Revizija takve konstelacije značila bi duboko preispitivanje svih dosadašnjih mitova i elemenata koji su utkani u nacionalni identitet jednih i drugih. U sadašnjem shvaćanju, doživljaj uspjeha jedne grupe nužno znači neuspjeh druge. Zbog toga se tijekom godina razvilo ogromno nepovjerenje pa i strah kojeg je teško izbrisati.
Iako će mnogi Izraelci tvrditi kako Arapi u Izraelu imaju veća prava nego u bilo kojoj arapskoj zemlju, ta činjenica, koja je velikim dijelom točna, ne zadovoljava nacionalne težnje palestinskog naroda. Slabost i ranjivost Palestinaca usko je povezana s napretkom i jačanjem Izraela. Veliki egzodus 1948. godine uzrokovan je snagom Izraela, ali i odlučnošću arapskih zemalja da ga napadnu. Isto je i s ratom 1967. godine.
Palestinski prosvjednici na Dan gnjeva u bijegu nakon što je izraelska vojska ispalila suzavac (FOTO: Hina/EPA/Abed al Hashlamoun)
Bitan faktor u međuzavisnosti obje nacije je slika koju o njima ima vanjski svijet. U slučaju Izraelaca to je slika nasilnika, tlačitelja, grubijana s mišićima, rasista odgovornih za granatiranja, ubijanja civila, mučenja... U slučaju Palestinaca to je slika fanatičnog borca s bombom u ruci koji napada civilne ciljeve, često i u samoubilačkim akcijama, a zadnjih godina, i opravdano, kao žrtvu sa stotinama mrtvih civila na ulicama. I jedni i drugi žele se svijetu pokazati kao civilizirana i uljudna grupa koja nasilju pribjegava samo izazvana drugom stranom.
Pozivanje Hamasa, političkog predstavnika Palestinaca u Gazi, organizacije s izrazitim vjerskim nabojem, na Dan gnjeva i Treću Intifadu, može upućivati na nastavak tog krvavog plesa koji traje već stotinu godina. Hamas ne priznaje državu Izrael, već to područje naziva “Židovski entitet” i niječe pravo Židova na državu, dok Izrael Hamas smatra terorističkom organizacijom. Fatah, koji je najjača organizacija na Zapadnoj Obali od 2006. godine u dugotrajnom je sukobu s Hamasom. Prije dva mjeseca u Kairu je, uz posredovanje Egipta, postignut dogovor između Hamasa i Fataha o vladi nacionalnog jedinstva, a Trumpovo priznaje Jeruzalema kao glavnog izraelskog grada potez je koji ove dvije sukobljene strane može dodatno ujediniti. Trumpova odluka već je donijela i prve žrtve. Tijekom palestinskih prosvjeda, na Dan gnjeva, u petak je izraelska vojska u blizini granice s Gazom zapucala na prosvjednike. Potvrđeno je da je jedan prosvjednik ubijen, a palestinski mediji javljaju o više od stotinu ozlijeđenih na području Zapadne obale i Gaze.
Ono što je sigurno je to da Izraelci neće odustati od vlastite države. Ona je činjenica i ona je tu. Isto tako sigurno je i da Palestinci ne žele postati tek manjina unutar Izraela i popustiti pred stalno prisutnim podizanjem izraelskih naselja na području Zapadne Obale. I Palestinci imaju naciju i njihova zemlja pripada njima. I jedni i drugi kao uvjet koegzistencije imaju transcendenciju nacionalnih identiteta u nešto više, u nešto što nije isključivo za “one druge”.
Lupiga.Com
