Sve pod okriljem odavanja pijeteta žrtvama i opominjanja da se “ono što se desilo više nikada ne ponovi”, Republika Srpska predstavljena je kao masovna grobnica i proglašena genocidnom tvorevinom. Sama pomisao da je postavljanje onakve skalamerije na jednom od najvećih sarajevskih gradskih trgova odobrilo neko tijelo “službenog Sarajeva” ostavlja mogućnost za postavljanje bezbroj pitanja.
Što bi iko iz Republike Srpske trebao biti u Sarajevu? Kako da se mirimo i gradimo povjerenje kad nas nazivaju genocidnim? Kakvo je to multietničko Sarajevo koje neprestano napada Republiku Srpsku? Zašto bismo bili u istoj državi sa onima koji nas organski ne podnose i najsretniji bi bili da nas uopšte nema? Zašto da se ne odcijepimo od takve države? Zašto ne izaći na referendum i ne izglasati samostalnost?
Ko bi, nakon ove kvaziumjetničke, kvaziaktivističke i kvazikonceptualne “umjetnosti” i “kulture” sjećanja imao ikakvo moralno pravo da negira postavljanje ovakvih pitanja? Kom bi iole svjesnom pojedincu nakon ovakve jasne i nedvosmislene poruke to palo naum? Na koncu, kome još uvijek nije jasno da su ova pitanja oslonac Dodikove neprekidne desetogodišnje diktature u RS?
Ovakvim se promašajima i zlim namjerama, kakve nesporno “građanska inicijativa Anti-Dayton”, sigurno je, u pitanje dovode dvije stvari – kakvo je ovo odavanje počasti žrtvama genocida; je li Dodikova nacionalistička velimirovićevska politika, ipak, smisleno rješenje?
Naravno da ovo nema nikakve veze sa odavanjem počasti žrtvama genocida. Ni sa poštovanjem, ni sa ljudskom empatijom i saosjećanjem. Kako bi i imalo kada oni koji su ovu postavku osmisli neće sutra ispaštati posljedice u Srebrenici, Bratuncu ili Konjević Polju. Oni će nakon ove postavke nastaviti sa svojim lažnim konceptom “građanske hrabrosti”, a srebrenička će djeca i dalje doživljavati negiranje svog jezika, svoje nacije i genocida počinjenog nad njihovim narodom. Ona će sutra od svojih vršnjaka biti gledana kao djeca “onih” koji negdje tamo u “mrskom Sarajevu” otadžbinu njih i njihovih roditelja nazivaju genocidnom. Ona će sutra ispaštati za sve ono što je, upravo zbog saosjećanja i poštovanja, i temeljne ljudske pristojnosti, trebalo spriječiti.
Kolika je samo plitkost i glupost njihova, njihov mentalni deficit, ako misle da će u gradu, koji se već na drugoj strani smatra omraženim i tuđim, beskrajno neinteligentno provocirajući drugu stranu, odati počast žrtvama. “Donijeli smo masovnu grobnicu da vide, osjete i znaju kako izgleda i kako je bolno”, njihova je vrhovna misao. Kao da Sarajevo ne zna kako izgleda i kako boli četiri godine bez struje, vode i zraka. U mraku, bez dječjeg osmijeha i sa potpuno predvidljivim i očekivanim osjećajem nestanka ako samo i pokušaju pokazati postojanje. Života bez ičega ljudskog, sa najtegobnijim zadahom smrti. Kao da je Sarajevo četiri godine živjelo s cvjetovima ruže u dvorištima, a ne sa plodovima granata od kojih nije ostajala ni vegetacija, a ne ljudski život.
Njihova je građanska hrabrost lamentirati nad Srebrenicom sa beskrupuloznim zanemarivanjem žrtve, ljudskosti, čovječnosti. Za njih je Srebrenica, kao i Prijedor, samo vremenska linija u kojoj će skupljati svoje političke poene. Njihova Srebrenica nije Fatima Muhić, beba koja je bila nekoliko sati premlada da bi dobila ime. Umjesto toga, Srebrenica je za njih broj i nepregledno more nišana nad kojima će sutra graditi politiku pripreme i mobilizacije za nove sukobe, jer oni “Da se nikad ne ponovi” shvataju kao “da više nikad ne budemo nespremni”. Ta politika nema nikakve veze ni sa pomirenjem, ni sa izgradnjom mira i povjerenja, nego sa vječitim provokacijama i mentalnoj prezaostalosti da bi se krenulo dalje. Ona će, u nekom novom obliku i sa novim liderima, pripremati Bošnjake na nove ratne pohode i na nove odbrane, neprestano ih opominjući kako se njihove žrtve moraju osvetiti.
Ta je kvaziaktivistička grupa samo još jednom pokazala da u potpunoj ignoranciji i koletivnoj zatupljenosti tako decidno i doslovno čita i primjenjuje Karadžićevu politiku devedesetih. Bez ikakvog srama oni će preuzeti srpsku nacionalističku matricu, pokazujući da nacionalističke i fašističke politike na Balkanu samo mijenjaju subjekte i objekte – imena i prezimena provoditelja i žrtava. Sve je ostalo, a najviše mehanizam, potpuno isti.
Svojom primitivnošću ova je “građanska inicijativa” okaljala moral Sarajeva, stvarajući prema njemu još veći i jači animozitet. Ne shvatajući da je ovakvoj instalaciji mjesto u Banjaluci, i da je stvaranje osjećaja kako izgleda i kako je bolno ono što se desilo u Srebrenici stvar banjalučke građanske hrabrosti, a ne sarajevske. Stvar sarajevske građanske hrabrosti je da joj se više nikada ne ponovi da ovakva instalacija osvane i opstane u Sarajevu. Jedino tako se na ovoj zemlji može graditi država. U suprotnom, u ovoj će državi zemlja trpiti topovske i udare granata, i hiljade kostiju neidentifikovanih ljudi.
FOTO: Haris Begić
Izvor: Karike
