Američki prijatelj iz godina kad je Bosna i Hercegovina bila visoko na dnevnom redu u primopredaji svjetskih briga i poslova između „odlazećih“ i „dolazećih“ administracija, uvjerava me, sa dozom ironije s kojom prati sadašnja zbivanja na Balkanu, kako nema nikakve opasnosti da bi na današnjoj inauguraciji (20. januara) novi američki predsjednik Donald Tramp (Trump) mogao primijetiti kako u njegovom „bliskom okruženju“ – „u sedmom redu“ – nema Milorada Dodika ni da bi zbog toga mogao otkazati čitavu tu stvar. A teško bi se i među 324.118.787 Amerikanaca mogao naći neko ko od Trampovog dolaska u Bijelu kuću sasvim lično očekuje više nego predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Republike Srpske.
Vojni orkestar SAD vježba pred inauguraciju predsjednika SAD Donalda Trampa u Vašingtonu
Otkako mu je američka ambasada najprije uskratila i diplomatsku i turističku vizu da putuje u Sjedinjene Države kako bi „prisustvovao inauguraciji“, a zapravo jednom od brojnih privatnih balova u Vašingtonu tim povodom, a zatim ga američka ministarstva spoljnih poslova i finansija ove nedjelje stavila na „crnu listu“ osoba kojima se zabranjuje putovanje i oduzima imovina i novac u Americi, Dodik je te mjere totalne političke marginalizacije i izolacije predstavio kao „odmazdu odlazeće administracije“ i izrazio očekivanje kako će sa „dolazećom administracijom“ sve biti drugačije.
Utabanim stazama Slobodana Miloševića: Milorad Dodik
Slijedeći primjer Slobodana Miloševića, koji je sva međunarodna i uvjeravanja i pritiske i sankcije uspijevao predstaviti kao svjetsku antisrpsku zavjeru i ugrožavanje nacionalnih interesa, i tako samo učvršćivao svoj status neprikosnovenog vođe, i Dodik američke sankcije zbog antiustavnog i antidejtonskog djelovanja predstavlja kao kažnjavanje zbog „odbrane interesa“ Republike Srpske. Miloševića je njegov inat u nepoštovanju međunarodnih inicijativa, normi i prava odveo u sankcije i izolaciju, NATO-intervenciju i pred haški Tribunal.
Dodika su njegovi savjetnici ubijedili kako bi, u Trampovom najavljenom raskidu i sa nekim od godinama važećih osnova američke spoljne politike – uključujući i neslaganja i nepovjerenje u odnosima s Rusijom – moglo doći do „većeg razumijevanja“ za srpsku poziciju u odnosima na Balkanu.
Tramp, u usijanju predsjedničke kampanje, jeste doveo u pitanje neke od stubova američke spoljne politike: najavljivao je bolje odnose i veće razumijevanje s Moskvom i Putinom; nazivao NATO suvišnim i tražio da njegove članice plate punu cijenu bezbjednosti; nagovijestio raskid svjetskih klimatskih, trgovinskih i nuklearnih sporazuma; ignorisao višedecenijsku „politiku jedne Kine“ i telefonski razgovarao s predsjednikom Tajvana; govorio da će muslimanima zabraniti ulazak u Sjedinjene Države i zahtijevati registraciju onih koji su već tu; vrijeđao meksičke imigrante i najavio da će o trošku Meksika podići zid na granici.
Menadžerka kampanje Kelien Konvej i Donald Tramp na večeri dan prije polaganja zakletve za predsjednika SAD
Ali, i najekstremnija izborna retorika na kraju se suočava s ograničenjima komplikovanijeg svijeta, drugačijih iskustava i pogleda ljudi u vlastitom okruženju. To je kontekst u kojem će se uskoro kritičkije moći sagledavati i sadašnja euforična očekivanja približavanja Trampa i Putina, Vašingtona i Moskve. To još može i da se desi. Ali, razlog za skepticizam dolazi iz budućeg najužeg Trampovog okruženja. U kongresnim saslušanjima prošle nedjelje njegov budući ministar odbrane general Džejms Matis (James Mattis) rekao je o Putinu i Rusiji: „Sve je manje područja u kojima možemo raditi zajedno i kooperativno, a sve više područja u kojima ćemo se morati konfrontirati s Rusijom“.
Njegov kandidat za direktora Centralne obavještajne agencije (CIA), Majk (Mike) Pompeo, kaže: „Rusija se nametnula agresivno, sa invazijom i okupacijom Ukrajine, prijeteći Evropi i ne čineći ništa da pomogne u uništenju i porazu 'Islamske države'“.
Kandidatkinja za ambasadorku u Ujedinjenim nacijama, Niki Hejli (Nikki Haley) rekla je kako se slaže da je Rusija zauzela teritoriju Ukrajine 2014. godine i da su američke i međunarodne sankcije bile odgovarajući odgovor. „Krim je dio Ukrajine", rekla je ona.
Sa tim ekstremno različitim pristupima američkoj spoljnoj politici između novoizabranog predsjednika i njegovih budućih najbližih saradnika, svi plaćeni ili samozvani savjetnici i analitičari pridaju sebi natprirodne moći ako tvrde da znaju u kojem će se smjeru razvijati, na primjer, američko-ruski odnosi. Ali, i ako zaista dođe do otopljavanja i približavanja u odnosima Vašingtona i Moskve oni imaju dovoljno bilateralnih tema – od Ukrajine i sankcija, eventualne saradnje u uništavanju „islamske države“ i borbi protiv terorizma, smanjivanju i kontroli nuklearnog naoružanja, navodnog ruskog uplitanja u američki izborni proces – da Balkan ili Baltik tu mogu da se pojave tek kao „kusur“ ili „kolateralne šteta“.
Zato i povodom današnje smjene u Bijeloj kući za ozbiljnu politiku kakve, na žalost, nema na Balkanu, pravo pitanje nije šta će o tom regionu misliti ili govoriti Tramp ili Putin, nego: kakvu viziju vlastite budućnosti i mjesta u svijetu imaju sami balkanski politički prvaci. Dodik je poziciju svoga entiteta i „napismeno“ definisao: ako u ovoj godini ne dođe do reforme pravosuđa, sa „vraćanjem nadležnosti“ otetih od njegovog entiteta, u 2018. slijedi referendum o samostalnosti i ponuda mirnog razdruživanja s Federacijom uz obostrano međusobno priznanje „a na prostoru BiH, od samostalnih država koje bi bile formirane, uspostavila bi se unija država BiH sa otvorenim granicama, slobodnim kretanjem ljudi i roba“.
Bošnjačka politika na ovoj raskrsnici svjetske politike svodi se na ulogu navijačica pored aut-linije bez ozbiljnog projekta ubrzavanja „eurokompatibilnosti“ i širenja partnerstva za njegovo provođenje.
