Kako je pregovaračko “zeleno svjetlo” za BiH ojačalo uticaj Moskve u BiH i reakcija SAD-a
Foto: Evropska komisija
Na zasjedanju u Briselu 21. i 22. marta 2024. godine, Vijeće EU odobrilo je otvaranje pregovora s BiH “te pozvalo Komisiju da pripremi Pregovarački okvir s ciljem da ga Vijeće usvoji u trenutku kada se poduzmu svi relevantni koraci navedeni u preporuci Komisije od 12. oktobra 2022”.
Piše: Denis Čarkadžić
Neko će reći započeli smo pregovore.
Neko, opet, da nismo.
Istina je da je BiH je dobila “zeleno svjetlo” da započne proces pregovora, ali kada ispuni određene uslove.
Ono što ćemo često čuti je da smo “zeleno svjetlo”, pored “impresivnog napretka na EU putu”, šta god to značilo, dobili iz istog razloga kao i kandidatski status - geopolitičkog.
“Argumenti” u tom pravcu idu otprilike ovako: Što smo, formalno, bliže EU zaštićeniji smo od “malignog uticaja trećih zemalja”, pri čemu se primarno misli na Rusiju.
Ova, geopolitička dimenzija koje je, kažu, pokrenula novu “dinamiku proširenja” EU podstaknuta je, reći će u Briselu, zabrinutošću za stabilnost i sigurnost u Evropi usljed agresije Rusije na Ukrajinu.
Ono što je nepoznata u ovoj geopolitičkoj jednačini je kojim to geopolitičkim alatima ili mehanizmima zemlju koja postaje kandidatom ili dobija zeleno svjetlo za pregovore Brisel dodatno štiti od bilo čijeg vanjskog uticaja?
Treba li u ovom kontekstu napominjati koliko je EU od takvih uticaja zaštitila države koje su davno otvorile pregovore?
Da li je taj uticaj od tog momenta slabio, ili je pak danas još jači?
Prije će biti da je ovo drugo.
Koliko smisla ima uopšte ta teorija ako se uzme u obzir da EU ni sebe ne može da zaštiti u geopolitičkom smislu i neće moći sve dok se, kada je vanjska politika EU u pitanju, princip odlučivanja konsenzusom ne ukine.
Naravno, da je integracijski proces BiH praćen stvarnim, suštinskim i u praksi potvrđenim reformama, priča bi bila drugačija. Ali svima je jasno da nije, i da i ne može biti jer se on očekuje od mahom onih kojima takvo nešto ni u primislima nije u interesu.
Naprotiv, onaj ko je na unutrašnjem planu u BiH sa “zelenim svjetlom”, dobijenim za formu a ne suštinu, povratio dobrano poljuljani međunarodni kredibilitet, došao pod svjetla reflektora kao “zaslužan” za uspjeh, dobio pečat “evropskog čovjeka” bez kojeg napredak BiH na EU putu ne bi bio moguć, drugim riječima ojačao, upravo je ključni partner i najčešći gost Moskve - Milorad Dodik.
I onda je stvari resetovala jedina geopolitička sila koja na Zapadnom Balkanu ima sposobnost i alate da to učini - SAD.
Način na koji je ta moć emitovana ovoga puta bio je nedvosmislen, jasan, reklo bi se brutalan.
Američke sankcije više nikome nisu smiješne i besmislene, a aktiviranje njihovog finasijskog mehanizma prema već ranije sankcionisanim osobama znači i najavu skorog kraja njihovih političkih karijera.
Tajming je savršen. Mehanizam je primijenjen uoči Šmitovog nametanja tzv “tehničkih izmjena” Izbornog zakona BiH da bi ih, pored ostalog, zaštitio ali i obezbijedio njihovu praktičnu primjenu, što se već počelo dešavati unatoč prijetnji iz RS-a svim i svačim koje su uslijedile.
Teško se oteti utisku da je, i pored sveopšte javne galame tim povodom u tom entitetu, iza kulisa zavladala jedna vrsta posebne tišine, ili bolje reći šoka nakon kojeg će, za one za koje još nije kasno, uslijediti prvo geopolitičko, a onda i realpolitičko otrježnjenje koje će u ranoj fazi rezultirati diskretnim, a na kraju i otvorenim distanciranjem od onih koji zagovaraju bilo kakvu dalju konfrontaciju sa interesima SAD-a u BiH.
Ovdje, čini se, jednom dijelu političke javnosti u BiH treba pojasniti da su SAD uvele sankcije pojedinicima jer su procijenile da njihove aktivnosti predstavljaju “ozbiljnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti i vanjskoj politici Sjedinjenih Država”.
Dakle, primarni razlog sankcija je ugrožavanje američkih interesa. Tek nakon toga dolazi i činjenica da su ugrožavali i interese BiH koji se u ovom slučaju u najvećoj mjeri poklapaju sa interesima SAD-a - stabilnost i bezbjednost.
Iz svega se može zaključiti da ono što radi Brisel u BiH, nije uvijek i do kraja kompatibilno sa interesima SAD-a ili, stavimo to i ovako, nesposobnost EU da zaštiti sebe i svoje partnere od “malignih uticaja trećih zemalja” ugrožava interese Vašingtona. To i jeste razlog da, kada voda dođe do grla, SAD djeluju i pokažu Evropi da je bez njenog uticaja u geopolitičkom aspektu veoma ranjiva s polja, ali često i iznutra.
Očekivano, Brisel i Delegacija EU izrazili su svoje nezadovoljstvo ovakvim razvojem događaja u BiH jer je “ugrožen njen evropski put”. Pored toga, poseban problem sada za briselske karijeriste je i kako odbraniti i održati mantru o “impresivnom napretku BiH na EU putu” koji je već bila pripremljena pred nadolazeće izbore za ključna EU tijela.
No, i pored posljednje intervencije Vašingtona, ne treba imati dilemu da su pred BiH vrlo izazovna vremena u kojima, ako ništa drugo, onda kada je djelovanje ključnih međunarodnih faktor u pitanju, situacija postaje jasnija.
Dobre vijesti su da se konačno primičemo kraju ere statusa quo u kojoj je zemlja bila više od jedne decenije i kojeg je obilježio sveopšti nazadak društva uz jačanje domaćih političkih opcija koje su istovremeno bili “partneri” kako Zapada tako i Istoka, te kao takvi rasli do tačke do koje smo sada došli.
“Sive” geopolitičke zone u BiH više neće biti moguće. Slijedi otvoreno biranje strana, svidjelo se to nekome ili ne.
