Sve popularnijom na političko-publicističkom tržištu ideja u Hrvatskoj postaje: “teorija” islama i islamizma. Predvodnici publicističkog vala su političari na zalasku karijera, a politički ritam udara predsjednica države. Rezultati su mizerni, ali krajnje štetni.
I baš nekako u isto vrijeme kad je knjižarstvo u Hrvatskoj ispuštalo zadnje izdisaje stečajem najvećeg igrača na tržištu – Algoritma, domaća publicistika je svjedočila zavidnoj produktivnosti autora starije generacije kojih takve tržišne marginalije zaobilaze ili ih se u najmanju ruku: ne tiču. U kratkom razmaku, gotovo “koordinirano”, zreli momci domaće političke i juridičke elite, odlučili su nas obradovati novim uvidima u stare teme koje su silom prilika ili kalendarom kratke povijesti ovdašnji naroda opet postale aktualne. Miroslav Tuđman, Vladimir Šeks i Mato Arlović, svaki u svom žanru – od geopolitičkog fantasy-trilera preko dnevnopolitičke melodrame do ustavnopravne epike – odlučili su se zabaviti devedesetima, i to ne bilo kojim dijelom devedesetih nego upravo “problemom” Bosne i Hercegovine (Šeks posredno, ostala dvojica prilično direktno).
No puno zanimljivije od njihovih tekstova i nalaza, izvedba je tih publicističkih noviteta, odnosno vrijeme njihova izlaska u javnost baš u trenutku novih “neslaganja” između bošnjačke i hrvatske političke elite u BiH i u trenutku iščekivanja pravomoćne presude Haaškog tribunala vođama Herceg-Bosne koja je zakazana za kraj studenog. I doista, takav dnevnopolitički kontekst iziskuje zaseban medijski inženjering, međutim, pokazalo se da je on puno dalekosežniji i “opasniji” od jednodnevne uporabe tog dana u novembru.
Ćaćin sin
Taj svojevrsni syllabus za iščekivanje 29. studenog, reakcije je izazvao tek nakon intervjua Miroslava Tuđmana Globusu krajem ovog ljeta u kojem je ponudio digestive-verziju svoje knjige inovativnog naslova “Druga strana Rubikona: politička strategija Alije Izetbegovića”. U ovom se slučaju nećemo baviti psihopatologijom obiteljskih odnosa koja je svakako prva asocijacija nakon što se pročita naslov knjige u kojoj se sin očito bavi očevim nedovršenim poslovima. Ono što nas zanima, Tuđmanova je retorika koja je puno zanimljivija od njegove analitike. Sažetak iznijet u tjedniku Globus može se svesti na hrpu općih mjesta koja kolaju medijskim prostorom već tridesetak, ako ne i više, godina.
Teze Tuđmana ml. baždare se na površnoj hermenutici teksta Islamske deklaracije iz davne 1970. koja se autorski atribuira Aliji Izetbegoviću i uspostavljanju uzročno-posljedične veze tog dokumenta i suvremenog straha od “islamskog terorizma” u Bosni i Hercegovini i Europi. Kao i u nekim drugim slučajevima, iščitavanje recentne povijesti Balkana iz tekstova, a pogotovo iz žanrova deklaracija i manifesta, više služi mazanju već dobro nauljenih nacionalnih tenzija, a puno manje širenju perspektiva i iskopavanju dubljih i ne toliko manifestnih slojeva materijalne povijesti Jugoslavije u predratnom i ratnom periodu. Kako je tekst deklaracije po svojem sadržaju danas tek politički benigan izraz kritike sekularizacijskih procesa u muslimanskim društvima i pokušaja pomirenja moderniteta i islamističkih shvaćanja odnosa vlasti i religije, drugim riječima – sam po sebi ne daje “mesa” za raspirivanje straha od islamskog terorizma 47 godina nakon što je napisan – Tuđman se odlučio poslužiti provjerenim narativnim sredstvima međunacionalnog huškanja i kreiranja histerije.
Kraljica izvedbe
Strah od muslimana tako se u knjizi i intervjuu dodatno raspiruje ratnim slikama i korporalnim imaginarijem o zločinima mudžahedinskih trupa za vrijeme rata u BiH, koji su se svakako dogodili, ali nisu ništa specifičniji od koljačkih inovativnosti postrojbi drugih etnija u to vrijeme. Ali to što su nosili oznake na arabici i uzvikivali Allahu ekber čini ih, bit će, egzotičnijim i time u bitnome opasnijima od postrojbi s krunicama i brojanicama, pogotovo u kontekstu medijskog posredovanja ritualnih dekapitacija Daeša. U tako postavljenom medijskom settingu, jedva se dočekala pojaviti i kraljica izvedbe – predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović, koja u zadnje vrijeme dajući izjave voli naglašavati i vlastite stručne interese i kompetencije.
Kao studentica doktorskih studija koja se posebno fokusirala na pitanje međunarodne sigurnosti, predsjednica Kitarović već par mjeseci širi po balkanskim konferencijskim štacijama priču o rastu “radikalnog islamizma” u Bosni i Hercegovini, “leglu terorista”, “tisućama stranih boraca” koji se vraćaju u BiH nakon poraza Daeša na terenu. Iako tu dijagnostiku nikad nije potkrijepila podacima, štoviše, ravnatelj SOA-e Danijel Markić pri nedavnoj posjeti bosanskohercegovačkoj sigurnosnoj službi (OSA), neizravno je demantirao takve nalaze, kao i u nekim drugim primjerima, predsjednicu Grabar Kitarović to ne priječi da nastavi svoj šou zajedno sa bekvokalima u obliku ministra vanjskih poslova Austrije Sebastiana Kurza i češkog predsjednika Miloša Zemana koji su, svaki iz svojih dnevnopolitičkih razloga, odlučili raspirivati strah, a još gore – dodatno poremetiti ionako kompleksne odnose unutar BiH.
Paradžemati i stanje na terenu
Do te mjere da su izazvali reakcije poslovičnog šutljivog i skrušenog čelnika Islamske zajednice BiH reis-l-uleme Huseina ef. Kavazovića koji je pismima tražio objašnjenje za takve izjave predsjednice susjedne države. I to s razlogom s obzirom da se spomenute teme itekako tiču institucije IZ BiH koja je posljednjih godina potresena unutarnjim sukobima, ali puno važnije – pokušajem stvaranja paralelnih islamskih institucija, odnosno paradžemata u čije je postepeno čišćenje krenuo Kavazović. Svako ometanje i dodatno stvaranje kaosa u pokušajima da se donekle saniraju posljedice dugogodišnje nebrige i vladavine bivšeg čelnika IZ BiH Mustafe Cerića, nije u interesu čelništva najveće vjerske institucije u državi.
Međutim, osim u tim institucionalnim okvirima, sve te izjave valja promatrati i u jednom širem kontekstu stvaranja specifičnog diskursa o islamu. Riječ je o retoričkim mehanizmima koji politiku i povijest svode isključivo na identitetska pitanja, a onda u daljnjem izvodu taj identitet svedu na jedan nosivi atribut – u ovom slučaju religiju. Tako da svi muslimani u različitim etničkim, jezičnim, geografskim i kulturnim kontekstima postaju predstavnici islama, a onda ukoliko ste dovoljno tendenciozni – islamizma. Dalje je onda lako povući paralele sa “radikalnim islamom” i “terorizmom”, pogotovo ako vam je to politički profitabilno. To se u ovom slučaju desilo i Bošnjacima, odnosno bosanskim muslimanima. Narod se poistovjetio s vođom (preminulim ranih dvijetisućitih) koji je bio predstavnik misli i inetelektualne grupacije kritične prema sekularizaciji muslimanskih društava i zapadnom model nacionalizma u većinski muslimanskim političkim entitetima (Egipat, Sirija, Indonezija). Drugim riječima – bio je islamist u svom povijesnom kontekstu i u trenutku kad je islamizam preuzimao dominaciju u većinski muslimanskim zemljama nakon razočarenja u sekularne vlasti ili pak kao posljedica američkog gušenja komunističkih tendencija kao jedine političke alternative.
Islam kao crvena krpa
Osim činjenice, nacionalnog vođe – islamista, daljnjem stvaranju diskursa o “radikalnom islamizmu” u Bosni pogodovalo je i sudjelovanje ratnika iz drugih muslimanskih zemalja u postrojbama Armije BiH, a onda stvaranje paralelnih institucija u kojima se naučavalo prema obrascima koji su bili svojstveni nekim drugim muslimanskim društvima i poretcima (primarno Saudijska Arabija i vehabizam). Pritom, treba uzeti u obzir da se te paralelne institucije koje novače i obrazuju mlade muškarce u smjeru usvajanja milenarističkih pogleda na svijet nastaju na tkivu potpuno uništene, etnički očišćene države s nikakvom (socijalnom) infrastrukturom u kojem džemati u manjim mjestima predstavljaju jedinu socijalnu i kulturnu infrastrukturu, a odlazak u rat nakon ideološke indoktrinacije – i jedini način za izlazak iz zemlje i socijalne bijede. Uostalom, razvoj sličnih fundamentalističkih učenja na tkivu postojeće vjerske infrastrukture nije stran ni Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj.
Međutim, te kontekstualne i povijesne činjenice i sličnosti, čine se nebitnim i viškom u pokušajima da se stvori slika o tome da je svaki pripadnik mulimanske vjere ili pak pripadnik muslimanskog kulturnog kruga dio istog konceptualnog i ideološkog svemira koji ima za jedini cilj opasat se bombama i upasti u prvi shopping centar koji mu se nađe na putu. Do sada je naš politički kontekst zaobilazio taj tip diskursa i diskurs o muslimanima je bio uvjetovan nekim našim političkim lokalizmima i kulturnim specifičnostima. No duboka ekonomska kriza pa onda i kriza europskog parlamentarizma od (nekadašnjih) predstavnika desnog centra iziskuje korištenje svih raspoloživih sredstava za preživljavanje na političkoj sceni. Muslimani se u trenutnim političkim konstelacijama, čine kao najjeftniji žrtveni janjci za spas euro-atlantskog poretka.
