Marko Radić je evidentno za HDZ, koji usput upravlja i politikom sjećanja u gradu, vertikala čiji put treba slijediti.
Piše: Dragan Markovina
Najveća zabluda u koju su prosvjetiteljstvo proisteklo iz racionalizma u 18. stoljeću te lijeva ideja u 20. doveli ljude jeste ona koja je sadržana u ideji o kontinuiranom progresu i hodu čovječanstva ka svijetloj budućnosti. Ta je ideja na toliko polja poražena u 20. stoljeću, s ozbiljnim izgledima da čak i njeni prosvjetiteljski temelji budu izbrisani u 21., da se danas takvo što može promatrati isključivo kao religijsko utopističko vjerovanje, ništa drukčije od vjerovanja u ostale religijske obrasce. Ta činjenica je, naravno bolna, a kod nas se posebno brutalnom pokazala devedesetih godina, opet s nezanemarivom mogućnošću da nasljeđe tog poraza bude još i gore od svega onoga čemu su naša društva bila izložena.
Sve ovo pišem motiviran onim čemu svjedočimo posljednjih dana u Mostaru, nakon ubojstva Marka Radića. Ukratko, s čime je javnost sigurno upoznata, taj čovjek koji je osuđen za grozne ratne zločine, ispraćen je kao ugledan građanin, s komemoracijom na najreprezentativnijem mogućem mjestu u Mostaru, u Hrvatskom domu “Herceg Stjepan Kosača”, uz prisustvo čelnih ljude stranke koja neupitno vlada tim gradom ili njegovim znatnim dijelom posljednjih trideset godina. Drugim riječima, Radić je evidentno za HDZ, koji usput upravlja i politikom sjećanja u gradu, vertikala čiji put treba slijediti. Kako smo isti slučaj imali s odnosom prema Slobodanu Praljku, čovjeku koji je također osuđen za ratne zločine, nakon čega je počinio samoubojstvo, jedino što nam preostaje jeste da se osvrnemo nekoliko desetljeća unazad i vidimo tko su bili heroji Mostara nekada.
Zbog specifične situacije, zadržat ću se samo na Hrvatima i pobrojati: Antu Zuanića, gimnazijalca koji je ubijen kao partizan 1942. godine, zatim Lea Bruka, koji je poginuo u antifašističkoj borbi 1943., Ljubu Brešana koji je uhapšen kao ključni organizator otpora i generalni sekretar Mjesnog komiteta KPJ, nakon čega je izložen petnaestodnevnom mučenju, za vrijeme kojega nije odao nijednog ilegalca da bi u kolovozu 1943. bio strijeljan kod Pologa. Tu su i Karlo Batko koji je također poginuo u antifašističkoj borbi 1943., ali i Ivan Krndelj koji je bio zatočen u zloglasnom Kerestincu i strijeljan je od ustaške vlasti na Dotršćini u Zagrebu već 1941. Zuanić i Bruk su izgubili ulice u Mostaru, Brešan i Batko su ih nekim čudom sačuvali, ali ne bi bilo uopće začuđujuće da ih zamijene Praljak i Radić, dok je Ivan Krndelj imao sreće da se trg koji nosi njegovo ime nalazi u dijelu grada do kojeg HDZ-ova politika nije mogla dobaciti pa se taj trg ispred Željezničke stanice još uvijek tako zove.
Kad se čovjek suoči, već samo s ovom suhom faktografijom, a kamoli kad bi ulazio u detalje biografija svih ovdje nabrojanih, prvo što mu pada na pamet je kultna rečenica iz Andrićeve “Travničke hronike”. Naime, nakon što se francuski konzul koji je tek pristigao u grad sljedećeg jutra probudio, suočivši se s memlom i kaljužom, Andrić imaginira njegove misli na sljedeći način: “Što smo mi Bogu zgriješili i sudbini dužni?” Mogli bismo sada ući u politološku, sociološku ili psihološku analizu ljudi koji ovakvu vrstu politike aktivno podržavaju i svakako nisu samo njene pasivne žrtve, a takvih ljudi je priličan broj, većina čak, ako je suditi po rezultatima izbora. No, to bi nas odvuklo u neku bitnu, ali sasvim drugu temu. Ono što pak ostaje čvrsto vezano uz ovu temu jeste to da su autori politike sjećanja u Mostaru, ali i dobrom dijelu zemlje daleko od iskrenog vjerovanja u Boga i neku konačnu pravdu u zamišljenom posthumnom životu. Oni se Njega evidentno ne boje.
