I dok Bego Gutić satanizira i prijeti, ucjenjuje i ljaga, ostatak akademske zajednice šuti na očigledan progon pomenutih profesora i profesorica, spreman da se još jednom povinuje moćnicima i da se dodvori kolegama koji su blizu Bakirovog političkog prijestolja
Fotografija: Artist iz Buenos Airesa Raul Lemesoff prepravio je stari Ford Falcon da izgleda kao tenk, "oružje za masovne instrukcije" sa 900 knjiga "municije" (via Front Slobode)
Tuzlanski univerzitet prvi se u BiH, kako su se voljeli hvaliti njegovi rektori i drugi univerzitetski moćnici, reformirao po pravilima Bolonjskog procesa. A radi se o tome da je u ovdašnjoj univerzitetskoj i društvenoj praksi Bolonjski proces shvaćen kao centralizacija univerziteta i samim tim davanje što veće količine akademske i s njom tijesno skopčane političke moći rektoru i njegovom upravljačkom timu. I dok je u drugim evropskim zemljama trajala epistemološka kritika Bolonjskog procesa koji rezultira proizvodnjom stručnog i ukidanjem naučnog znanja, u BiH su zagovornici Bolonjske reforme, u pravilu bliski vlastodržačkom nacionalističkom aparatu, tu reformu izdigli na razinu nedodirljive ideološke naracije i pretvorili je u veliki politički mit o uspjesima akademske zajednice. Rezultat takve reforme je destrukcija visokog obrazovanja u BiH, inflacija diploma, komercijalizacija visokog školstva, te njegova izravna ideologizacija i politizacija. U toj nakaradnoj reformi stvorena je nova klasa akademičara i akademičarki koja se izravno uključila u nacionalistički ideološki aparat i namjesto nauke na univerzitet unijela nacionalističke interpretacije društva, povijesti, kulture, da bi na koncu klerikalizirala visoko obrazovanje. Na tuzlanskom univerzitetu, za one koji nisu dovoljno upućeni u tamošnje prilike, otpor takvoj Bolonjskoj reformi bio je izuzetno jak, ali on nije mogao zaustaviti unutarnju destrukciju akademskog polja. Tu destrukciju su izvršili ponajprije i ponajviše sami profesori, članovi nacionalističkih političkih partija, prikrivajući pri tom svoje mediokritetstvo parolama o ljubavi prema naciji i nacionalnoj žrtvi u proteklom ratu. Niz je takvih profesora bez akademske težine, a u posljednje vrijeme nova akademska zvijezda tog tipa je Mirsad Kunić, koji je zaslužio mjesto ministra za nauku i druge stvarčice u onoj vladi koja je nakon protesta iz 2014. bila proglašena ekspertskom, a koju je preko takvih ministara kontrolirao Bakir Izetbegović i njegova SDA. I dok su Kunić i profesori njegovog provincijskog kalibra privilegirani na tuzlanskom univerzitetu, prave, ozbiljne naučnike i vrsne profesore sa svjetskim referencama, kakvi su npr. Vedad Pašić i Zlatan Begić, progoni upravo Kunićeva i Izetbegovićeva SDA kamarila.
Kriva za slom visokog obrazovanja u zemlji, ta kamarila manirom provincijskih diktatora odlučuje o akademskom životu i smrti, smišljajući najpoganije intrige, otvoreno lažući i podvaljujući. Tako je vlastodržac, izvjesni Bego Gutić, premijer Tuzlanskog kantona, izravno optužio Vedada Pašića da je vrijeđao bošnjačke žrtve proteklog rata. Cilj takve podle intrige je da se Pašić smijeni s mjesta dekana, te izvrgne javnom ruglu. A Pašić je vrhunski profesor, s doktoratom iz Velike Britanije i svjetskim znanstvenim referencama. Slične reference ima i Zlatan Begić. Njihova mana je jedino u tome što u društvu djeluju kao ljevičari i na različite načine prakticiraju društveni angažman. Kunića politička moć ohrabruje da bude zagovornikom bakirluka kao ideologije i politike, a Pašiću i Begiću zabranjuje ispoljavati izvan univerziteta bilo kakvu lijevu ideologiju. Niko pri tom ne može osporiti naučnost Pašića i Begića, ali se zato njih može zastrašivati, ljagati, optuživati za nacionalnu izdaju i sl. Bez problema se može osporiti naučnost raznih kunića koji su se namnožili na bošnjačkim univerzitetima, te na licemjernim selamima i političkim parolama izgradili svoju provincijsku akademsku karijeru.
Takva vrsta ideološke zloupotrebe univerziteta od strane SDA prisutna je od rata na ovamo, a njen zloćudni vrhunac jeste konstrukcija novog oblika bošnjačkog nacionalnog identiteta zasnovanog na arhaizaciji, getoizaciji, fobizaciji, klerikalizaciji i sličnim procesima koji su Bošnjake vratili u predmoderno doba i u konačnici ih pretvorli u vlasništvo političke oligarhije okupljene oko Izetbegovića. Naravno, identičan slučaj je i sa univerzitetima pod kontrolom srpske i hrvatske političke oligarhije, pa se može reći da je na principu spojenih posuda nacionalizam u BiH univerzitete pretvorio u uniZVERitete, a sveučilišta u sveMUČilišta.
Zato se i može reći da je Bolonjski proces kao koncentracija moći u univerzitetski akademski vrh ukinuo mogućnost za izgradnju kritičkog znanja koje bi moglo riješiti sve vrste bosanskohercegovačkih društvenih kriza. Onog trenutka kad je na tuzlanskom univerzitetu to kritičko mišljenje zaprimilo oblike institucionalizacije, Bego Gutić i druga kamarila krenula je da satre profesore Zlatana Begića i Vedada Pašića. No, na udaru nisu samo njih dvojica, već i Amela Begić, te Edin Delić, također profesor na tuzlanskom univerzitetu.
I dok Bego Gutić satanizira i prijeti, ucjenjuje i ljaga, ostatak akademske zajednice šuti na očigledan progon pomenutih profesora i profesorica, spreman da se još jednom povinuje moćnicima i da se dodvori kolegama koji su blizu Bakirovog političkog prijestolja. Iako je ovakvo rušenje i institucionalne i naučne akademske autonomije nezapamćeno u BiH, taj ostatak akademske zajednice, čast rijetkim izuzecima, nije sposoban da brani naučnu slobodu i dostojanstvo, a da o akademskoj solidarnosti i ne govorimo.
Ali, dok se tuzlanski profesori bore protiv političkih moćnika koji organiziraju sastanke sa rektorom i traže da se ovaj ili onaj njihov podobni kadar postavi na određeno mjesto u akademskoj hijerarhiji, sarajevski univerzitet davno je izgubio institucionalnu autonomiju. Na njemu su, zahvaljujući izmjenama zakona, vlastodršci dobili većinu u Upravnom odboru, pa sad mogu haračiti do mile volje. Zato i jest Tuzla mjesto univerzitetskog otpora, a Sarajevo kapitulacije univerziteta pred vlastodržačkim moćnicima.
(Enver Kazaz, Prometej.ba)
