Obje izjave sadrže i dijelove koji su sudbinski važni za ovo društvo kao što su poziv na poštivanje dostojanstva svakog čovjeka ili osjetljivost za politički i socijalno ugrožene, ali sve to ostaje puko slovo na papiru jer većina vjerskih predstavnika Katoličke crkve i Islamske zajednice u praksi – od lokalnih do najviših razina – podržava upravo one politike i političare koji ruše te vrijednosti i koji upravo ovih dana u predizbornoj kampanji bahato paradiraju crkvama i džamijama skrnaveći svete prostore i pretvarajući ih u „spilje razbojničke“, što ljudima koji drže do svog dostojanstva i do svoje vjere i svetinja mora biti odbojno i odvratno.
Izjave bosanskohercegovačkih biskupa i muftija Islamske zajednice povodom predstojećih izbora sadrže u sebi uglavnom načelne savjete i sugestije upućene vjernicima. Ali iza te načelnosti i pokušaja da se politički bude nepristran, kad se ozbiljnije analiziraju te izjave, one u nekim svojim dijelovima ipak idu u prilog najvećim nacionalnim strankama Bošnjaka i Hrvata u BiH. Načelnim stavovima se pokušava zamagliti i vlastita odgovornost vjerskih vođa koji su, što otvoreno što prešutno, podržavali i podržavaju nacionalne politike koje su opljačkale i osiromašile ovu zemlju. Uz to, kod ovakvih izjava i nije problem u tome što se kaže, nego što se ne kaže. Nije, dakle, sporno to što je rečeno, nego ono što je izostavljeno.
Kad biskupi u svojoj poruci, primjerice, upozoravaju da „iz političkog života trebaju nestati majorizacija i preglasavanje“, što je neosporno ozbiljan politički problem ove države, takve formulacije bez preciznijih objašnjenja i kritike političkih predstavnika bosanskohercegovačkih Hrvata, idu u prilog stranci HDZ koja svoju moć u hrvatskom narodu temelji upravo na strahu od majorizacije i preglasavanja, u čemu političkom trgovinom radi osobnih interesa sudjeluju i članove te stranke. Podugačka je lista službi na svim razinama vlasti koje zakonski ili reciprocitetno pripadaju Hrvatima, a koje su članovi te stranke prepustili radi osobnog političkog i ekonomskog profita.
Kad s druge strane predstavnici Islamske zajednice u BiH pozivaju primjerice bosanskohercegovačke muslimane „da svoj glas daju onima za koje su uvjereni da će čuvati vjeru, tradicionalne vrijednosti našeg naroda i njegovu državu“, protiv čega se načelno ne može uputiti prigovor, ali što također zahtijeva podrobniju analizu s obzirom na sadržaj vrijednosti koje se spominju i dosadašnju vjersku i političku manipulaciju njima, te riječi idu u prilog SDA, koja upravo na takvim vjerskim i političkim narativima (vjera – narod – država) održava svoju političku premoć unutar bošnjačkog naroda. Nijedna stranka nije nanijela toliku štetu bošnjačkom narodu – i u političkom i u ekonomskom i u kulturnom pa i u vjerskom smislu – kao Stranka demokratske akcije.
Ove općenite izjave tretiraju sve političke aktere i stranke u izbornom procesu na isti način. To se načelno može prihvatiti u smislu da nitko ne smije biti pošteđen kritike, ali nije jednaka odgovornost političkih subjekata i stranaka koji vladaju preko dvadeset godina, koji su opterećeni zločinima, kriminalom i korupcijom, i koji su ovo društvo doveli u tešku situaciju i onih koji imaju marginalan i neznatan politički utjecaj i nisu opterećeni takvom hipotekom. Na takav način se u isti koš želi strpati sve političke aktere (svi su isti!), što opet ide u prilog onima koji su brojčano, infrastrukturno, ekonomski i politički moćniji.
Obje izjave sadrže i dijelove koji su sudbinski važni za ovo društvo kao što su poziv na poštivanje dostojanstva svakog čovjeka ili osjetljivost za politički i socijalno ugrožene, ali sve to ostaje puko slovo na papiru jer većina vjerskih predstavnika Katoličke crkve i Islamske zajednice u praksi – od lokalnih do najviših razina – podržava upravo one politike i političare koji ruše te vrijednosti i koji upravo ovih dana u predizbornoj kampanji bahato paradiraju crkvama i džamijama skrnaveći svete prostore i pretvarajući ih u „spilje razbojničke“, što ljudima koji drže do svog dostojanstva i do svoje vjere i svetinja mora biti odbojno i odvratno.
U usporedbi s ove dvije izjave, poruka Komisije „Iustitia et pax“ Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine koju potpisuje banjolučki biskup Franjo Komarica, ozbiljnija je i konkretnija. U njoj se, između ostalog, kaže: „Ne dajte se zavarati praznim obećanjima, izgledom ili nastupima političkih kandidata za koje znadete da nisu na djelu pokazali svoj politički moralni integritet i vjerodostojnost i da svojim dosadašnjim djelima nisu ispunili ranije dana obećanja. (…) Ne dajte svoj glas kandidatima čija je prošlost – u najmanju ruku – sumnjiva!“ Ali ni od ovih upozorenja neće biti ništa dok, primjerice, katolički biskupi i svećenici podržavaju upravo nevjerodostojne političare sumnjive prošlosti, paradiraju s njima u predizbornoj kampanji, dopuštaju im da govore s oltara ili s njima u opuštenoj atmosferi sa širokim osmijehom gledaju nogometne utakmice.
U suvremenoj Bosni i Hercegovini svih ovih godina su uglavnom vladali političari i stranke koji su se pozivali na vjeru. Zahvaljujući prvenstveno „velikim vjernicima“ u politici i onim „malim vjernicima“ koji su ih glasovima podržavali, imamo podijeljeno društvo, nefunkcionalnu državu, socijalnu bijedu i mnoge druge nevolje. To je veliki poraz vjerskih zajednica i vjernika u ovoj zemlji koji se rado, nametljivo i agresivno, pozivaju na vjeru i istodobno svojim javnim, društvenim i političkim angažmanom demonstriraju nevjerodostojnost, odsutnost odgovornosti za opće dobro, raspirujući pritom vjersku i etničku mržnju, što je najbrutalnija negacija vjere i onih vrijednosti na kojima bi se ona trebala temeljiti. Biblijski kazano, živimo u vremenu „zlog i opakog naraštaja“ koji svoje zloće i opačine pokriva i pravda vjerom i vitalnim nacionalnim interesima.
