Primjetno je da upravo kandidati koji su, uslovno rečeno, favoriti za ostvarivanje izborne pobjede, pogotovo oni u utrci za člana Predsjedništva BiH, ne smatraju važnim doći u debatne emisije i time demonstriraju političku moć i silu
Zlatan Omerspahić
Ukoliko bilo kojoj osobi koja je kandidat na izborima u Bosni i Hercegovini postavite pitanje da li je za slobodne i fer izbore, sasvim sigurno bi bez ikakvog pogovora odgovorila da je svim svojim trenutnim i eventualno budućim političkim resursima usmjerena na osiguravanje demokratskih izbornih standarda.
Koliko god paradoksalno zvučalo, istinoljubivost nikada nije spadala u primarne političke vrline, a neki politički mislioci poput Platona i Machiavellija su smatrali da se, ukoliko se mora, u politici može lagati i takva laž je „plemenita“. Međutim, dok je laž pod određenim okolnostima dozvoljena, civilizovano ophođenje prema ljudima (u ovom kontekstu biračima) nema alternativu za onoga ko se bavi politikom i traži povjerenje od glasača. Glasači u Bosni i Hercegovini se iz godine u godinu susreću sa neciviliziranim ponašanjem u kampanji od strane onih koje bi trebali da izaberu kao svoje predstavnike. Na izmaku treće sedmice predizborne kampanje za izbore 2018. godine možemo zaključiti da je još jedna manifestacija takvog ophođenja poprimila značajne mjere, a to je izbjegavanje i nedolazak političkih kandidata u debatne emisije koje organizuju mediji u Bosni i Hercegovini.
Značaj političkog sučeljavanja vuče korjene još iz 1960. kada su sučeljavanje na televiziji organizovali J.F. Kennedy i R.M. Nixon. I dok bi u nekim razvijenijim demokratskim društvima ignorisanje političkih debata bilo kažnjeno od strane birača, u Bosni i Hercegovini je to teško očekivati. Primjetno je da politički kandidati koji, iz ovih ili onih razloga, ne dolaze na debate ne osporavaju evropske standarde na svakom polju državnog djelovanja.
U tom smislu bilo bi dobro i korisno, kako njih, a tako i biračke koji im planiraju dati glasove, a u nedolasku njihovih kandidata na debate, podsjetiti da je Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, zajedno sa pripadajućim Protokolima u članu 10. propisano pravo na slobodu izražavanja koje obuhvata i slobodu primanja informacija. Ustav Bosne i Hercegovine u članu II tač.2. propisuje da su upravo prava predviđena Evropskom konvencijom direktno primjenjiva u Bosni i Hercegovini i da imaju prioritet nad ostalim zakonima. Na temelju gore navedenog međunarodnog dokumenta Odbor ministara Vijeća Evrope usvojio je Deklaraciju o slobodi političke debate u medijima 12.02.2004. godine gdje je nedvosmileno propisano da pluralistička demokratija i sloboda političke debate zahtjevaju da javnost bude informisana o pitanjima od javnog značaja. Ovo podrazumijeva pravo medija na prenošenje negativnih informacija i kritičkih mišljenja, pravo kandidata na fer i transparentnu debatu, ali i njihovu obavezu na prisustvo takvom obliku političkok oglašavanja i komuniciranja sa biračima. Pored ovog principa, također je važno istaći da Deklaracija nameće obavezu političkih predstavnika da se izlože javnoj političkoj debati jer su se odlučile tražiti povjerenje od birača. Ovi i drugi principi su inkorporirani u Deklaraciju kako bi se unaprijedili standardi pluralističkog društva i postiglo veće jedinstvo između članica Vijeća Evrope.
Iz sadržaja propisa koji regulišu ovu problematiku vidljivo je da je obaveza dolaska na debatu predviđena bez obzira kada se održavaju predizborni skupovi i bez obzira da li će pojedini protukandidat uzeti učešće ili neće. Uspostava pluralističkog društva ne može biti osigurana pisanjem iscrpnih saopštenja, govorima na skupovima koji se odvijaju u strogo kontrolisanim uslovima uz prisustvo političkih istomišljenika. Primjetno je da upravo kandidati koji su, uslovno rečeno, favoriti za ostvarivanje izborne pobjede, pogotovo oni u utrci za člana Predsjedništva BiH, ne smatraju važnim doći u debatne emisije i time demonstriraju političku moć i silu te se stavljaju iznad civilizacijskih tekovina očigledno kršeći propise koji te tekovine uspostavljaju. Međunarodni i domaći pravni okvir osigurava uspostavu demokratskih principa i daje temelje za njegovo osnaživanje. Politički neodgovorno ponašanje ne dozvoljava uspostavu evropskih standarda i tamo gdje nam je to moguće bez posebne intervencije u pravni sistem države. Kako onda očekivati uspostavu takvih standarda tamo gdje se tek moraju kreirati propisi koji će to omogućiti? Jasno je da političko oglašavanje kakvo je danas uglavnom prisutno predstavlja dosta lagodniji način predstavljanja biračima bez suočavanja sa stavovima suprotne strane. Međutim, treba imati na umu da takvo ponašanje ugrožava slobodu izražavanja i pravo na informiranost te demokratičnost cijelog izbornog procesa. Već je sasvim jasno da ova kampanja neće ispuniti svoju osnovnu demokratsku funkciju. Akcenat je ponovo stavljen na povijesne teme i identitetarne apstrakcije. Izostanak debata svakako je uveliko doprinio ovakvom poražavajućem rezultatu.
