Bosnu i Hercegovinu ne može razvaliti inat zastava Republike Srpske, ali je ni zastava koja simbolizira državu pod tim imenom ne može sačuvati ako se na tome ništa drugo ne bude radilo
osna je izvana okružena neiskrenim prijateljima, a iznutra napadnuta boleštinama. Ovaj opis dvostruke stiješnjenosti u kojoj Bosna i Hercegovina živi nije plod mog kolumnističkog nadahnuća, već opažanje jednog sredovječnog Sarajlije kojeg je novinarka televizije presrela u Ferhadiji pitanjem: Očekujete li da ćemo u novoj kalendarskoj godini živjeti bolje? Umjesto konkretnog odgovora, koji bi ionako bio hipotetički, ovaj građanin je nonšalantno, zatečen u prolazu, pružio lapidaran i tačan opis stanja u kojem se zemlja nalazi, toliko lapidaran i tačan da mu se nema šta ni dodati ni oduzeti. Sintagma “neiskreno prijateljstvo” zapravo je transformirana verzija “iskrenog neprijateljstva”, politike koju su Beograd i Zagreb devedesetih godina provodili prema Bosni i Hercegovini, sve do Miloševićevog pada i Tuđmanove smrti. Nakon što je propao njihov pokušaj da raskomadaju susjednu državu, odnos prema njoj zamijenjen je političkom mimikrijom. Otuda i stalne kontroverze u odnosima između tri najvažnija politička centra na Balkanu. One se sastoje u retoričkom naglašavanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, uz istovremeno otvoreno miješanje u njene unutrašnje stvari, sve do direktnog pokroviteljstva Vučićevog režima nad Republikom Srpskom i stalnog uplitanja hrvatskog HDZ-a u pitanje položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Kako izgleda politička oluja izazvana turbulencijama u pomenutom trouglu, o tome najbolje govore dva svježa “incidentna” događaja - izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH i proslava 9. januara u Republici Srpskoj. Ustavni sud BiH je prije više od dvije godine proslavu 9. januara proglasio neustavnom. Republici Srpskoj nije osporeno pravo da neki datum proglasi kao svoj sekularni praznik, ali da se on nikako ne može vezati uz neki vjerski praznik. A prema crkvenom kalendaru, 9. januar je dan Sv. Stefana. Tako je ovaj svetac, ni kriv ni dužan postao krsna slava Republike Srpske i njen duhovni pokrovitelj. Novim entitetskim zakonom ova dva datuma su razdvojena, ali političko sporenje Sarajeva i Banje Luke time nije prestalo. Bošnjačka strana insistira na bezuslovnom provođenju pomenute odluke Ustavnog suda, tumačeći je kao izričitu zabranu obilježavanja 9. januara. Međutim, pozivanje na autoritet najviše sudske instance u zemlji nije bogzna kakav argument jer nisu provedene ni desetine njenih drugih odluka. Neobjašnjivo je da Ustavni sud nije našao za potrebno da dilemu izazvanu svojom prvobitnom odlukom razriješi i kaže ko u ovom slučaju jeste, a ko nije u pravu. Ne stoje li iza ovog oportunizma etnički refleksi članova Suda? Ili je nešto drugo u pitanju? Vlasti manjeg entiteta učinile su sve da proslava ovog 9. januara bude što pompeznija. Narod bi rekao: Vidjela žaba kako se konji potkivaju! Naravno, ni ovdje nije važna forma, već suština. A suština nije u tome slave li Srbi “rođendan” svoje “otadžbine”, već u tome šta tim povodom slave.
Gostujući na entitetskoj televiziji, medijskoj tvrđavi Dodikovog režima, predsjednica Željka Cvijanović je nekontrolisano trošila vrijeme uvjeravajući Srbe u civilizacijska dostignuća Republike Srpske - ekonomski napredak je evidentan, a institucije su stabilne i funkcionišu dobro, “tako da, ukoliko bi to događajima bilo iznuđeno, već sutra možemo funkcionisati kao normalna država”. Nije pomenula masovnu bježaniju ljudi, rasprostranjeno nezadovoljstvo građana, pustu i opustošenu Posavinu... Predsjednica Cvijanović ima pravo da uljepšava stvarnost. I drugi političari to čine. Ali predsjednica Cvijanović nema pravo da se pravi nevješta pred krvavim prizorima “stvaranja” Republike Srpske - pred genocidom u Srebrenici, pred etničkim čišćenjem nesrpskog stanovništva, pred srpskim konclogorima i masovnim grobnicama, na kraju i pred presudama Haškog tribunala. Kako živjeti u društvu koje je ogrezlo u tolikim lažima? Od nekih političara koji su na toj istoj televiziji govorili u slavu 9. januara, moglo se čuti kako nikada ne treba zaboraviti ljude kojima pripadaju istorijske zasluge za nastanak Republike Srpske. Aluzija na Karadžića, Mladića i ostale zlikovce bila je više nego očigledna. U tome je problem i zato će svaka proslava nekakvog Dana Republike Srpske, bio to 9. januar, 15. april ili bilo koji drugi datum, izazivati resentimente među Bošnjacima i Hrvatima koji su u značajnom broju živjeli na danas omeđenoj, ekskluzivno srpskoj teritoriji, a kojih danas tamo više nema. Sve ostalo je usputni politički egzibicionizam, lišen nekog naročitog smisla.
Lako je zaključiti na kakve je “boleštine” mislio građanin pomenut na početku ove kolumne. I vrapci na grani cvrkuću o političkoj korupciji, organizovanom kriminalu, nepotizmu, o mržnji, vladavini bezakonja, o naopakom obrazovanju... Sve su proizvedene u inkubatorima vladajućih partija i kleronacionalističkih oligarhija i nakalemljene na tradicionalnu zaostalost bosanskohercegovačkog društva. Očekivati od onih koji su sve to stvorili da objave totalni rat vlastitim pošastima, bilo bi više nego naivno. Oktobarski izbori su pokazali da novi ljudi, ljudi bez mrlja, ne mogu računati na široku podršku birača, koji snose veliku odgovornost za ovu hroničnu krizu. Bosna i Hercegovina je u novu kalendarsku godinu ušla bez ijedne dobitne karte. Nema ni sitniša kojim bi podmitila Međunarodni monetarni fond (MMF) za još jednu tranšu kredita. Sve u svemu, mrka kapa! Javnost uveseljavaju događaji u i oko novog Predsjedništva BiH. Dodik, Džaferović i Komšić su politički, ideološki i mentalno toliko različiti da ih je teško zamisliti kako sjede za istim kafanskim stolom, pa je pitanje u kojem će pravcu usmjeravati zemlju nakon njene višegodišnje stagnacije, propuštenih prilika i sukoba političkih elita. Svoj mandat su počeli trošiti na rat zastavama, praveći parodiju od svojih državničkih obaveza.
Zastava je simbol s kojim se ne može mjeriti ni jedan drugi iz arsenala političke ikonografije. Podizanje vlastite zastave na jarbol izaziva rast adrenalina. Zato je paljenje i gaženje tuđe zastave obavezan ritual osvetničke mržnje. Međutim, etnički podijeljenu Bosnu i Hercegovinu ne može razvaliti inat zastava Republike Srpske, ali je ni zastava koja simbolizira državu pod tim imenom ne može sačuvati ako se na tome ništa drugo ne bude radilo.
