U dnevnopolitičkim, kulturološkim i drugim javnim iskazivanjima mnogih ovovremenih pokaznih mudrosti skoro se i nesvjesno njeguje besprijekornost multikulturalnog zajedništva kroz brižno njegovanje jedinstvene mahalske umjetnosti jedinstveno izražene kroz sportske tehnike zapišavanja u sridu i pljuvanja u dalj.
Foto: Enes Čelosmanović
Autor: Impuls
U prvoj tehnici mahalske umjetnosti, po nepisanom pravilu, okupe se tek brucali mahalski dječaci i natječu sa svojim tek olistalim ćunama u umijeću ko će zabiti piš u što dalji koš koji mora biti jasno mjerljiv i nesumnjivo vidljiv, tako da je za ovo pubertetsko viteško nadmetanje najpoželjnije vrijeme bilo duboka zimskosnježna mrzlina.
Drugu tehniku mahalske umjetnosti karakteriše jasan pogodak u sridu čija je mjerljivost slična hrakotini u nekom spaghetti westernu koja se poput prilijepljene sjenke oslikavala u sparnoj prašini.
Vjeruje se da je vještina zapišavanja “u sridu” preteča vještini pljuvanja u dalj, što ne treba da bude predmet neke dublje elaboracije ovog tekstualnog uradka, već moždabitna osnova razumjevanja većeg dijela ovovremenih pišača i pljuvača kojima se ne nalazi neko silnije razumijevanje u klasičnoj logici niti bilo kakvoj izvornoj istinskoj ljudskoj mudrosti.
U moždabitnoj ličnoj zabludjelosti iznosim moguću tvrdnju da su za naš ovovremeni jad glavni krivci svi oni koji za šaku dolara u javnosti prodaju olinjali autodestruktivni piš kao izuzetno vrijedan domaći proizvod. Naravno, zajedno sa tuberkuloznim ugruškom kojeg marketinški podastiru kao brendirani proizvod ovoprostorne “dobar-loš-zao” spaghetti western apsurdistanske kinematografije.
Ovo osebujno sveto trojstvo predstavlja alarmantni simptom kroničnog oboljenja plućne maramice države Bosne i Hercegovine. Opštim razvlačenjem svega zdravog, njegovim probadanjem i čerečenjem, došli smo do stanja alarmantnog demografskog odljeva prosječnog čovjeka Bosne i Hercegovine, tako da se taj prostor sveo sa 4,3 miliona na prostor 3,5 miliona stanovnika sa zabrinjavajućom tendencijom pretvaranja istoga u kolektivnu gerijatrijsko-medicinsku ustanovu u kojoj će jako teško biti izvesti ijednu tehniku od ovoprostornih mahalskih umjetnosti.
Statistički pokazatelji alarmantnog pucanja usljed dubinskih troosovinskih čobanskih implozija uveliko luče rezultate hemijskog miješanja obilja svježeg kisika sa fekalijama sa kraja digestivnog troparitetnog trakta svih podjela popucalog, a do ne tako davno zajedničkog nam zdravog organizma.
Milorad Dodik je samo prijeteća personifikacija ukupnog jada političke stvarnosti Bosne i Hercegovine. Iza Milorada Dodika ne stoji samo njegov SNSD sa svojim privjescima od koalicionih partnera, prijedorskim DNS-om i sa istoka ne tako davno uvezenog političkog subjektiviteta na izdisaju SP RS.
Iza Milorada Dodika ne stoji niti sama ukupna opoziciona impotentnost RS, a niti uvijek iznova projektovane velikosrpske težnje građana iz reda većinskoga naciona prostora RS.
Iza Milorada Dodika kao personifikaciji prijetnje opstanku Bosne i Hercegovine stoji ukupna impotentno-krimogena politička zbilja aktuelne države Bosne i Hercegovine.
Milorad Dodik od danas, kako mnogi tvrde, bi i te kako rado upucao onog Milorada Dodika od nekada.
Nisu tu prisutni odrazi nekih dubokih unutrašnjih ideoloških pomjeranja, već je tu osnovni razlog brižno izučena vještina prikrivanja sopstvenog trgovačko-piljarskog i švercskog odnosa u bosanskohercegovačkom ratnom i postratnom politikumu.
Vrijedno je za podsjetiti da je Milorad Dodik došao na vlast ulijećući na krilima Zapada, prvenstveno SAD, sa osnovnim zadatkom demontiranja postratne fašistoidne zaostavštine Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Milorad Dodik je doživio vremensku modifikaciju kojom se pretvorio u sve ono što je svojim postavljenjem trebao da demontira, za što je i instaliran u ime pokazne dobre volje Međunarodne zajednice, prvenstveno Zapada.
Nije osnovni problem Bosne i Hercegovine nikakav Dodik niti svi slični Dodiku. Problem Bosne i Hercegovine je u njenom unutarnjem ustrojstvu u kojem je, kroz daytonsku luđačku košulju, darovano izuzetno plodno tlo za uzajamno razmnožavanje svih ovovremenih i ovoprostornih Milorada Dodika, uključujući sve njihove trgovačko-piljarske i švercerske odnose u bosanskohercegovačkom ratnom i postratnom politikumu.
U ovoj priči nema nevinih, jer su svi tako rado, neko više, neko manje, prihvatili davno zaboravljenu mladalačku umjetnost u dnevnoj politici primjene obje pubertetske tehnike i to u vremenu kada je za najveći dio njih davno zaboravljeni snijeg čak i njihovo adolescentsko doba.
Bosanskohercegovačka dejtonska tehnika, kako ona “izvorna”, tako i ona kroz vrijeme “modifikovana”, jeste očit dokaz uspješnog razvoja retrogradnih pubertetsko-mahalskih švercerskih odnosa u bosanskohercegovačkom ratnom i postratnom politikumu.
Konstitutivna ravnopravnost je uznesena na nivo neprikosnovene svetosti, uz sve strahote “humanih preseljenja” iz perioda devedesetih, kojim se groteskno pred “svojim narodom” diče kao da uvijek iznova uspješno izvedu smrtonosnu cirkusku tačku salto mortale, sa nekrofilskim karakteristikama devedesetih.
U tom i takvom i uvijek iznova dešenom saltu mortale dešava se demografski odliv sa prijetnjom konačnog stanja potpune gerijatrije. Tu nema pomoći kroz ikakvu viagralnu podršku usnule Međunarodne zajednice ukoliko se ne učini radikalan hirurški zahvat spašavanja zdravog tkiva mladosti koja svakoga dana u sve većem broju napuštaju prostor tog troparitetno definisanog dejtonskog ludila.
Međunarodna zajednica je uložila nevjerovatno puno novca u svoj neuobičajeni endemski apstraktni model teatra apsurda sa daskama projektovanog ludila. Cilj jeste bio zaustaviti rat, što se dijelom uspjelo, a kada su smanjene snage vojne i ine sile, kada je instalirana žalosna EUropejska polupotentnost, sa izrazitim naglaskom na definisanu impotentnost visokog predstavništva, time se drastično okrenulo i kolo čime je u punoj snazi na površinu isplovio apsurdistanski samouništavajući bosanskohercegovački dejtonski nihilizam.
Ovdje se očito radi o samozaboravu autoriteta Međunarodne zajednice u odnosu na definiciju rata kao produžene ruke politike, čime je ona direktno odgovorna za prećutnu suglasnost razvoja političkih snaga na političkoj sceni Bosne i Hercegovine koje se između sebe uzajamno potvrđuju kroz elemente permanentnih plemensko-torovskih sukoba, do čobanske katarze mogućnosti izbijanja novoga rata pod plaštom zaštita “vitalnih nacionalnih interesa”.
Sve aktivne agende svih naših mogućih puteva ka europejskim vrijednostima jesu već viđena svjetska spoticanja o kamenje nacionalnih balkanskih istorija XX vijeka. Proklamacija načela vrijednosti individualnih sloboda i odgovornosti se nikako ne uklapaju u balkanske čobanske politike.
Ako je Brexit mjerilo aktuelne krize unutar EU, onda je očita tolerancija bosanskohercegovačkih čobana osnovno mjerilo neupućenosti lidera EU, u aktuelnim političko-strateškim svjetskim odnosima, u činjenicu da je ovakav Balkan samo dodatno potencijalno bure baruta u odnosu na ukupnu poroznost trenutne snage EU.
Ovo izražavam kao veliku bojazan u odnosu na moguće katastrofalne političke rasplete kroz bilo koji od trusnih mostova balkanske sistemske nacionalkratije kojoj je vrh bosanskohercegovački Apsurdistan.
Da bi se otklonila ova evidentna opasnost po evropski i svjetski mir neophodno je preventivno djelovanje kroz razvoj političkih mogućnosti snage čovjeka kojemu ništa nije brana afirmacija i u kolektivitetu, bilo kojem, bilo kakvom, ali uz preduslov punog prava afirmacije punih individualnih ljudskih vrijednosti kroz sopstvenu odgovornost za sve druge i drugačije.
Ako se zažmiri na jedno oko i pusti se ovakav balkanski princip u svijet proklamovanih evropskih vrijednosti onda je odgovornost same Evrope za eventualno pucanje na Evropu sa bilo kojeg balkanskog mosta.
Noćas sam usnio ružan san.
Ja kao odlučio konačno prijeći Donald Trump baru.
Brod poznat iz nekog drugog sna, Titanic.
Probudio sam se sav mokar, moj Titanic se sudario sa ogromnom santom leda što liči na troglavu aždahu.Na to prekookeansko putovanje sam krenuo ne iz Southhamptona, iz Engleske, nego sa Bereka, sa plaže blizu mosta što je bila omiljeno kupalište mnogih generacija grada Prijedora.
Staza do plaže je bila izlijepljena slikama nekog izvrnutog New Yorka, kao konačnog odredišta moga prekookeanskog putovanja, ali na slikama nigdje ne vidjeh Kip Slobode, otok Elis, već je na svim slikama dominirao njujorški Centralni park sa mnoštvom od preko tri hiljade obezglavljenih prijedorskih bijelih golubova koji su sve putnike upozoravali na tijesnu stazu koja je vodila do glavnog sjedišta Ujedinjenih nacija.
Poput svakog sna i moj se san sudarao sa iščašenom stvarnošću.
Na horizontu hladne vode dominirala je vidljiva desetina ledenog brijega sa troglavom aždahom.
Devet desetina sakrivenih pod vodom su, poput kita, jakim ultrazvucima upozoravali svijet na nužnost spašavanja putnika kako ne bi nestali zajedno sa brodom.Probudio sam se uz jedan takav zvuk tako da ne znam da li je kasno stigao signal upozorenja za Titanic i jasnu prijetnju mraka svjetskih razmjera od strane troglave aždahe.
