Prosječan Sarajlija ima sva znanja o preživljavanju nakon kataklizme koja, recimo, Bill Gatesu ikad mogu zatrebati. Gates i ekipa prave bunkere za dan poslije nuklearnog napada. Dobro, na Sarajevo nije pala atomska. Ali postoji škola mišljenja koja kaže da je bolje jedna atomska, nego svaki dan, tokom četiri godine, po 329 granata prosječno
Na CNN-u čitam članak o najnovijoj modi u svijetu super-bogatih, takozvanih „1%“.
Sad, kad su orosili sve rupe na tijelu, pojeli sve rijetke biljke i životinje što sadrže supstance koje produžavaju život, isprobali sve tehnike tjelovježbe i meditacije, uhvatilo ih je da grade skloništa za slučaj Apokalipse.
Ta skrovišta, dakako, nisu Hitlerov, još manje jedan od Enver Hodžinih bunkera. To su vile sa bazenima i salonima za hi-tech zabavu, opremljene sa praktično beskrajnim zalihama D vitamina i bezglutenske hrane. To je napravljeno da mu ništa ne može ni asteroid, ni cunami ni neka nova kuga.
PODZEMNI GRAD
Ima taj tip, Robert Vicino mu je ime, sa kojim je razgovarala novinarka CNN-a. On je veliko mudo u Vivosu, firmi koja bogatima pravi neuništive vile.
Kao i svaki trgovac koji prodaje skupe stvari za budale, Vicino priča šuplju.
„Bunkeri vašeg oca i djeda nisu bili osobito udobni. Bili su sivi. Bili su metalni, kao brod ili nešto vojno. A činjenica je da čovječanstvo ne može dugoročno preživjeti u tako spartanskom, bezličnom ambijentu“.
Moj Roberte: čovječanstvo je preživjelo u pećinama, sojenicama, preživljava u vrlo „spartanskim“ igloima, preživjelo, kad smo već kod toga, i u Sparti... pa čak i u Švrakinom.
Ali ako prodaješ kuće koje koštaju koliko Švrakino i Alipašino zajedno, moraš ljude ubijediti da im je to neophodno.
Robert je u Njemačkoj izgradio podzemni grad za bogate. Tamo ima svega, čak i luksuznih restorana. I tramvaj. To je, tramvaj hoću reći, naročito bitno, jer su Robertove mušterije ekološki osviješteni ljudi, koji nemaju namjeru zagađivati svijet, jednom kad ga više ne bude. Nakon Apokalipse, oni će koristiti isključivo eco-friendly prevozna sredstva.
Vivos ima i ponudu za fukaru. To je Vivos xPoint, naselje u Crnim brdima u Južnoj Dakoti. Govorimo o 575 bunkera u kojima je američka vojska do 1967. čuvala municiju. Robert i ekipa to su pretvorili u podzemni gradić za 5 000 duša. To su, takoreći, sobice koje koštaju od 25 000 do 200 000 dolara. I u tom podzemnom gradu ima svega: bioskop, učinice, bolnica pa i spa centar i teretana. To što je asteroid spržio sve na Zemlji nije razlog da se čovjek zapusti.
Neki od bogataša neće sa rajom, čak ni sa onom bogatom. Kako čitam u The New Yorkeru, Antonio García Martínez, glavonja u Facebooku, kupio je sebi ostrvo u Pacifiku i tamo dopremio gomilu municije. Kad se zakuha, on će na svoje ostrvo povesti i privatnu miliciju, da ga brani od ljudi koji, čak ni nakon smaka svijeta, neće poštovati svetost privatnog vlasništva.
ŠTA BRINE BOGATE
Prirodne katastrofe i boleštine nisu jedino što brine bogate. Oni ozbiljno razmatraju i scenario propasti društvenog sistema u kojem su se obogatili i koji štiti njihovo bogatstvo.
Brine ih država u haosu, nemoćna policija, kastrirano sudstvo, paravojske, bande. Na internet forumima na kojima kupci nekretnina za poslije smaka svijeta razmjenjuju iskustva, brige i nadanja, taj scenario ima i ime – W.R.O.L, „without rule of law“, dakle: „bez vladavine prava“.
E, tu ja vidim ozbiljnu tržišnu šansu – i to kakvu! – za, da prostite, nas.
NAŠA TRŽIŠNA ŠANSA
Mi čitav život živimo bez vladavine prava. Što nas čini ekspertima za tu materiju – ili za njeno odsustvo, kako vam milo. Što bi se reklo: šta studirao pravo? Živio bez njega! Treba li bogatašima neko ko bi ih podučio životu bez vladavine prava? Naravno da treba. E: umjesto da ide na bauštelu ili za konobara, naš bi čovjek mogao raditi za vladare Silikonske doline, kao njihov life coach za život poslije Apokalipse.
Što se države u haosu, nemoćne policije, kastriranog sudstva, paravojski i bandi tiče, svaki je građanin Banjaluke, Podgorice, Skoplja ili Prištine ozbiljan kandidat za bogataškog gurua za Apokalipsu.
Mogu li američki bogataši i zamisliti bolje kandidate za članove svojih privatnih milicija od iskusnog paravojnog kadra iz Republike Srpske?
U bunkerima, pa bili oni i najluksuzniji, zna biti dosadno, a svaki dan isti. Ko bi bogate radoholičare ljepotama doživotnog plandovanja mogao podučiti bolje od građana Crne Gore?
Zajednica onih koji su preživjeli Apokalipsu bila bi, ujedno, i zajednica sjećanja na svijet koji je nestao. Ta bi zajednica trebala neku istoriju, konačno i neku mitologiju. Ko bi bolje od građana Srbije, čiji su preci pobijedili na Kosovu a oni 1999. pobijedili Sjevernoatlantski savez, preživjelima objasnio da su iz nuklearnog rata u kojem je njihova zemlja nestala oni izašli kao pobjednici?
Ali saberi-oduzmi, evo šta građane Sarajeva, po mom skromnom sudu, čini najboljim ljudima za posao postapokaliptičnog multimilionerskog life coacha.
SARAJEVSKA UNOSNA ZNANJA
Prosječan Sarajlija ima sva znanja o preživljavanju nakon kataklizme koja, recimo, Bill Gatesu ikad mogu zatrebati. Gates i ekipa prave bunkere za dan poslije nuklearnog napada. Dobro, na Sarajevo nije pala atomska. Ali postoji škola mišljenja koja kaže da je bolje jedna atomska, nego svaki dan, tokom četiri godine, po 329 granata prosječno – da je bolje jedna atomska, nego 3 milje i 777 granata za jedan dan, koliko su Mladićeve životinje na grad ispalile 22. jula ’93.
Nakon udara atomske bombe, iz skrovišta se, navodno, ne moće izaći godinu dana. U Sarajevu od smoga iz kuće ne možeš izaći barem pola godine. Da u decembru atomska padne na Dobrinju, na Čaršiji to, što se kvaliteta zraka tiče, ne bi ni primijetili. Dalje... Napajanje struje u bunkerima za Apokalipsu je riješeno – veći problem biće obezbijediti pitku vodu. Vode, kao što znamo, u Sarajevu nije bilo za vrijeme rata, a nema je ni danas.
Kako bilo, svi ti bogataški apokaliptički gurui, rođeni u gradovima od Vardara pa do Triglava, jednom bi se godišnje, kad bi im gazde dale slobodan dan, mogli okupiti u nekom podzemnom parku među svim tim luksuznim bunkerima, i tu uz pivo okrenuti jagnje. Neko bi se, nema sumnje, dosjetio i rekao: eto nas, Jugoslavija u malom.
Što će reći da bi jugoslovenska ideja preživjela Apokalipsu.
Ali nije ’91.
