“Nacionalni identitet” bio je od početka – i ostao je takvim dugo vremena – agonistički pojam i bojni poklič.
Identitet je tema o kojoj se posljednjih desetljeća intenzivno raspravlja, ne samo u znanostima o društvu i kulturi, nego i među najširim slojevima stanovništva. Malo je tko, međutim, sposoban znanstveno utemeljeno a opet pristupačno, na trenutke i poetski, govoriti o svim kompleksnostima identiteta.
Zygmunt Bauman, nesumnjivo jedan od najuglednijih sociologa današnjice, u knjizi Identitet, objavljenoj za zagrebačku nakladu Pelago, razgovara sa novinarom talijanskog lista Il Manifesto Benedettom Vecchijem, govori upravo na taj način.
---
“Identitet” nam se otkriva samo kao nešto što treba izumiti a ne otkriti; kao meta napora, “cilj”; kao nešto što još treba graditi od samog početka ili odabrati između ponuda koje stoje na raspolaganju i onda se boriti za to i zaštititi to s još borbe – premda, da bi se pobijedilo, istina neizvjesnog i zauvijek nepotpunog statusa identiteta mora biti i često biva zatomljenom i tegobno prikrivanom.
Danas je ovu istinu teže sakriti nego na početku modernog doba. Posrednici koji su bili najodlučniji zatajiti je izgubili su interes za to: povlače se s bojnog polja i drage volje prepuštaju svakidašnje poslove nalaženja ili gradnje identiteta nama, svim muškarcima i ženama za sebe, pojedinačno ili odjelito, radije nego zajednički. Krhkost i vječno privremen status identiteta ne mogu se više sakriti. Tajna je izbila na javu. Ali riječ je o novom, prilično nedavnom razvoju.
Pitam se stoga je li pošteno pitati duhovne očeve sociologije, bilo Webera, Durkheima, bilo čak Simmela, koji je bio najdalekovidniji i više ispred svog vremena nego svi drugi, da nas pouče što i kako misliti o temi koja je provalila u našu zajedničku svijest i trajno se u njoj nastanila dugo nakon njihove smrti. Svi su oni sudjelovali u razgovoru o poteškoćama, brigama i pitanjima važnim muškarcima i ženama svoga vremena (dubokoumnost, ozbiljnost i posvećenost te zaokupljenost njihova su istinska veličina i najvažnije naslijeđe kasnije sociologije); “identitet” nije bio naistaknutija od ovih tema. Pretpostavljam, kad bi svoje uši – fino ugođene na sve što su mogla biti pitanja njihova vremena – okrenuli našem društvu, kojemu je bilo suđeno roditi se gotovo stoljeće kasnije, da bi smatrali iznenadnu središnjost “problema identiteta” u učenim raspravama, a također i u općoj svijesti, vrlo intrigantnom sociološkom zagonetkom.
Riječ je doista o zagonetki i izazovu sociologiji – sjetite se da samo prije nekoliko desetljeća “identitet” nije bio niti blizu središtu naših misli, te da mu je preostajalo biti tek predmetom filozofske meditacije. O “identitetu” danas pak “govori cijeli grad”, on je goruće pitanje u svačijim mislima i na svakom jeziku. Upravo bi ova fascinacija identitetom, a ne identitet sam, privukla najviše pozornosti klasika sociologije da su živjeli dovoljno dugo da se s njom suoče. Vjerovatno bi uzeli u obzir ono što je natuknuo Martin Heidegger (ali nije ih više bilo čak ni kad je ponuđen taj ključ zagonetke): skloni smo primijetiti stvari i staviti ih u žarište pomnog ispitivanja i dubokog razmišljanja tek onda kad iščeznu, propadnu, počnu se čudno ponašati ili nas na drugi način iznevjere.
Neposredno prije nego što je izbio posljednji svjetski rat, u mojoj je rodnoj Poljskoj proveden popis stanovništva. Poljska je tada bila multietničko društvo. Pojedine dijelove zemlje naseljavala je bizarna mješavina etničkih skupina, religija, običaja i jezika. Preoblikovanjem te mješavine, prisilnim preobraćenjem i asimilacijom, u uniformnu ili gotovo uniformnu naciju prema, recimo, francuskom modelu možda jest bio cilj što ga je energično pokušavao ostvariti dio poljske političke elite, no unatoč tome taj cilj nipošto nije bio općeprihvaćen i dosljedno slijeđen, a još manje je to bio projekt iole blizu potpunog ostvarenja.
Kao što se u modernoj državi moglo i očekivati da za svako ljudsko biće mora postojati nacija kojoj ono pripada. Bilo im je rečeno da trebaju prikupiti podatke o nacionalnom samoodređenju svakog podanika i podanice poljske države (danas bi se reklo: podatke o njegovom ili njezinom “nacionalnom ili etničom identitetu”). U približno milijun slučajeva, popisivači nisu uspjeli; ljudi koje su ispitivali jednostavno nisu mogli shvatiti što je to “nacija” i kako je to imati “nacionalnost”. Unatoč pritisku – prijetnjama novčanom kaznom združenim s doista herkulovskim naporom da se objasni značenje “nacionalnosti” – oni su se uporno držali jedinih odgovora za koje im se činilo da imaju smisla: “mi smo lokalni”, “iz ovog smo mjesta”, “odavde smo”, “pripadamo ovdje”. Administratori su se na koncu morali predati i službenom popisu nacija dodati “lokalne”.
(…)
Zamisao o “identitetu”, a osobito o “nacionalnom identitetu”, nije prirodno zrela u ljudskom iskustvu i izlegla se iz njega, nije izronila iz tog iskustva kao “životna činjenica”, očigledna sama po sebi. Ta je zamisao bila silom unesena u Lebenswelt modernih muškaraca i žena – i ondje je pristigla kao fikcija. Stvrdnula se u “činjenicu” u “datost”, upravo stoga što je bila fikcija, te zahvaljujući bolnom osjećaju jaza koji se protezao između onoga što je ta zamisao podrazumijevala, na što je zaobilazno navodila ili neposredno poticala i status quo ante (prethodnog stanja stvari, nedužnog od ljudske intervencije). Zamisao o “identitetu” rođena je u krizi pripadanja, u naporu premošćivanja jaza između “trebalo bi” i “jest” što ga je pokrenula; naporu da se zbilja izdigne do standarda koje je postavila zamisao – da se zbilja preoblikuje na sliku ideje.
Identitet je jedino mogao ući u Lebenswelt kao zadaća, kao još neobavljena, nedovršena zadaća, zov trublje, dužnost i poriv na djelovanje – a moderna država u nastajanju učinila je sve što je trebalo učiniti da tu dužnost učini obvezom svima unutar njezine teritorijalne suverenosti. Bilo je potrebno puno prisile i uvjeravanja da bi identitet, rođen kao fikcija, očvrsnuo i zgrušao se u zbilju (točnije: u jedinu zamislivu zbilju) – priča o rođenju i sazrijevanju moderne države obiluje i jednim i drugim.
Fikcija “prirođenosti” odigrala je glavnu ulogu među formulama koje je moderna država u nastajanju prestrojila u borbeni poredak, da bi legitimirala svoj zahtjev za bezuvjetnom podređenošću svojih podanika (koji je Max Weber, začudo, nekako previdio u svojoj tipologiji legitimnosti). Država i nacija bile su potrebne jedna drugoj, njihov je brak, u iskušenju smo reći, bio idealan… Država je tražila pokornost svojih podanika predstavljajući se kao ostvaranje sudbine nacije i jamstvo da će se ona nastaviti. S druge strane, nacija bez države osuđena je biti nesigurna u svoju prošlost, ponašala bi se s malo pouzdanja u sadašnjosti i imala neizvjesnu budućnost, te bi tako bila sudbinom predodređena na neizvjesno postojanje, ovisno o okolnostima. Da država nije imala moć definiranja, klasificiranja, segregacije, razdvajanja i odabiranja, agregat lokalnih tradicija, dijalekata, običajnih zakona i načina života teško da bi se bio pretvorio u bilo što nalik temeljno pretpostavljenom jedinstvu i koheziji nacionalne zajednice. Ako je država bila ostvarenje sudbine nacije, bila je također i preduvjet da nacija uopće može postojati te – glasno, samosvjesno i djelotvorno – polagati pravo na zajedničku sudbinu. Pravilo cuius regio, eius natio (onaj koji vlada odlučuje o nacionalnosti) bilo je dvosjekli mač…
“Nacionalni identitet” bio je od početka – i ostao je takvim dugo vremena – agonistički pojam i bojni poklič. Kohezivnoj nacionalnoj zajednici koja se preklapala s agregatom državnih podanika bilo je suđeno ostati ne tek vječno neostvarenom, nego zauvijek neizvjesnom; projektom koji poziva na neprestanu budnost, divovski napor i primjenu puno sile da bi se osiguralo da se zov čuje i da mu se pokori (Ernest Renana nazvao je naciju “dnevnim plebiscitom” – premda je govorio iz iskustva francuske države, poznate barem od Napoleonova vremena po svojim jedinstvenim centralističkim ambicijama). Niti jedan takav uvjet ne bi bio zadovoljen da nije bilo preklapanja teritorija prebivališta sa nedijeljenom suverenošću države – koja se kao što (sljedeći Carla Schmitta) sugerira Agamben, sastoji ponajprije od moći izuzeća. Njezin raison d’etre bio je povlačenje, stezanje i nadziranje granice između “nas” i “njih”. “Pripadanje” bi bilo izgubilo svoj sjaj i zavodničku moć, kao i svoju funkciju integriranja/discipliniranja, da nije bilo dosljedno izbirljivo i neprestano se utjelovljavalo i iznova ojačavalo prijetnjom i praksom isključenja.
Nacionalni identitet, dopustite mi dodati, nikad nije bio poput drugih identiteta. Za razliku od drugih identiteta, koji nisu zahtijevali dvojbenu podršku i isključivu vjernost, nacionalni identitet nije priznavao konkurenciju, a kamoli opoziciju. Nacionalni identitet koji su pomno konstruirali država i njezina posredništva (odnosno “vlade u sjeni” ili “vlade u izbjeglištvu”, u slučaju nacija koje su tek aspirirale na taj status – “nacija in spe”, koje su tek bučno zahtijevale vlastitu državu) težio je monopolističkom pravu povlačenja granice između “nas” i “njih”. Budući da im je nedostajalo monopola, države su se držale svog programa neoborivosti položaja vrhovnih sudova, koji su donosili obavezujuće presude bez prava žalbe na potraživanja identiteta u sporu.
Baš kao što su državni zakoni uzeli prvenstvo nad svim drugim običajnim oblicima pravde i učinili ih ništavnim ako su se kosili s njima, nacionalni identitet dopuštao je i tolerirao jedino one druge identitete za koje se nije moglo sumnjati da su u sukobu (bilo načelno bilo u pojedinoj konkretnoj prigodi) s neograničenom prednošću nacionalne lojalnosti. Bivanjem podanikom neke države bila je jedina značajka autoritativno potvrđivana osobnim iskaznicama i putnim ispravama. Druge, “manje” identitete poticalo se i/ili obvezivalo na traženje podrške-kojoj-je-slijedila-zaštita državno ovlaštenih ureda, te time na zaobilazno potvrđivanje nadmoćnosti “nacionalnog identiteta” oslanjanjem na kraljevske ili republikanske povelje, državne diplome i državno odobrene svjedodžbe. Što god da ste drugo mogli biti ili težili postati, o tome su zadnju riječ imale “odgovarajuće institucije” države. Nepotvrđen identitet bio je prevara; onaj tko ga je nosio lažno je prisvajao neko pravo - bio je varalica.
Strogost ovih zahtjeva bila je odraz endemske i neizlječive neizvjesnosti zadaće gradnje-i-održavanja-nacije. Ponovit ću: “prirodnost” pretpostavke da je “pripadnost rođenjem”, automatski i nedvojbeno, značila pripadanje naciji bila je mukotrpno konstruirana konvencija; ono što je prema vani ostavljalo dojam “prirodnosti” bilo je sve osim “prirodno”. Za razliku od “mikrodruštava međusobne poznatosti”, onih mjesta i predjela na kojima je većina muškaraca i žena u predmodernim i predmobilnim vremenima provodila život od kolijevke pa do groba, “nacija” je bila nešto zamišljeno što je moglo ući u Lebenswelt jedino posredovano lukavštinom pojma. Vanjski dojam “prirodnosti”, a time također i uvjerljivost objavljenog pripadanja, mogao je biti jedino konačni proizvod dugotrajnih prošlih bitaka; a njegovo održavanje unedogled nije se moglo jamčiti ničim osim bitkama koje su tek trebale doći.
Zygmunt Bauman: Identitet (razgovori sa Benedettom Vechijem), preveo: Mirko Petrić, Pelago, Zagreb, 2009.
