Ako je moralnost prepoznavanje onoga što je dobro te posljedično sposobnost odabira između onoga što je dobro i onoga što je loše, onda je očito da smo već neko vrijeme izgubili moralni kompas. Čini se kao da zapravo ne znamo što je za nas dobro. To počinje od one bazične razine, prehrane i načina života.
Naša djeca rano počinju gubiti zdrave instinkte o tome što je za njih dobro. Hrani ih se s puno šećera, soli i procesirane hrane. Odrastaju u zatvorenom prostoru jer je tako “sigurnije”, provodeći sate ispred ekrana, što ih općenito čini debljima i nezdravijima od njihovih roditelja u istoj dobi.
Posljedica toga je to da njihova tijela više ne mogu razlikovati ono što je dobro od onoga što nije dobro. Dobro nikako nije samo ono što nakratko ima dobar okus u ustima, ili ono što nas zabavlja i oslobađa od dosade. Dobro je ono što je dugoročno dobro za nas, što stvara zdravu floru u našim crijevima, jača naš imunološki sustav, energizira nas, hrani naše tijelo, dušu i duh. Dobro je usklađenost sa zakonima prirode. Dugoročno, zdravlje i opća dobrobit nedvojbeno počivaju na zakonima prirode. Sve prekomjerno ostavit će trag u našem sustavu i ako se ponavlja, s vremenom će se akumulirati.
Mislim da je hrana sjajna analogija za naš opći nedostatak prepoznavanja dobra. Pitanje o tome što je “dobro” vrlo je duboko i pokušaj odgovora na to pitanje obavezuje nas da promišljamo na duge staze i da vidimo širu sliku, što je u suprotnosti s našom trenutnom kulturom Želim to sada!, i uživanja u trenutku. Dobro je ono što nam pomaže da uistinu razvijamo svoje potencijale i što nas čini sretnijima na trajniji način jer se odnosi na našu svrhu, ulogu i na naše vrijednosti. Dobro je također ono što je dobro za sve nas, a ne samo za nekolicinu.
Zakonodavstvo nije zamjena za etičnost. Donošenje sve više i više zakona ne može zamijeniti nedostatak moralne svijesti. Bez nutarnjeg stava da se treba ponašati moralno, ljudi će neminovno pronalaziti “rupe” i pokušavati zaobilaziti zakon radi svojih sebičnih ciljeva. To možemo jasno vidjeti u našem suvremenom labirintu zakonskih ograničenja koja izmiču čak i pravnim stručnjacima. Kao što je rimski političar, povjesničar i pisac Tacit primijetio: “Što je država iskvarenija, to ima više zakona.” To je zaista tako i puno je napisano o tome da civilizacija mora počivati na moralnim temeljima. Mnogi s razlogom kažu da današnja velika kriza u svijetu nije ekonomska ili društvena, nego moralna.
Što možemo učiniti u vezi s ovim globalnim moralnim krahom i kako možemo obnoviti naše moralne temelje? Kakav god odgovor bio, odgoj i obrazovanje moraju biti dio toga. Trebamo temeljito preispitati kako odgajamo i obrazujemo naše mlade. Moderna edukacija ne vodi dovoljno računa o tome da odgoji i obrazuje djecu da postanu moralna bića, u smislu da budu sposobni odabrati, uz pomoć vlastitog nutarnjeg kompasa, što je dobro. Ističe se akademska izvrsnost, ali to ne mora stati na put moralnoj izvrsnosti. Moramo ponovno razgovarati o moralnim vrijednostima i vrlini. Moralna vrijednost je nešto što možemo razumjeti. Vrlina je nešto što možemo činiti, možemo živjeti. Vrlina je prakticiranje moralnih vrijednosti. To bi moglo olakšati i današnju epidemiju mentalnih bolesti. Jer, kako je Aristotel govorio prije 2400 godina: “Prava sreća dolazi od prakticiranja vrline.”
S engleskog prevela: Dijana Kotarac
Autor: Sabine Leitner
