Neviđena je navala SMS poruka koje kruže unaokolo, prvo isključivo povodom raznih psiho-fiziičkih muka koje je donio korona virus. Kažu i mobiteli kašlju umjesto da zvone. Potom i povodom svega što besposleni i izolovani pošiljaoci misle da je šega. Onda u ponedjeljak uveče kroz tu gužvu u eteru skoro pa neprimjetno proleti ozbiljna vijest. "Neprimjetno" jer mnogi već uočljivo nemaju ni snage ni živaca da gledaju tv dnevnike koji se od predviđenih pola sata trajanja, svih pola sata bave sad famoznim COVID-19. U milion različitih interpretacija.
Eto u svemu tometoj proleti i vijest kako je Federalna uprava policije podnijela pet prijava zbog širenja panike i dezinformacija na internetu. Veli zamjenik direktora Federalne uprave policije da su "zadokumentovali pet slučajeva koji su predati tužilaštvima na dalje postupanje". I još kaže, a prenosi BIRN, da u tom zadokumentavanju "rade po Krivičnom zakonu Federacije BiH ali i po ostalim krivičnim zakonima u saradnji s tužilaštvima u našoj zemlji". A sve ovo, jer "imamo mnogo građana koji na portalima izazivaju paniku i upućuju prijetnje . I da će sva ta lica biti procesuirana..."
Prvo što čovjeku padne na pamet jeste iznenađenje da je došlo i dotle. Eto policije i tužilaštva povodom panike i dezinformacija. Priznajući da se u cijeloj drami u kojoj se vagaju šanse života spram smrti, od Kine evo i do nas malih , ovo prepoznaje i kao faktor što pojačava dramu. Dakle, vlast prihvata činjenicu da sva moguća namjerno pregrijana tumačenja povodom pitanja o čemu se, zapravo, ovdje radi, pogađaju ionako nesretne i "blokirane" ljude: pa ko je tu kriv, ko nevin, ko "organizuje" ovu muku, a ko iza ćoška i mraka kapitalizira smak svijeta. Televizija i portali su čudo. Ni za jednog dokazanog genija na svijetu, pa ni u vlastitoj čeršiji, dio javnosti ne zna, a pamti brojne budalaštine izrečene pred kamerom i posebno minulih decenija na nebrojenim portalima...
Kada se pomenuta vijest dalje malo razloži, imamo slijedeće: Širenje panike i dezinformacija eto, može biti krivično djelo. Znači, nešto što je zlo po narod okolo, državu i sistem. Doduše, da je samo po narod, a ne i državu i sistem, malo bi teže išlo ovo "zadokumentovanje". Ovako, sve je otvorilo čak i više krivičnih zakona i pokrenulo tužilaštava. Pominje se i "mnogo građana koji na portalima izazivaju paniku i upućuju prijetnje..." Naravno, što je više njih, problem je teži. Posebno u vanrednoj situaciji. Konačno, nakon ovoga gore, "sva ta lica biće procesuirana..." Kako, vidjet će se. Običan dobri, pošteni, uplašeni, a zakonima odani građanin vjerovatno je zadovoljan ovim potezom policije. O zadokumentovanih pet, među mnogo njih takvih.
Ovim povodom, nekako sponatno pada na pamet i jedna druga priča, naizgled možda i neumjesna, a opet nije: Da li je doista tih pet paničara učinilo toliko zla ovom narodu, zemlji i društvu koliko svaki bogovetni dan, godinama, decenijama, pa uporno iznova i sve gore, hiljade anonimnih "građana" iste države javno, po portalima i raznim drugim medijima prosipaju najstrašniju mržnju, zlo i razne mentalne a zarazne bolesti opake za ovaj svijet. Posebno sada u već očiglednoj labilnosti i nervozi puka. I sve ide redovno do poziva na satiranje "drugih", na silovanje majki i ćerki "onih tamo", na vraćanje mraka uz sazivanje osvete koliko sutra... Kako je moguće da je tolika mržnja iskazivana na fascinantno bolestan, animalan i krvoločan način a horga po "reakcijama", "pismima", "komentarima" čitanih portala. Uz to u uvijek istim redakcijama hladno prihvaćena i legalizovana kao biznis, posao, dobitak. Kažu profiteri te perverzije – pobogu , pa to su klikovi, lajkovi, čitanost, to je novac. Ko čistunce što to ne vole tjera da čitaju!.
Još gore u svemu, kako je moguće da tim povodom, tragom nečijeg čak i uljudnog teksta ili stava sa kojim se i ne mora složiti, kuljaju anonimni a javni pozivi na linč autora jer je eto nekome u neslaganju pisac javno pročitan kao "četnik", "balija", "ustaša", "debil", "lopov" ... kojim god redoslijedom želite. Zašto tu nikad nema zadokumentavanja, više onih krivičnih zakona i tužilaštava. Zato što je tim zakonima napadnuti javan a napadač anoniman.
Priča nije nova. Biznis zla je pobijedio. I odluka sistema da to brani. Za drugačije mišljenje većina je indiferentna i umorna. I Smiješno im se time baviti. Ali, ovdje nije riječ samo o biznisu zla. Već o zlu biznisa politike i dirigovane "profesionalne transformacije" medija. Naravno, ne kod svih. Profesionalaca ima, ali su u manjini. Ipak, zadovoljni su i mirni i pred sobom i onima za koje rade. Fenomen, mora se kazati nije domaći.Mnogi u svijetu, pa i nekada medijski giganti, na tome su putu.
O čemu se radi ? Naprosto, smisao profiterskog novinarstva više nije proizvodnja objektivne informacije. Posebno se portali time više ne bave već žive na prenošenju tuđih vijesti formatiranih za ubiranje "klikova". Ili kada nekoga treba pokopati, eliminisati da se nikada više ne digne. Ili nekoga uzdići po nalogu vlasnika naručeniih "istina". Zarobljenici tog posla bi slijegali ramenima umirujući savjest ako im je uopšte nemirna: "svi tako rade, druga su vremena, ne obraćaj pažnju..."
Ostaje pitanje priznavao ga neko ili ne: "Kako može tolika količina ciljane mržnje, i to na najprimitivniji mogući način formulisane, biti u mediju bez odjeka. Pa i o "kulturu" takvim medija i jezika. Istovremeno, eno i ne baš brojnih novinara koji su kazivali istine bez dvoumljenja, činjenicama potkrijepljene i nisu se sviđale raznim bahatim samopromovisanim veličinama, pa im po desetine krivičnih prijava i sudskih proscesa za vratom. Kako je moguće da neko ko se, kobajagi, sistemski bavi društvenim procesima sa institucionalno višeg nivoa – sociologijom, psihologijom, vaspitanjem, obrazovanjem, kulturom, a i ne pomišlja da je ovdje riječ ne samo o jadno tumačenom novinarstvu, već i o bolnom procesu legalizacije društvene dekadencije, i učešća u tom procesu. Što onda jeste i tema za zakonodavca koji treba da štiti društvo. Ili samo elitu gazda pravosuđa.
Kazat će opet oni što bi da su u trendu zbivanja, kako je u medijima poznatim po histeriji da se bude prvi i ekskluzivan po svaku cijenu, zapravo riječ o ljudima što baštine iste vrijednosne kodove poput svojih za javnost anonimnih "autora" ispisanih bljuvotina. Ovakvom uređivačkom politikom su napujdani za morbidno djelovanje uglavnom dobro poznata a anonimna ništavila. Riječ je o često istoj šaci jada koja liječi svoje mentalne probleme, svoju klaustrofobiju, svoju minornost i ujedno fantaziju da ih se čuje u osvetničkom pohodu. I pri tome im se ne može ništa. Često je to i šačica naručenih "operativaca" koji imaju nalog koga srušiti, oblajati, iskompromitovati, život mu zagorčati, a koga dići u nebesa ma kako takvome nebesa bila apsolutno nedohvatljiva. Oni normalni, pristojni, što reaguju na teme tek drugačijim mišljenjem, pa ako treba i malo nestašnije, duhovitije, provokativnije , odavno pokazuju kako prepoznaju dežurne ilegalne profesionalne egzekutore.
Ovaj revnosni zakon na koji se s razlogom pozvalo u korona-prilici što je povod za reakciju sada, pa potjerao pet zločestih, ne bavi se anonimusima koji svojim zlom svakodnevno pomjeraju granice ukupnog i iritiranog duhovnog stanja društva. Dugotrajnim uzgojem tog opšteg zla ispotiha zapravo ne bavi se niko. Kažu čistunci u tumačenju demokratije, ljudskih prava i slobode izražavanja kako bi pravo uredniku da određuje šta može proći a šta ne u "reagovanjima čitalaca" moglo otvoriti vrata za ne daj bože zloupotrebu slobode izražavanja. Tačno je da ta opasnost može postojati, kod pojedinca ili grupe. Ali, u zdravom i uređenom sistemu i društvu otklanjanje takvih zastranjivanja je rutina. U uporno trovanom društvu, sve do postizanja visoke vrijednosne toksičnosti u kojoj živimo – naravno ne samo tragom ovog jada – logično je što se ni ovakvi virusi ne prepoznaju ni nesvjesno ni svjesno. Sistemski.
Razlika u svemu ovome što se danas dešava, pa se ne reaguje, i onome što se ne dešava pa se opet ne reaguju ogromna je. I na dužu stazu, potvrđivana na takozvanim malim stvarima poput one –" ma kakve veze što budale i bolesnici pišu, pusti to" . Male stvari naoko loše i nebitne za društvo i njegov moralni kod, postanu velike kad traju i traju slobodno i dugo. Isto je i sa onim dobrim koje u nas, nažalost, nisu pobijedile.
Bosna i Hercegovina ovih je dana izjednačena sa svijetom bezmalo samo po tome što smo žrtve virusa kao i veliki. Istovremeno, ona primarno vegetira na čudesan način kao država, ali je poražena kao društvo. Legalizacijom mržnje, sukoba i zlobe, treniranom proizvodnjom animoziteta, uzgajanim strahom i pravljenjem biznisa od svega toga. Klikovima zla, jednim, drugim, milionitim. Legalnim i anonimnim. To je zlo potrebno "sistemu", a ne društvu. Pa buja kao virus bez vakcine i lijeka. Tako postaje biznis kao što će i korona postaje odjednom (sic!) biznis. Zlo je danas profitabilnije od dobra: "Da mu sestru sestrinu, kurvu sto puta", i eto klik ! "Da mu oca debila njihovog tamo hiljadu puta" i klik ! "Da mu mrtvu majku, njihovu kalašturu – klik ! I još gore pa ukrug. Urednici predu od zadovoljstva, ide ko ludo. Intelektualna zajednica namrgođena, da slučajno nekakva zabrana ne udari na demokratiju. Zakon ne može ništa protiv anonimnih, znači ni policija ni tužioci. Samo se poznati mogu "zadokumentovati". A mržnja ispotiha buja, legalizovana.
Okolo, svi se satrali dumajući, odakle odjednom virus. Pa virus latentno postoji i samo čeka priliku da se raširi. Naročito najodvratniji virus na ovim prostorima, kobajagi anoniman, a uzgajan i legalizovan, virus mržnje. Nevidljiv a ubitačan. Mic po mic, klik po klik.
