Bosna i Hercegovina iskoristila je pandemiju kako bi kompenzirala nedostatak financijskih sredstava za kontrolu migracija maksimalno ograničivši ljudska prava osoba u pokretu. Siromaštvo se pretvorilo u manjak humanosti što se sada objašnjava javno zdravstvenom potrebom.
Odlukom bosanskohercegovačkih vlasti donesenom nakon proglašenja pandemije virusa COVID-19 (početak marta), više od 5.000 ljudi našlo se zatvoreno u postojećim privremenim centrima za prihvat izbjeglica. Među njima je i oko 500 maloljetnika bez pratnje, te nekoliko stotina djece koji su tu sa porodicama. Zaključane su i osobe kojima je potrebna posebna briga, bolesnici, žrtve torture, pripadnici LGBTQ populacije, osobe sa psihičkim smetnjama, žrtve nasilja u porodici… Osnovna ljudska prava i slobode migranata i izbjeglica u BiH na ovaj način su ukinuta, a centri su se pretvorili u “logore” koje finansira EU. Preporuku da se centri zatvore i ograniči svako kretanje migrantima i izbjeglicama u BiH dalo je državno Ministarstvo sigurnosti, uz prešutno odobravanje međunarodnih organizacija koje rade u tim centrima, i EU kao njihovog najvećeg donatora. Da su centri zatvoreni i da niko ne izlazi, kontrolišu kantonalna Ministarstva unutrašnjih poslova koja su stacionirana ispred svakog centra.
Također po preporuci državnog ministarstva – inače nadležnog za pitanje azila i boravka stranaca na teritoriji BiH – policija ima pravo fizički natjerati osobe koje pokušaju izaći iz centara da se vrate. U praksi to znači dozvola za neograničeni upotrebu sile, o čemu već svjedoče ljudi zatočeni u centrima u Sarajevu, Bihaću i Velikoj Kladuši. Istovremeno, tvrde dobrovoljci koji svakodnevno dobivaju molbe za pomoć, u centrima nedostaje hrane, ali i higijenskih sredstava. Pored nedostatka hrane, u centrima je organičen i pristup tekućoj vodi, a topla je tek rijetkost, dok su postojeća kupatila i infrastruktura daleko od uslovne.
Nakon manjka slobode, svima najteže pada nedostatak hrane. U centru u Blažuju kod Sarajeva, gdje trenutno boravi više od 1.500 osoba, ljudi su danima dobijali samo hljeb, sirni namaz, paštetu, sardinu i jednu voćku tri puta dnevno. Nakon par dana, hrana se popravila, ali i dalje količina nije dovoljna. I pored toga, Međunarodna organizacija za migracije (IOM= i vlasti namjeravaju smjestiti još ljudi u ovaj kamp, do 3000. U Biri u Bihaću, centru sa više od 2.000 ljudi, obroci su smanjeni, a dešava se da ljudi koji su na kraju dugog reda, ostanu gladni. Oni koji žive u kampovima imaju mogućnost i da sami pripreme neka osnovna jela, ali bez mogućnosti da izađu to se svodi na kupovini preko posrednika, koji moraju biti uposlenici unutar centara jer niko drugi ne može ući. Neki su to voljni neki ne, a neki to rade za naknadu. Druga opcija je crno tržište unutar kampova koje, sa ili bez zabrana, nekako uvijek opstane.
Većinom ovih centara upravlja IOM koja je do sada na ime pomoći BiH da se nosi sa izazovima koje nosi prisustvo velikog broja migranata i izbjeglica, primila više od 30 miliona eura od EU. Dio novca također je distribuiran ka organizacijama kao što su UNHCR, Dansko vijeće za izbjeglice, UNICEF, ali i niz drugih. No, nijedna organizacija nije izašla u javnost sa upozorenjem o posljedicama zatvaranja ljudi u centre i ograničenja njihovog kretanja. Nasilje prema migrantima i izbjeglicama, svakodnevnica u ovim centrima, intenziviralo se u svim formama: od uvreda, ponižavajućeg načina na koji se tretiraju ljudi koji unutra žive, do fizičkog nasilja osoba koje su angažovane kao osiguranje.
Pitanja javnog reda i mira
Kao i u nekim drugim zemljama, pandemija korona virusa samo je pokriće za ono što su vlasti, ohrabrene stavom EU, priželjkivale uraditi. Istovremeno, pokazuje i koliko međunarodne organizacije koje rade sa ovom populacijom su zaista u stanju pružiti sigurno okruženje i dostojanstvene životne uslove za ljude o kojima se staraju. Preporuka o zatvaranju centara i ograničenju kretanja došla je od ministra sigurnosti BiH Fahrudina Radončića koji je imenovan na tu poziciju u decembru, kada je konačno, više od godinu dana nakon izbora, formirana vlast na državnom nivou. “S obzirom na to da je pitanje javnog reda i mira u isključivoj zakonskoj nadležnosti kantona i dva entiteta, Ministarstvo sigurnosti BiH sugerira da policijski rukovodioci izdaju naređenja policijskim službenicima da djeluju mnogo energičnije nego do sada”, stoji u saopćenju Ministarstva sigurnosti BiH. Neposredno prije toga, ministar Radončić je rekao kako je njegov zadatak kao ministra da “eliminiše” migrante (kako ih on zove “ilegalne migrante”) i da ih vrati “u zemlje odakle su došli”. Kasnije je rekao i da su migranti u BiH “najveće žarište za širenje koronavirusa”, te zatražio da se nadležni ponašaju “rigorozno” prema njima.
Državni ministar sigurnosti također je nagovijestio podizanje šatorskih naselja “s bodljikavom žicom” za ljude u pokretu. Preporuka je označila početak policijskih akcija “čišćenja” tokom kojih bivaju odvedeni i zatvoreni u kampove ljudi koji nemaju nikakav smještaj, i kojih je par hiljada u BiH, ali i oni koji borave u hostelima i privatnom smještaju.
Prvi kanton koji je reagovao bio je tuzlanski, kao i grad Tuzla. Tamošnji gradonačelnik Jasmin Imamović, inače iz SDP BiH, od 2018. pokazuje izuzetnu netrepeljivost prema ljudima u pokretu. Sve napore volontera i organizacija da im pomognu, te njihove molbe da se i Grad uključi, bile su ignorisane, dok je gradonačelnik u svojim izjavama – kao i brojni drugi zvaničnici SDP BiH pokazivao izuzetno antimigrantske stavove. Odbijajući da pruži podršku, Imamović je ustvari podržavao pristup koji ima i EU i IOM, kao agencija koja provodi politiku Brisela i pojedinih vlada-donatora.
Procjenjuje se da je kroz Tuzlu od sredine 2018. godine prošlo oko 11.000 ljudi. Većina je tokom boravka u ovom gradu boravila vani, na otvorenom, i zavisila prvo o volonterima, a kasnije o organizacijama koje su se uključile pružajući podršku. Neposredno prije nego što je policija odvela većinu ljudi iz Tuzle, ministar Radončić se sastao sa lokalnim vlastima, da bi potom u izjavi za medije rekao da odbija obići mjesta na kojima su se nalazili migranti i izbjeglice. “Ne pada mi na pamet da obilazim ilegalce koji u ovu zemlju ulaze bez dokumenata, bez namjere da kažu ko su i šta su”, rekao je te ponovio poruke poput one da zemlja u kojoj je on ministar neće biti “plato za ilegalne ekonomske migrante“.
Zabranjen prevoz migranata
Ministar Radončić se uglavnom referira na predsjednika SAD-a Donalda Trumpa kada pojašnjava svoje postupke, dok savjete dobija od ljudi iz Hrvatske, ali isto tako i Češke i Slovačke, kao i drugih država čije su politike izrazito antimigrantske. Zvaničnici koji su vjerovatno sa najvećim odobravanjem dočekali uvođenje ovako rigorozne politike su oni u Bihaću. Njihove odluke i tretman ljudi u pokretu koji se nalaze u ovom dijelu BiH odavno su rigorozno, i često neutemeljene u zakonu i Ustavu BiH.
Naime, preporuku iz Ministarstva sigurnosti vlasti u Unsko-sanskom kantonu pretvorile su u niz odluka kojima se, pored ostalog, pored kretanja zabranjuje i prevoz migranata “svim prevoznim sredstvima (talgo voz, autobusi, kombi prijevoz, taksi vozila i drugo)”, prema i na području Kantona. Uz to se pozivaju građani da “prijave sve uočene slučajeve kršenja Rješenja o izolaciji, odnosno prevozu migranata na području USK-a telefonskim putem na broj 122”. Istovremeno je naloženo da se svi migranti i izbjeglice koji nisu u centrima, a vlada USK procjenjuje da ih je oko 2.000, izmjeste te je naloženo formiranje kampa na prostoru sela Lipa gdje je Crveni križ, u jeku pandemije, angažovan da pravi novi šatorski kamp. EU će finansirati izgradnju, a po svemu sudeći IOM će upravljati i ovim centrom. Plan je da ovaj centar primi više od 2.000 ljudi koji su trenutno izvan zvaničnih centara, te ljude iz kampa Bira. Naime, lokalne vlasti odavno insistiraju na zatvaranju ovog centra koji se nalazi u samom gradu.
Gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić poručio je da “migranti koji se slobodno kreću”, mogu predstavljati opasnost “kao potencijalni nosioci virusa”, opravdavajući time odluku o novim ograničenima sloboda i izgradnju kampa na lokaciji koja za to nije pogodna. Vlasti USK su također zabranile smještaj migranata i izbjeglica u privatne stanove i kuće “ukoliko nemaju uredan boravak i uredna lična dokumenta”. Dobiti uredna dokumenta za mnoge izbjeglice i migrante u BiH je gotovo nemoguće, kako zbog komplikacija uzrokovanim komplikovanim zakonom, tako i jer usljed novonastale situacije, sve institucije rade limitiranim kapacitetima.
Odluka o zabrani prevoza dovela je do toga da su autobusi koji su se kretali iz drugih dijelova BiH ka Krajini zaustavljani kod Ključa (što se doduše nezakonito dešava od oktobra 2018. godine). No, dok su inače ljudi zaustavljeni na ovom mjestu pronalazili alternativne načine da dođu do graničnog područja, sada su prisiljeni ostati kraj ceste u Velečevu. Zastrašujući su bili snimci lokalnog Crvenog križa nakon zadnjeg snijega u trenutku dok je 19 ljudi, uključujući porodicu sa malim djetetom, bilo prisiljeno spavati u improvizovanom objektu i šatorima. Svi pokušaji CK da se ovi ljudi ipak negdje smjeste, čak i porodica, danima su bili bez odjeka.
Izravne poruke
Uklanjanje ljudi u pokretu iz javnosti počelo je u Zenici i gradovima u tom dijelu BiH. Prema riječima glasnogovornice Uprave policije Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona Aldine Alić, u tom dijelu zemlje se vrši dodatna kontrola i nadzor kretanja migranata i izbjeglica “sve sa ciljem smanjenja rizika po zdravlje svih ljudi, te unapređenja funkcionisanja mjera zaštite”. Uz to, Federalni štab civilne zaštite donio je naredbu da se obustavi “posjeta i izlazak svih migranata u svim izbjegličko-prihvatnim centrima, privremenim prihvatnim centrima i azilantskom centru na području FBiH”. Istovremeno, malo toga je urađeno da se zaštite ljudi koji borave u novim kampovima. Nemaju čak ni dovoljno informacija o tome što se dešava, a svi pozivi da ostanu u kućama, ili da paze na higijenu, izuzev za one koji žive u privatnom smještaju, ostaje nemoguć zahtjev.
Na činjenicu da ljudi u pokretu nisu jednako tretirani ukazala je grupa aktivista u otvorenom pismu u kojem, između ostalog, pozivaju na “ukidanje službenih i neslužbenih diskriminacijskih i dehumanizacijskih praksi, prestanak nasilja na granicama te legalizaciju svih egzistencija, na zatvaranje svih oblika detencijskih i sabirnih centara koji ograničavaju slobodu kretanja i ne osiguravaju temeljne čovječne i higijenske uvjete. Kao pojedinci i pojedinke pozivamo na afirmaciju vrijednosti jednakosti i slobode, apelirajući na činove brižnosti i solidarnosti.” Nažalost, uplašeni nasiljem koje prati provođenje ovih mjera, te kriminalizacijom koja dolazi i medija bliskih strukturama vlasti, mnogi građani i građanke teže se odlučuju da prihvate migrante i izbjeglice u svoje domove, ili u stanove i sobe koje izdaju.
Kampanja mržnje koja se vodi u medijima i iz političkih kabineta, može imati drastične posljedice, što čini se niko ne uviđa u BiH. Drastične mjere koje se uvode ovih dana u BiH prema migrantima i izbjeglicama, uz potpuno ignorisanje zakona, bit će teško otkloniti i nakon što prođe pandemija i kriza koju je uzrokovala. No, to je u suštini bio i cilj. Uvesti mjere od kojih se ledi koža da bi se poslala poruka ljudima u pokretu: da ne dolaze u BiH i ne pokušavaju ovuda doći do EU.
Nidžara Ahmetašević - Bilten
