Izvor fotografije: Pinterest
Zašto filozofija tako često govori o nedostatku misaone i osjetilne sposobnosti životinja? Filozof Jacques Derrida – i s njim komentator David Lauer – vide u tome strategiju legitimiranja okrutnosti koju činimo životinjama
Filozof Jacques Derrida (1930-2004) opisao je jedno zbunjujuće iskustvo: kako je to kada neočekivano shvatimo da nas neka životinja promatra. U konkretnom slučaju riječ je o mački koja ga je iznenadila golog u kupaonici. Blago smeten, Derrida si je priznao da se pred mačkom zasramio – a ujedno se sramio svoga srama.
Tko sam ja u očima svoje mačke?
Mačke koje zure u ljude: iz ovog kurioznog događaja Derrida je stavio u pitanje temelj uobičajenog mišljenja koje ljude dijeli od životinja. „Životinja nas gleda i mi stojimo nagi pred njom. Možda mišljenje započinje upravo na ovom mjestu“, pisao je Derrida. Posljednja rečenica je očita aluzija na Sartreovu teoriju samosvijesti.
Za Sartrea, čovjek dolazi do svijesti o sebi jednim egzistencijalnim iskustvom, a to je – biti gledan od drugoga. U onom trenutku kada nas pogodi pogled drugoga, postajemo svjesni prisutnosti tuđe svijesti i ujedno vlastite tjelesne prisutnosti prema drugome. Spoznajem da sam u pogledu drugoga objekt ili – kaže Sartre – dio prirode. Reakcija na ovu izručenost tuđem pogledu jeste i ovdje osjećaj srama: „Drugi posjeduje tajnu (…) onoga što jesam“, piše Sartre.
Suodgovornost za druge vrste
U biti, Derrida želi svratiti pozornost na to da se takvo iskustvo na prilično dubok način može doživjeti i u životinjskom pogledu – samo ako se to dopusti. Riječ je o svijesti – jedne osjetilne, na mene usmjerene intencionalnosti, za koju sam ja prisutan i koja sigurno na neki način osjeća da je ona za mene prisutna, što je i za nju ugodno ili neugodno. Tomu me uči pogled koji na meni počiva. Derrida je mišljenja da nas taj odnos tjera da izađemo iz sebe te se stavimo u etički odnos prema životinjama.
Naravno da je taj odnos asimetričan. Ne radi se o tome da se zaniječe postojanje konstitutivne razlike među životinjama koje su refleksivno svjesne svoga animalizma i time svoje smrtnosti, te onim životinjama koje te svijesti nemaju. Naročito da etički odnosi postoje samo u svijetu prve vrste životinja. No, to ne znači da taj odnos ne može obuhvaćati i životinje druge vrste. Činjenica da one nisu same akteri etičkoga, samo u izvjesnoj mjeri pojačava odgovornost koju nam nameću.
U Derridinim očima, kontinuirani trud filozofije da umanji mogućnost osjećaja i mišljenja životinja je ništa drugo do produženi pokušaj isključivanja etičke odgovornosti i (pažnja, ironija!) legitimiranja bestijalnih postupaka koje činimo životinjama. Kao na primjer – potpuno istrijebiti neku vrstu, bez nekog pretjeranog razloga, samo tako.
Nešto je preživjelo – sramimo se
Sve ovo me najzad vodi k „Usamljenom Georgeu“ i galapagoškim kornjačama. Sjetimo se strahopoštovanja i briga koji su se posvećivali posljednjem primjerku te vrste osuđene na istrjebljenje te slavlja zbog otkrića da negdje u skrivenom kutku postoji još jedna preživjela kornjača. Nije teško u tome ne primijetiti grižnju savjest, te krivnjom ispunjeni izljev srama, o kojem govore Sartre i Derrida.
To proizlazi iz pitanja koje nije potpuno istisnuto: kakva to slika nas samih progovara iz pogleda ove životinje. Želimo potomcima Usamljenog Georgea jednog dana moći pogledati u oči. Sada imamo novu šansu za to.
Autor: David Lauer, Deutschlandfunk Kultur
David Lauer je filozof i predaje na Christian-Albrecht Sveučilištu u Kielu. Njegova polja istraživanja su filozofija duha i spoznajna teorija.
S njemačkog preveo: Darko Pejanović, Prometej.ba
