Mnogi će možda pomisliti da hrvatski novinari mogu imati i pametnija posla od detaljnog izvještavanja o životu popularnih kućnih ljubimaca, no – kad se dublje razmisli – ima li za današnje novinarstvo važnije zadaće od posvemašnje pas-ivizacije publike?
U prošli ponedjeljak je u Jutarnjem listu – ‘najserioznijim dnevnim novinama u Hrvatskoj’, kako skromno uredništvo ponekad čitateljima približava svoj medijski proizvod – preko dvije stranice objavljena analitička reportaža putem koje smo informirani o sljedećim činjenicama:
da se Kika, dvogodišnja kujica donedavne predsjednice države Kolinde Grabar-Kitarović, ‘sada navikava na svoj novi život, a dan uglavnom započinje ranojutarnjom šetnjom i igrom u Parku kralja Petra Krešimira IV’;
da u tim prigodama ‘bijela mješanka na ogrlici oko vrata ima pričvršćeno i ružičasto metalno srce’, čija je funkcija ‘da zvecka dok Kika hoda jer se, kako saznajemo, nekoliko puta znala prikrasti Kolindi s leđa i prepasti ju’;
da je bivša predsjednica proteklih tjedana renovirala obiteljski stan u Bauerovoj ulici, te je ‘Kika za to vrijeme bila kod obiteljskih prijatelja na čuvanju’, kako bi ‘izbjegla svu prašinu i lupanje’;
da su ‘sada radovi pri kraju’ i da ‘nema više prašine’ koja bi Kiki mogla smetati, a preostali su samo završni poslovi ‘poput ukrašavanja zidova’;
da ‘Kiki Pantovčak nedostaje više nego bivšoj predsjednici’, jer je ‘izgubila svog prijatelja’ – pauna Juru;
da su Kika i Jura imali ‘specifičan odnos’ – ‘čas su se mrzili, čas su se voljeli’ – s tim da je Kika ‘najviše voljela lajati na Juru’ kroz prozor Vile Zagorje dok bi se ‘paun Jura sa svojim šarenim perjem namjerno šepirio i izazivao Kiku’;
da Kika jako nedostaje zaposlenicima s Pantovčaka, koji je i danas rado izvedu u šetnju, te gospođi Grabar-Kitarović ‘nije teško pronaći dragovoljce koji će pričuvati Kiku kad je ona na nekom dužem putovanju’;
da bivša predsjednica uskoro planira privatni put u Ameriku na tri tjedna i da je ‘izgledno da će Kika biti na čuvanju kod oca Branka Grabara ili kod nekog od obiteljskih prijatelja’;
da je Kika ‘druželjubiv pas koji nema straha od novih ljudi’, no da se ‘boji tramvaja i velikih pasa’;
da su joj ‘u parku i u šetnji prijatelji uglavnom psi manje građe koje liže, mazi i njuška’, a kada naiđe kakav krupniji pas, ‘sakrije se iza nogu Grabar-Kitarović’;
da u gradskoj šetnji bivša predsjednica ne pušta Kiku s povodca ‘jer ju je, kako doznajemo, strah da se kujica ne bi znala vratiti’;
da ‘osim na Juru, samodopadnog pauna’, Kika ‘uopće ne laje’, pa je zbog toga ‘neobičan pas’, mada smo ‘saznali da zalaje i navečer, kad čuje da se netko približava kući’;
da se bivša predsjednica nada kako će sada, po završetku mandata, ‘imati više vremena za šetnje s Kikom’, i to ‘ne za ove brze gradske šetnje, već za one po šumi, kako bi se Kika mogla dobro istrčati’;
da stoga, ‘kako doznajemo’, planira ‘odlazak na Sljeme, u Samoborsko Gorje ili u Gorski Kotar’;
da ni tada, međutim, ‘ne smije puštati ovu mješanku terijera i labradora da trči bez nadzora jer Kika ima lovačke instinkte, pa je sklona loviti životinje’;
da je Kika ‘navikla na pelene’ i da joj ‘nije problem ostati u stanu’, no ‘psi su životinje koje moraju trčati i napuniti se energijom’, a ‘Grabar-Kitarović je toga sasvim svjesna’;
da ‘lovljenje loptice ili donošenje grane Kiki baš i nije napeto, ali je zato šampionka u povlačenju konopa sa svojom vlasnicom’;
da je ‘u svom djetinjstvu Grabar-Kitarović uvijek bila okružena sa životinjama’: ‘voljela je brinuti o maloj janjadi’, imala je i kobilu, a ‘nije joj bilo strano ni timariti kravu’;
da je s Kikom ‘posebno teško bilo na početku’, kada je tek došla iz azila, no da su zahvaljujući stalnome liječenju ‘uspjeli dovesti Kikino zdravlje na visoku razinu’;
da su Kiki ‘nekoliko puta radili ultrazvuk i brojne druge pretrage’ i da su joj krajem 2018. ‘krvni enzimi bili povećani 10.000 puta’;
da su joj tada ‘kuhali dijetnu hranu u kombinaciji s posebnom hranom za pse koji imaju hepatitis’, iako Kika ‘nije imala hepatitis’, već su joj nalazi bili loši ‘zbog raznih upala’;
da je ‘Grabar-Kitarović nastavila paziti na Kikinu prehranu’, da kombinira ‘kuhano i suhu hranu’ i da joj ‘često skuha međuobrok s puno povrća koje Kika smije jesti’;
da među povrće koje Kika smije jesti spadaju ‘brokula, cvjetača, špinat, blitva, batate i drugo’, te da poslije takvog obroka ‘Kika obliže zdjelicu sa svih strana’;
da Kika ‘svoju vlasnicu sluša bespogovorno’, da joj hoda uz nogu, sjedne kad joj ova to naredi ‘i pruža joj šapu’;
da ‘jako voli zemlju i zelene površine jer voli zakopavati stvari, posebice igračke, koje Grabar-Kitarović poslije tjednima nikako ne može pronaći’;
da je Kika kastrirana i čipirana, da ima svoju putovnicu i sve potrebne dokumente, da je prošla sva obavezna cijepljenja i da je ‘novo na rasporedu tek u listopadu’;
da Kika, ‘kako doznajemo’, ima svoj prostor u stanu, ali ipak ‘najviše voli spavati u transporteru, jer obožava vožnju autom’;
da je ‘uvijek spremna na pokret’ i ‘čim vidi da su vrata od auta otvorena, odmah uskače unutra’;
da Kika ima i nekoliko krevetića, ‘pa kad nije u transporteru, sklupča se u njima’;
da Kika također posjeduje jednu veliku kutiju punu raznih igračaka, no usprkos tome ‘cipele su joj omiljene’;
da je jedno vrijeme ‘stalno hodala sa šlapama svoje vlasnice u zubima’;
da Kika, ‘kad se zasiti šlapa i cipela’, svoje zube ‘češe omiljenim skvičećim igračkama’, a tada najčešće nastrada ‘jedna žuta kokoš’;
da Kika, mada simpatizira i žutu kokoš, naprosto ‘obožava ljude’, s tim da joj je ipak ‘Kolinda najbolja prijateljica, posebno kada iz džepa izvadi koji kolačić’…
S nestrpljenjem očekujemo sljedeće nastavke. U međuvremenu smo, u parku blizu Bauerove ulice, uspjeli dobiti ekskluzivnu izjavu i od same Kike, koja nije krila oduševljenje obilnim i informativnim štivom u najserioznijem hrvatskom dnevnom listu.
‘Krasna reportaža’, rekla nam je. ‘Zaista sam impresionirana. Mnogi će možda pomisliti da hrvatski novinari mogu imati i pametnija posla od detaljnog izvještavanja o životu popularnih kućnih ljubimaca, no – kad se dublje razmisli – ima li za današnje novinarstvo važnije zadaće od posvemašnje pas-ivizacije publike? A malo se gdje pas-iviziranje čitalaca obavlja na tako doslovan način kao ovdje.’
‘Drago mi je što mediji prepoznaju važnu društvenu funkciju koja im je namijenjena’, dodala je, ‘a to je da preuzmu ulogu povodca između nositelja vlasti i onih što su osuđeni na pasji život. Kada im se taj život olakšava toplim novinskim pričama, takvima da im se stvarnost predoči iz nestvarno glupog rakursa, pouzdano ih neće podilaziti želja za nepodopštinama, na primjer da odgrizu šaku onome koji zateže povodac.’
Uz odobrenje vlasnice, Kiki smo – prije nego što ode doma i po tupoj navici nasrne na grkljan gumene žute kokoši – udijelili slasni nagradni kolačić, na što je triput zahvalno mahnula repom. ‘Znate’, rekla nam je u povjerenju, ‘sve me ovo toliko zaintrigiralo da sam i sama poželjela uploviti u žurnalističke vode. Kada se sljedeći put vidimo u Parku kralja Petra Krešimira IV, predložit ću reporterskoj ekipi da barem na nekoliko dana zamijenimo mjesta: da novinar/ka obavlja nuždu na livadi, dok ja seruckam u Jutarnjem listu.’
