Položaj osoba sa invaliditetom u našoj zemlji izuzetno je težak iako su njihova prava regulirana s nekoliko stotina domaćih i međunarodnih propisa. Paraplegičari i osobe oboljele od dječije paralize u našoj se zemlji se svakodnevno susreću s problemima o kojima niko ne vodi računa, a zimski period za njih je posebno težak.
Osobe oboljele od dječije paralize spadaju u kategoriju neratnih vojnih invalida, što je, kako smatraju iz Udruženja paraplegičara i osoba oboljelih od dječije paralize, diskiminacija.
“Kod nas postoje tri kategorije: ratni vojni invalidi, civilne žrtve rata i neratni invalidi. Ono što je diskiminirajuća okolnost jeste da počev od ortopedskih pomagala i primanja tuđe njege, osobe oboljele od dječije paralize dobijaju mnogo manji iznos nego što to dobijaju ostale kategorije. Mi smo diskriminisani u svakom pogledu”, rekao nam je predsjednik Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječije paralize KS Sabahudin Hreljić.
Istog stava je i Jasmin Džemiđić koji kaže da su prava osoba s invaliditetom ugrožena u svakom segmentu.
“Osobe sa paraplegijom i dječijom paralizom u našoj zemlji žive jako loše pa su im čak i najosnovnija prava ugrožena. Od prava na slobodu kretanja, prava na školovanje i naposlijetku prava na zapošljavanje. I sve to zbog predrasuda i pogrešne slike o osobama sa invaliditetom”, ističe Džemiđić.
Ograničeno kretanje
Najčešći problemi s kojima se susreću osobe s invaliditetom jesu nepristupačnost u svakom smislu, od arhitektonskih barijera do nepristupačnih ljudi, a poseban problem im prave barijere u kretanju.
Iako iz Udruženja konstatno ukazuju na svoje probleme, malo je onih koji za njih imaju sluha, a njihovi prijedlozi i zahtjevi najčešće bivaju odbijeni zbog nedostatka novca.
Sabahudin Hreljić
“Uzmimo samo problem sa GRAS-om. Mi nismo tražili da oni mijenjaju vozila, već da kada kupuju, kupuju niskopodne autobuse a rampom. Za neke stvari ne treba novac već kontinuirano rješavanje problema. Da su nas poslušali prije četiri ili pet godina danas bismo imali već nekoliko autobusa koji su prilagođeni osobama sa invaliditetom”, kaže Hreljić.
Tokom zimskog perioda većina osoba sa dječijom paralizom uglavnom ne izlazi iz kuće bez prijeke potrebe.
“Što je nagore većina nas živi u padinskim predjelima. Zbog toga nam zima dođe kao neka vrsta kućnog pritvora”, kaže Hreljić.
Skromne želje
Osobe oboljele od dječije paralize nemaju velikih želja. Trude se pomiriti se sa invaliditetom i odrediti svoje mogućnosti.
“To nisu neke velike želje osim nekih sitnica sa kojima se možete svakodnevno susresti. Poput zavrtanja sijalice kada je to baš potrebno, kačenje zavjese itd. Kada shvatite da tako neke sitnice niste u mogućnosti da uradite, onda vam se neostvarena želja da postanete uspješan fudbaler čini besmislenom”, rekao nam je Džemiđić.
Jasmin Džemiđić (Foto: Aziz Ćeho)
(Klix)