ZAKON O IMUNITETU: Bit će zaštićeni k’o međedi
Ozren Kebo
Kad neka vojna sila krene putem ubijanja i razaranja, ona se prije toga obavezno pobrine za ideološki okvir kojim će zločine pravdati
Piše: Ozren Kebo
Kome je više stalo
Zakon o imunitetu koji uskoro treba da zaživi još je jedan važan korak ka potpunoj feudalizaciji Republike Srpske. I to više nema veze s lokalnom politikom, ovo je sad utrka međunarodnih snaga na ovdašnjem terenu. S jedne strane je Zapad, s druge Vladimir Putin. Zapadu nije nešto pretjerano stalo, a ovom drugom jeste, što se vidi iz svega priloženog. Ko će pobijediti nezahvalno je prognozirati, mada je već sada jasno da jedna strana ulaže pristojnu dozu destruktivne energije, na šta druga reagira mlakim saopštenjima, povremenom serijom motivirajućih sankcija te slanjem pregovarača koji u 36 sati obiđu regiju i to onda nazovu još jednim krugom približavanja stavova. Od tolikog približavanja, nikada udaljeniji nismo bili. Svakom pristojnom posmatraču jasno je da su nacrti zakona o imunitetu u suprotnosti s vrijednostima EU; no, nikome normalnom ne ide u glavu zašto međunarodna zajednica dosljedno podržava destruktivce koji ne odustaju od sopstvenih ciljeva. Na domaćoj sceni nema snaga koje bi se umjele i mogle suprotstaviti takvoj politici, a na međunarodnoj prisustvujemo cijelom nizu suptilnih poteza koji konzervativne, do srži korumpirane, snage ohrabruju.
Zapad i sloboda govora
Ono što danas zovemo zapadnom civilizacijom jedan je od nesumnjivih bljeskova u povijesti čovječanstva. Baš zbog toga valja biti kritičan prema mračnim stranama te civilizacije, a upravo prolazimo jedan od njenih najmračnijih trenutaka.
Precizno kodificiran spektar dozvoljenih tema i zabranjenih stavova uvukao se u samu srž demokratije. Da ne bude zabune, i do sada je Zapad imao kolosalnih rupa i promašaja, ali je, kako god čovjek da okrene, bio najnapredniji društveni koncept na planeti. Već godinama traje njegovo lagano urušavanje, a aktuelni genocid taj je proces vrtglavo ubrzao. Veliki internetski sistemi, a pogotovo društvene mreže, postali su efikasne alati za selektiranje informacija i gušenje slobodnog mišljenja. Ti sustavi sada aktivno i produktivno rade na humanom preseljenju slobode izražavanja iz javnog u nevidljivi prostor.
Mnogi kritičari tvrde da je ovo kraj slobode govora i da su restriktivni modeli cenzure i poništavanja nepovratno uvedeni u javni prostor. Šta da kažemo na takve prigovore osim da nije sve tako crno. Na Zapadu je stanje sljedeće: ko se pridržava odobrenog narativa i ne probija zadate granice mišljenja, može da govori i piše šta mu god padne na pamet.
U ime čega ubijamo
Sjajni srpski i američki pjesnik Charles Simić umro je lani, redove koji slijede ispisao je prije nekoliko godina, a kao da su napisani jutros, tako su aktuelni i bolno tačni:
“Mi smo siročad ideologije. Svi koji su stvarali istoriju dvadesetog veka u naše ime verovali su da je masakr nevinih dopustiv u ime budućnosti. Naše divaljaštvo razlikuje se od divljaštva prethodnih vekova po tome što mi ubijamo maltene isključivo da bismo dokazali neku istorijsku teoriju. Recimo, ideju da morate biti nemilosrdni zarad sreće koja će tek doći. Problem je taj što vam se uvek na putu ispreči neko ko odbija da prihvati neizbežno. Vešala i kaznene kolonije podignute za takve ljude opravdavani su najuzvišenijim idealima. Živimo u senci tih intelektualnih klanica. Pesnik koji to zaboravlja živi u raju budala.”
