Ljudska (ne)kultura je kompleksan pojam i jedan od rijetkih pojmova koji je doslovno relativan. Mi kao ljudi odrasli na kulturološkom zapadu skloni smo simplifikaciji svega što vidimo, svođenja tuđih ponašanja, stavova, tradicija, svjetonazora i mišljenja na normalno ili nenormalno, odnosno na ono što mi smatramo normalnim i nenormalnim. Ipak, tako zapadnjački uzvišeni u svom mišljenju da smo u pravu, ne uzimamo u obzir da je to naše viđenje nečega kulturološki uvjetovano, jednako onako kako je kinezima u Yulinu normalno mučiti i jesti pse. Međutim, unatoč kulturološkim razlikama, dobivamo dužnost pobuniti se u ime onih koji ne mogu to sami učiniti.
Najčešći argument u obranu ovog paradoksalnog festivala je to da i mi kao društvo obilno konzumiramo meso drugih životinja koje nisu psi ali su jednako tako životinje. Konzumacija životinjskog mesa nije problem s kojim se susrećemo onoga trena kada nam se javi odvratnost prema onome što se radi u Yulinu. Okidač je način na koji se tretiraju životinje koje kasnije završe u želucima posjetitelja festivala. Nemojmo se zavaravati i pomisliti da je Yulin jedino mjesto gdje se zarađuje na mučenju životinja.
Kada platite ulaznicu za nekakav cirkus i gledate zadivljujuće točke koje izvode životinje, vjerojatno niti ne pomislite kroz kakve torture i mučne treninge prolaze te prekrasne divlje zvijeri.
Kada uzimate neke lijekove vjerojatno ne razmišljate o tome koliko je životinja u laboratorijima platilo životom kroz proces dolaska lijeka.
Kada se tuširate, perete kosu ili nanosite kozmetiku za uljepšavanje, ne padaju vam na pamet tisuće životinja na kojima se vrše okrutni postupci i testiranja.
Kada nosite odjeću od životinjskog krzna i kože, ne znate način na koji je krzno i koža skinuta sa životinja.
Kada čujete za Yulin festival, ne razmišljate o tome da jedenje pasa nije za pse bezbolno, prije smrti prolaze krajnje psihopatske metode mučenja. U njihovom slučaju smrt je poprilično milosrdna pojava.
Što ovo može reći o nama kao vrsti osim da smo uzeli taoce na čijim ramenima sebi gradimo ugodnost.
Odavno smo svijet i sve na njemu (što smo mogli) podredili sebi. Prirodne resurse, biljke, životinje, mora, rijeke i planine. Sve je pod našom upravom. Nas Homo sapiensa koji i nismo toliko zaslužili kompliment sapiens u imenu vrste. U zadnjih nekoliko stotina godina doprinijeli smo izumiranju tisuća životinjskih i biljnih vrsta. Zagadili smo zemlju i iscrpili fosilna goriva. Uništili smo ozon, izazvali globalno zatopljenje. Raskopali smo zemlju u potrazi za rudama i zagadili izvore pitke vode. Uništili smo život u moru prekomjernim izlovom, izazvali egzoduse životinjskih vrsta s mjesta gdje su im nekada bila staništa, a mi smo sagradili na tim mjestima betonske džungle. Podredili smo sve u svom beskrajnom antropocentrizmu i mislimo da smo najuzvišenija vrsta na Zemlji, zaboravljajući da su sve danas živuće vrste prošle jednaki teret evolucije kao i mi. Međutim, nama nije bitno ništa osim nas samih, a opsesija ritualima i glupim tradicijama uvijek nas vraća korak unatrag.
Pokušaj obrane Yulin festivala kao višestoljetne tradicije je u najmanju ruku bezvezna. Znači li to da opet treba dozvoliti plemenima u Papui i Novoj Gvineji da ubijaju ljude i jedu ih, da se ponovno uvedu suđenja mučenjem i spaljivanjem, aztečka žrtvovanja i slične gluposti? Znači li to da ćemo opet dozvoliti da se zbog stoljetne tradicije lova dozvoli ubijanje iz zabave ugroženih životinjskih vrsta ili ikakvih vrsta uopće?
Ove godine će tisuće pasa biti odvedeno u Yulin, mnogi od njih ukradeni od svojih vlasnika. U užasnim uvjetima ovi će psi biti držani do trenutka kada ih konačno ubiju. To su pretrpani kavezi i kutije, bez hrane i vode. Neki od tih pasa će biti svezani za automobile i mrcvareni satima prije nego ih ubiju. Neki će biti pretučeni, s nekih će živih biti oderana koža. Nekima će biti prerezan vrat pred ostalim psima. Je li ovo tradicija koja treba biti dozvoljena?
Carl Sagan jednom prigodom je napisao: “Kao što stari mitovi govore, mi smo jednako djeca neba i Zemlje. Kroz vrijeme svog boravka na ovom planetu sakupili smo opasno evolucijsko breme, naslijeđene sklonosti prema agresiji i ritualu, podčinjavanje vođama, mržnju prema strancima, što sve sada dovodi u pitanje naše preživljavanje. Ali stekli smo suosjećanje za druge, ljubav prema djeci i djeci naše djece, želju da učimo iz povijesti i uzvišenu strastvenu inteligenciju – očito oružje našeg preživljavanja i napretka.“
Nadam se da ćemo konačno sa sebe zbaciti breme nasljeđa, tradicije i rituala, a prigrliti tu inteligenciju kojom se kao vrsta neprestano hvalimo. Bez drugih vrsta ne možemo preživjeti, čak ni uz pomoć inteligencije.
Zapadu se može prigovoriti svašta, od uništavanja drugih kultura do pokretanja ratova i ružnih trendova. Ipak, ništa nam više ne može pomoći ako je došao trenutak da ćemo odobriti mučenje životinja zbog zabave i estetike.
