Kada joj je pratetka otkrila da je predvodila skupinu od devet žena iz Pokreta otpora prilikom bijega iz nacističkog marša smrti 1945, Gwen Strauss je htjela saznati više. Nošena tom željom, zakoračiće na put kojim su hodile te žene i pobrinuti se da njihova hrabrost najzad dobije priznanje nakon sedamdeset pet godina.
2002. Gwen Strauss je uživala u opuštenom ručku s pratetkom od osamdeset tri godine, Hélène Podliasky. Hélène je bila Francuskinja, a Gwen američka spisateljica nastanjena u Francuskoj.
Razgovor se usredotočio na Hélèninu prošlost. Gwen je znala da je pratetka bila uključena u francuski Pokret otpora u Drugom svjetskom ratu, ali nije znala ništa o tom razdoblju njenog života.
Hélène joj je ispričala kako ju je Gestapo zarobio, kako su je mučili i deportovali u Njemačku, u koncentracioni logor. Kad su se saveznici približili, logor je evakuisan, a ona prisiljena da kilometrima hoda u nacističkom maršu smrti.
“Zatim sam pobjegla s grupom žena”, rekla je kratko.
Za Gwen je to bio šok.
“Bližila se kraju života, mislim da se osjećala spremnom da o tome progovori”, kaže Gwen. “Mnogi preživjeli, koji su godinama šutjeli, kada su progovorili, nisu to učinili u krugu najuže porodice, već s nekim ko im nije tako blizak.”
Elegantna i odlučna
Hélène Podliasky imala je samo dvadeset četiri godine kada su je uhapsili dok je djelovala kao agent za vezu u sklopu Pokreta otpora na sjeveroistoku Francuske. Njen nom de guerre ili pseudonim bio je Christine. Hélène je govorila pet jezika, uključujući njemački, i bila izuzetno stručan inženjer.
“Nalazila se na visokoj poziciji u Pokretu”, kaže Gwen. “Više od godinu dana je kontaktirala agente i upravljala dopremom materijala preko padobrana. Bila je briljantna. Elegantna i staložena osoba, ali odlučna.”
Bile su to posljednje godine rata, i Hélène je uhapšena 1944. nakon opsežne akcije nacista u cilju razbijanja svih mreža Pokreta otpora u Francuskoj. U to vrijeme uhapšeno je ostalih osam žena. Među njima, Hélènina školska drugarica.
Ostalih osam
Suzanne Maudet (pseudonim Zaza) bila je optimistična, blaga i velikodušna. Mjesec dana nakon što se udala u dvadeset drugoj za Renéa Maudeta, pripadnika Pokreta, par je uhapšen zato što su pomagali mladim Francuzima da tajno pobjegnu pod okrilje Pokreta umjesto da budu regrutovani za rad u njemačkim fabrikama.
“Bila je tu onda Nicole Clarence, nadležna za sve agente za vezu u pariškom regionu”, kaže Gwen, “zbog čega je bila izložena ogromnoj opasnosti.” Imala je samo dvadeset dvije kad je uhapšena tri sedmice prije oslobođenja Pariza u augustu 1944. i deportovana posljednjim transportom van grada.
Jacqueline Aubéry du Boulley (“Jacky”) takođe je bila jedna od posljednjih zarobljenica odvedenih iz Pariza. Dvadesetdevetogodišnja Jacky bila je najstarija u grupi, ratna udovica i pripadnica ključne obavještajne mreže u Pokretu. Odgojili su je tetka i tetak pošto joj je otac bio mornar i stalno plovio morima.
“Kad se vratio kući, preselila se kod njega”, kazuje Gwen. “Pričala je kao mornar i govorila bez dlake na jeziku. Non-stop je pušila, imala vrlo dubok i hrapav glas. Bila je prekaljena.” Gwen je takođe opisuje kao nevjerovatno lojalnu i toplu.
Madelon Verstijnen (“Lon”) imala je dvadeset sedam, a Guillemette Daendels (“Guigui”) dvadeset tri kad su lišene slobode. Dobre prijateljice, iz holandskih porodica više klase. “Došle su u Pariz da se uvežu s holandskom mrežom, ali su odmah uhapšene”, priča Gwen. “Guigui je bila sportašica, s tijelom poput lahora i vedra, dok je Lon bila tip osobe koja uvijek mora biti u središtu dešavanja.”
Po Gweninoj ocjeni, Renée Lebon Châtenay (“Zinka”) je bila “nevjerovatno hrabra”. Lon je naziva “lutkicom”, a za Zinku se govorilo da je niska, s plavim kovrdžama i razmakom između prednjih zuba. Ona i njen muž djelovali su za mrežu koja je pomogla britanskim avijatičarima da pobjegnu nazad u Englesku.
Zinka je uhapšena u dvadeset devetoj i u zatvoru je rodila bebu kojoj je dala ime Francia. Dopustili su joj da s novorođenčetom ostane samo osamnaest dana prije nego što su je deportovali u Njemačku. Uvijek je govorila da mora preživjeti radi kćerke.
Zatim je u toj skupini bila Yvonne Le Guillou (“Mena”). Gwen je opisuje kao proleterku koja je “voljela da bude zaljubljena”. Djelovala je u okviru holandskih mreža u Parizu i u to doba se zaljubila u jednog mladog Holanđanina. Uhapšena je u dvadeset drugoj.
Najmlađa u devetorki bila je Joséphine Bordanava (“Josée”), koja je imala samo dvadeset kad su je zatočili u Marseju. Bila je Španjolka i imala prekrasan glas za pjevanje. Josée bi svojom pjesmom znala utišati i umiriti djecu.
Devetorka je prebačena u Ravensbrück, ženski konclogor na sjeveru Njemačke, i zatim poslana da radi u radnom logoru u Leipzigu, gdje se proizvodilo oružje. Tu se između njih isplelo snažno prijateljstvo.
Bolna glad
Uslovi u logoru su bili grozni. Izgladnjivali su ih do smrti, mučili, tjerali da se skidaju i nage stoje na smrznutom snijegu tokom smotre. Preživjele su stvorivši mrežu prijateljstva. U logoru su imale običaj, kazuje Gwen, koji se sastojao u tome da zdjela solidarnosti ide od ruke do ruke i da svako doda kašiku svoje supe. Onda bi zdjelu davali ženi kojoj je taj dan bila najpotrebnija.
Glad je bila bolna, ali priča o hrani je djelovala smirujuće na žene. Svake noći Nicole je recitovala recepte za kesten-pire i bavarsku kremu s jagodama i prelivom od kirscha. Napisala ih je na papiriće koje su uspjele ukrasti iz kancelarije. Od njih je napravila kuharicu, a kao korice su joj poslužili komadi njenog madraca.
Sloboda
Kad je Gwen bilježila Hélèninu priču o svemu što se dogodilo, kaže da je njena pratetka htjela da se zna da su one, iako su bile u zatočeništvu, ostale vojnici, te su zajedno sabotirale proizvodnju projektila za oružje zvano panzerfaust.
U aprilu 1945, saveznici su bombardovali fabriku tako često da su nacisti riješili da evakuišu logor i odvedu 5.000 izgladnjelih i iscrpljenih žena u tankoj odjeći i krvavih, nažuljanih nogu na istok preko njemačkih polja. Žene su bile svjesne koliko je opasan taj marš.
“Znale su da imaju samo jednu opciju”, kaže Gwen, “moraju pobjeći ili će ih ubiti, odnosno skapaće od gladi. Tako da su čekale trenutak pometnje, skočile u jedan jarak i pravile se da su mrtve. Bilo je toliko nahrpanih leševa da je upalilo i marš se nastavio bez njih.”
Narednih deset dana, tražile su američke vojnike koji su trebali biti na prvoj liniji fronta. Jacky je imala difteriju, Zinka tuberkulozu, Nicole se oporavljala od upale pluća, a Hélène je patila od hroničnog bola u kuku. Kosti su im bile polomljene, morila ih je glad, ali su čvrsto odlučile da se zajedno domognu slobode.
Odiseja
Tek nakon ozbiljnog detektivskog rada i tri putovanja u Njemačku, Gwen je utvrdila tačnu rutu kojom su se žene kretale. Dok je koračala njihovim stopama, iznenadila se koliko su malo puta prelazile dnevno.
“Ponekad bi prehodale samo 5-6 kilometara”, kaže. “Trebala im je hrana i sigurno mjesto za spavanje, zato su morale odlaziti u sela i razgovarati sa žiteljima, ali svaki put je to bilo veoma opasno pošto su mogle upasti u zamku ili stradati od ruke seljaka.”
Hélène i Lon, koje su govorile njemački, uvijek bi išle na čelu da zatraže hranu i dozvolu od seoskog poglavara da spavaju u štali.
“Ubrzo su odlučile koja je najbolja strategija: praviće se da je s njima sve u redu i glumiće da se ne boje”, kaže Gwen.
Rijeka
Na kraju su saznale da su Amerikanci s druge strane rijeke Mulde u Saskoj, u Njemačkoj, i to je bila posljednja prepreka koju su morale savladati.
“Za mene je najdirljivije bilo stajati na mostu preko Mulde i gledati u rijeku”, kaže Gwen.
Informacije o njima prikupila je u vojnim arhivima devetorke, u pripovijestima koje su same napisale o svom bijegu, zatim kod sineasta koji su istraživali Lonine putešestvije, kao i kroz razgovore s porodicama tih žena. Otkrila je da je prelazak preko rijeke bio jedan od najtjeskobnijih trenutaka tokom bijega.
Kad su stigle na drugu stranu, u jednom momentu neke su se uplašile da neće moći dalje. Jacky nije mogla disati, ali su sve bile odlučne u tome da nikog ne ostavljaju. U tom času, začule su riku džipa iz kojeg su iskočila dvojica američkih vojnika nudeći im zaštitu i cigarete.
Nenormalan život
Tokom istrage, Gwen je otkrila koliko je tim ženama bilo teško vratiti se normalnom životu poslije rata.
“Tijela su im bila iznurena, izgledale su strašno. Osim toga, osjećale su neku vrstu stida zato što su bile žene iz konclogora, ali i izvjesnu usamljenost”, kaže Gwen. “Bile su tako složne kao grupa i odjednom su se razišle, upućene na ljude s kojima nisu mogle razgovarati, ljude koji ih nisu htjeli slušati. To je sigurno bila psihološka izolacija. Mislim, kao neki PTSP, ali nepriznat, zato što nisu bile smatrane vojnicima.”
Dok su bile mlade, često su im govorili da poslije rata svoje priče drže u tajnosti, zbog čega je njihov heroizam prošao nezapaženo.
“Od 1.038 pripadnika grupe Compagnons de la Libération (Drugovi Oslobođenja), koje je predsjednik Charles De Gaulle smatrao liderima Otpora, bilo je šest žena, od kojih su četiri već bile mrtve”, kaže Gwen. “To je smiješno budući da je Pokret otpora bio sastavljen od vjerovatno najmanje 50% žena.”
Neke iz devetorke odlučile su okrenuti novu stranicu, ali druge, kao Guigui i Mena, nastavile su se družiti do kraja života, a kad su došla djeca, bile su jedna drugoj kume.
“Žene su se opet sastale mnogo kasnije, kada mi je tetka ispričala priču. Skupina preživjelih imala je malo okupljanje”, kaže Gwen.
Beba
Šta se desilo s Francijom, Zinkinom bebom? Gwen ju je dugo tražila sve dok je “čudnim slučajem nisam našla i otišla da je posjetim na jugu Francuske”.
“Rekla mi je: ‘Zamisli! Nakon sedamdeset godina da saznam sve to o svojoj majci!’”
Francia i majka su poslije rata opet spojene, ali Zinka je bila teško bolesna i morala se podvrgnuti nizu operacija zbog tuberkuloze kojom se zarazila u koncentracionom logoru. Ponekad je Zinka bila previše slaba da bi vodila brigu o maloj kćerci, koju su često slali kod rođaka da živi s njima.
Zinka je umrla 1978. a da Francia nije čula priču o majčinom bijegu. “Nije znala najvažnije stvari vezane za majku i njeno preživljavanje”, kaže Gwen.
Pratetka
Pratetka Hélène preminula je 2012. Potkraj života, u pojedinim trenucima, bilo je jasno da ju je prošlost opsjedala, tvrdi Gwen u svojoj knjizi The Nine (Devetorka).
“Žene podnose najgori dio rata na dubok i nepriznat način, i želim da se to zna i prizna”, kaže Gwen.
Međutim, želi da se prepoznaju i “njihova nevjerovatna djela dobrote i velikodušnosti”. “Svi ti suptilni načini kako su se potpomagale tako su lijepi da se, po mom mišljenju, i oni trebaju slaviti.”
Autor: Lucy Wallis, BBC Mundo
Prevod: Nihad Hasanović , Nomad.ba
