Naš današnji čovjek potpuno se prepustio već uigranim pravilima igre. Ako ima novca, pokušaće da ide prečicom i do zaposlenja i do ljekara i do diplome
Svoja obećanja oni su uglavnom izvršavali, ali su završili na sudu, koji je vjerovatno sljedeća stanica i za 45-godišnjeg Banjalučanina I. Z. koji data obećanja nije ispunjavao.
Prvopomenuti su generalni sekretar SDA Amir Zukić i grupa njegovih stranačkih kolega i saradnika, koji su optuženi da su primali novac za posredovanje u zapošljavanju. To što su nudili, za novčanu naknadu, kako ih se tereti, oni su imali mogućnost da obave: imali su moć, poznanstva, snažne stranačke poluge i utjecaj u javnim i drugim kompanijama u kojim su zapošljavali svoje “platiše”.
Pomenuti Banjalučanin shvatio je, još 1998. godine, kad se latio te rabote, da novac otvara mnoga vrata. Tada je, glumeći utjecajnog čovjeka, počeo ugovarati razne vrste koruptivnih aranžmana. Ukupno je za 18 godina takvog “rada”, kako tvrdi policija, inkasirao 216.000 KM, možda i više, jer istražni organi nisu obuhvatili sve moguće klijente s kojim je “poslovao”.
A nudio je Banjalučanin svašta, od zaposlenja i brzih diploma do prečica u dobijanju kredita, kupovini raznih roba i usluga. Za to je uzimao novac, ali zauzvrat nije ispunjavao ono što je obećavao. On je, jednostavno, varao. Nije imao moć kojom se hvalisao, nije mogao da ispuni obaveze koje je, za novac, preuzimao. A primljene koverte nije vraćao.
Sad je I. Z. dolijao i pravosudni organi treba da odmjere stepen njegove krivice. Ključni svjedoci u tome treba da budu oni koji su novcem pokušavali da kupe privilegije ili nešto drugo što redovnim putem nisu mogli da dobiju.
Koliko će takvih pristati da svjedoče? Po svemu sudeći - malo! Ako neko uopšte bude htio da se pojavi u ulozi svjedoka. Tada bi, naime, morao da prizna i svoj grijeh. Krivično djelo korupcije ne obuhvata samo one koji uzimaju, na tapet dolaze i oni koji daju. Oni su jednako važna karika u lancu mita. Da nema onih koji podmazuju, ne bi bilo ni onih koji burgijaju.
Ako bi u sasijecanju korupcije mogao da djeluje neki magični štapić, onda bi to svakako bilo postizanje takvog nivoa svijesti kod građana da nikome ne nude novac za koruptivne usluge. Oni koji primaju tako bi ostali bez onih koji daju, lanac bi se prekinuo.
Koliko vjerujete u ovu mogućnost? Vjerovatno onoliko koliko i ja - nimalo! Naš današnji čovjek potpuno se prepustio već uigranim pravilima igre. Ako ima novca, pokušaće da ide prečicom i do zaposlenja i do ljekara i do diplome. Ako nema, on će se i zadužiti. Koliko puta smo čuli ili pročitali u medijima roditelje koji otvoreno kažu da bi dali novac za zapošljavanje svog djeteta, samo da znaju kome treba da ga daju?
Iako je očito da oni time krše etičke i zakonske norme, pitanje je možemo li im zbog toga nešto zamjeriti? Živimo u vremenu u kojem je ogromna većina ljudi sklona korupciji, i oni koji su u poziciji da primaju i oni koje je zapalo da daju. To je postao svojevrsni stil života u današnjoj Bosni i Hercegovini.
Bićemo bliže istini ako sami sebe upitamo da li bismo platili za neku prljavu uslugu. Pa, upitajmo se i odgovorimo barem sebi. Misli nisu kažnjive.
