Visoko obrazovanje u Bosni i Hercegovini ima dva velika problema. Na jednoj strani su univerziteti u državnom vlasništvu, koji se u proteklom periodu nisu prilagodili društveno-ekonomskim kretanjima, što je dijelom odgovornost politike koja upravlja tim procesima, dok sa druge strane postoji problem univerziteta u privatnom vlasništvu, gdje se smatra da je moguće na lakši i jednostavniji način, bez muke, doći do tražene i neophodne diplome.
Piše: Faruk Hadžić
U posljednjih nekoliko sedmica smo mogli čitati na portalima ili čuti u vijestima priče o sve manjem broju upisa na univerzitete. Mogli smo saznati i sljedeće informacije:
- „Univerzitet u Sarajevu je u studijskoj 2022/2023. godini raspisao konkurs za prijem 6.136 studenata, a nakon prvog roka na prvi ciklus i integralne studije upisalo se 3.459 budućih studenata. Nijedan budući student nije na prvom roku želio upisati perzijski jezik, ruski jezik, sociologiju i etnologiju ili nastavnički smjer biologije.“
- „Od prijavljenih 776 kandidata na svih osam fakulteta UNZE-a, do sada su se upisala 442 studenta. Moram reći, jednostavno, susrećemo se s ozbiljnim problemom nedostatka djece, odnosno nedostatka studenata.“
- „Nakon prvog upisnog roka, na univerzitetima u Istočnom Sarajevu i Banjaluci ostalo je slobodnih oko 1.700 mesta. Na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu odobren je upis 1.693 studenta i ostalo je slobodnih 876 mesta. Slična je situacija i u Banjaluci, gde je odobren upis 2.500 studenata, a u prvom upisnom roku upisano je njih 1.685.“
- „Univerzitet u Bihaću odredio je kvote za upis u prvu godinu studija na ovoj visokoškolskoj ustanovi, pa je tako planirano da se upiše 610 studenata, što je mnogo veći broj u odnosu na proteklu godinu, kada je upisano 450. Ukoliko upis na pojedine fakultete i odsjeke bude manji od 70 odsto, morat će se pristupiti alternativnim rješenjima kao što je udruživanje pojedinih srodnih odsjeka. Pretpostavlja se kako će i ove godine najveće interesovanje biti za upis na Fakultet zdravstvenih studija, gdje svake godine bude ispunjena kvota studenata.“
- „Još više od 1.000 mjesta je slobodno za studente na Univerzitetu u Tuzli, na kojem je u prvom upisnom roku upisano 1.137 studenata. Evidentno je da je broj studenata sve manji. Najveće interesovanje je bilo za Medicinski, Farmaceutski i Fakultet elektrotehnike, a najmanji za Prirodno-matematički i Filozofski, tačnije, odsjeke biologije i historije. U prvom upisnom roku nismo imali studenata zainteresiranih za studij Historije. Također, u prvom upisnom roku su na studijski program Žurnalistike uslove za upis stekla četiri studenta.“
Ovakve vijesti ne iznenađuju, godinama pratim demografska kretanja i na ove scenarije sam već upozoravao. I nisam jedini. Nedavno sam u jednom komentaru napisao da se o stvarnim problemima našeg društva i države sve manje i manje priča u javnosti, pa je dobra prilika da podsjetimo da bez naših građana neće biti ni naše države. Naravno, u pitanju je demografsko nestajanje, a broj studenata koji se svake godine upisuje na univerzitete je samo jedan problema demografskog nestajanja koje sada dolazi na naplatu.
Ovakav razvoj događaja ne treba čuditi s obzirom da je od akademske 2010/11, kada je broj upisanih studenata iznosio 115.538, smanjen na 74.566 u akademskoj 2021/22 ili za 40.972, što je 35,5% manje za samo 12 godina. Demografska kretanja su takva da u narednih 10 godina možemo očekivati da će ukupni broj studenata biti ispod 50.000, što će značiti zatvaranje pojedinih univerziteta. U istom periodu, broj nastavnika i saradnika u nastavi je povećan sa 6.498 na 6.900, što značajno povećava troškove po jednom nastavniku i saradniku, imajući u vidu ukupni broj studenata.
Visoko obrazovanje u Bosni i Hercegovini ima dva velika problema. Na jednoj strani su univerziteti u državnom vlasništvu, koji se u proteklom periodu nisu prilagodili društveno-ekonomskim kretanjima, što je dijelom odgovornost politike koja upravlja tim procesima, dok sa druge strane postoji problem univerziteta u privatnom vlasništvu, gdje se smatra da je moguće na lakši i jednostavniji način, bez muke, doći do tražene i neophodne diplome. Ovdje je bitno napomenuti da se pogrešno u javnosti univerziteti u državnom vlasništvu prikazuju kao „javni univerziteti“, što baš i nije tačno. Moje razmišljanje više ide u pravcu da javnu funkciju obrazovanja vrše univerziteti u privatnom i državnom vlasništvu.
Zašto smo došli u ovu situaciju?
Ključni razlog postepenog urušavanja visokog obrazovanja može se pronaći u postavljenim ciljevima svake visokoškolske ustanove. Svako od nas može dati svoj odgovor na pitanje – šta je ustvari u proteklih 15-ak godina bio cilj – što veći upis studenata na fakultete na kojima će studenti dobiti vrhunsko znanje i biti spremni za tržište rada, ili ispunjavanje kvota za održavanje pojedinih profesora na fakultetima. O korupciji, iskustvima polaganja i drugim problemima ćemo drugi put. Možda je nešto od ovoga bilo uzrok za otvaranje i mnogih univerziteta u privatnom vlasništvu. Općenito se smatra da je razlog za manji broj upisa studenata, prelazak na univerzitete u privatnom vlasništvu, što nije istina, jer ukupni broj studenata u Bosni i Hercegovini uključuje studente na svim univerzitetima, bez obzir na oblik vlasništva.
Bosna i Hercegovina ne smije zanemariti globalnu ekspanziju novih tehnologija poput vještačke inteligencije, robotike, biomedicine, big data, data sciencea, blockchain tehnologija i sl., čija aktivna primjena nas može svrstati u brzo rastuće ekonomije sadašnjice. Osnovni preduslov za uspješan i sistemski razvoj učenja za četvrtu industrijsku revoluciju predstavlja adekvatna reforma obrazovanja koja će biti više fokusirana na praktične aspekte učenja sa posebnim fokusom na tzv. STEAM edukaciju čiji fokus predstavljaju nauka, tehnologija, inžinjerstvo, umjetnost i matematika. Vrijeme je ograničen resurs i treba ga pravilno iskoristiti kako bi se naši učenici i studenti usmjerili prema pristupu novom i korisnom znanju, koje će se koristiti za stvaranje inovativnih rješenja, razvoj digitalnih tehnologija i praktičnog pristupa.
Ovakvi trendovi jednostavno nameću potrebu privlačenja stranih studenata kroz programe koji će im omogućiti aktivno učešće na tržištu rada, što može biti problematično sa aspekta reforme studijskih programa, koji bi se trebali prilagođavati za nastavu na engleskom jeziku stavljajući u fokus studente i njihove obrazovne potrebe, a ne potrebe i zahtjeve profesora. A većina univerziteta nije razradila nove studijske odsjeke ili programe koji bi privukli strane studente i ponudili im tražena znanja koja će pratiti četvrtu industrijsku revoluciju. Šta ako bi neka kompanija došla na neki univerzitet i tražila posebno osmišljene master programe za svoje zaposlenike koji će kreirati nove i inovativne proizvode. Da li smo spremni da uđemo u takvu utakmicu?
Pojedini profesori i predavači trebaju shvatiti da je potrebno izvršiti prilagodbu novoj realnosti, izaći iz nacionalnog okvira i usmjeriti se svim svojim potencijalima na strano tržište, što će vrlo vjerovatno značiti osvježavanje u kadrovskoj politici i načinu rada koja će biti usmjerena prema studentima. Znam da postoje profesori sa ogromnim potencijalom koji bi ovaj proces bez problema mogli iznijeti, ali jednostavno nisu dobili ili neće dobiti priliku. Otvaranjem prema vani, univerziteti u državnom vlasništvu bi riješili i problem koji stalno potenciraju, a to je problem „štancanja“ diploma na univerzitetima u privatnom vlasništvu. Nepriznavanje svojih problema, a ukazivanje na tuđe, neće ništa riješiti. Fokusiranjem na kvalitet, a ne kvantitet, postepeno će se i taj problem riješiti, jer će se domaći potencijal broja studenata nastaviti smanjivati.
Izazove ne možemo riješiti preko noći, ali trebamo donijeti odluku da se moramo i trebamo mijenjati. Neka znanja i metode pronošenja znanja koje su možda bile bitna prije 20, 30 ili 40 godina, sada jednostavno više nisu. Došlo je neko novo vrijeme. Ako ne priznamo problem i budemo krivili druge, sljedeće godine ćemo čitati vijesti kako se na odsjeku Žurnalistika u Tuzli, umjesto 4 ovogodišnja studenta, upisao tek jedan ili nijedan.
