Foto: Sport klub
Povodom informacije u medijima, u kojoj se naglašava kako ženska košarkaška reprezentacija BiH nema novca da kupi avionske karte za odlazak na svjetsko prvenstvo, postavlja se pitanje kome treba ta i takva reprezentacija, odnosno, kome treba sport uopšte?
piše: Muhamed Kovačević
Pišanje uz vjetar
Dvadeset i šest godina nakon potpisivanja Dejtona politički lideri u BiH nisu u stanju da urede makar sport, kao društvenu granu u eksperimentu zvanom Bosna i Hercegovina. Sport kao specifična oblast, tako pogodna za hegemonizaciju u političke svrhe, i dalje je ostala samo prazna društvena grana, pogodna jedino za antropološko istraživanje socioloških fenomena.
Ako se uzme u obzir da prvih godina nakon rata u vremenu opšte neimaštine i nedostatka uslova svake vrste, sport i nije imao mogućnost da se razvija na način kako se to dešavalo u susjedstvu, postavlja se pitanje kako danas, kada postoji toliki broj ministara za sport na raznim nivoima vlasti, taj problem i dalje nije riješen. Odgovor je sasvim jasan – politika i ne želi da bude riješen!
Sve osim toga su samo puste priče za djecu i uporna borba pojedinaca koji svojim entuzijazmom i „patriotizmom“ jedino uspijevaju da kvalitetno pišaju uz vjetar. Jer svaki iole uspjeh pojedinca ili pak grupni kao reprezentacije je isključivo inat i nepisano pravilo za koje se zna da se u budućnosti sigurno neće ponoviti. Ključ problema, naravno, nalazi se u Olimpijskom savezu BiH, u kojem sjede ljudi po političkom principu, čija imena ne znaju ni sportski novinari, ali znaju očevi djece koja su pretplaćena na stipendije koje daje dotični savez, isključivo i samo po nacionalnom ključu. Geneza tog problema lančano se prenosi i na sve ostale sportske saveze, pa onda i ne izgleda začuđujuće da ljudi koji imaju vodeće funkcije u pojedinim savezima otvoreno zagovaraju kraj saveza na čijem su čelu, odnosno, gdje obavljaju vodeće funkcije. Korupcija, koja se dešava u tim okvirima, nije društveno zanimljiva, jer takvi likovi ipak nisu prvobitne političke zvijezde, ali su dovoljno moćni da udese pokoju dnevnicu, pogotovo podobnim novinarima, koji šutnjom aminuju krah te oblasti u BiH. Jer koga sada briga i gdje biste uopšte mogli pročitati kakvo je stanje u, recimo, Teniskom savezu BiH? Ili pak odbojkaškom? Da ne pričamo o činjenici da vodeni sportovi i gimnastika uopšte ne postoje kao ozbiljno razvijene kategorije u BiH.
Sadaka kao spas
Zbog toga ne treba da čudi vijest kako je talentovana plivačica Amina Kajtaz, uzela hrvatsko državljanstvo i odlučila nastupati za hrvatsku reprezentaciju. Sličan put, vjerovatno, očekuje i sada popularnu Lanu Pudar, koja bez obzira na sjajne rezultate ne može da natjera mostarske vlasti da naprave gradski bazen, tjerajući na taj način Pudar da potraži svoju sreću negdje van BiH. Jer sistemskog rješenja ovdje nema, ima populističkih rješenja, koja pojedinim političkim liderima daju trenutne poene, ali to nije rješenje i to ne može biti rješenje. Ipak za rješenje se niko i ne brine. Niti jedna politička partija nema strategiju za sport i razvijanje sporta. Ne zanima ih jednostavno psihofizičko zdravlje i razvijanje djece. Bitan je samo instant-uspjeh, koji se ostvaruje na principu sadake, koji od reprezentacijskih selekcija pravi privatna udruženja za ljude kojima je to zgodna prilika da nešto i ušićare. Time produžujući agoniju za koju zadugo neće biti rješenja.
Autor: Impuls
